|
I na nashoj su politichkoj sceni istjerivachi razuma i ljubavi. S njima c'emo izgubiti identitet i porijeklo. I zemlju, popljuvanu, zgazhenu i unizhenu. Ove se slutnje mnozhe kad god na tv. ekranima vidimo snimke o tragediji Srebrenice, ili inserte iz Gabele – pred skoro sudjenje zapovjedniku tamoshnjeg ustashkog koncentracionog logora Boki Previshic'u.
Bozhe, shta su ljudi radili – ljudima!
A shta su ljudi! Gomile razuzdanih stvorova. Koristoljubivi, bezosjec'ajni, gnjili strvinari. Kad normalan chovjek gleda ovakve scene, chini se da su gmizavci plemenitiji od ljudi, da su ptice privrzhenije i odgovornije, a domac'e zhivotinje osjec'ajnije i umiljatije.
Zato, poshtovani gospodine druzhe chitaoche, ne chudi se shto i vash izvjeshtach otupjelih chula, danas, osjec'a prazninu i gorchinu, nemoc' i nijemost. On kao da vishe i nema emocija, kao da ne voli, kao da u grudima, umjesto srca, ima kamen. Rastochilo ga vrijeme i ove, poslijeratne godine koje dere u borbi da prezhivi vash i njegov ”Most”.
I jutros su ga dochekali mokre ulice i olovno nebo koje iza svojih ledja krije neke pomahnitale vjetrove dolazec'e zime. Mozhda je to neko novo iskushenje zhivota, ili samo varka!
Svejedno, ruke su spremne da putove krshe, da prepreke rushe.
Zato i ti vrli chitaoche, posebno chitaoche u dijaspori – ne daj se! U svoj izbjeglichki zhivot, unesi bar mrvu optimizma.
On nam je potreban kao hljeb i voda, kao zrak i svjetlost.
Tebi – kako javljash – tamo tudje jutro svanjiva, medju tudjim fasadama ochi otvarash… onda niz tudje avenije i magistrale idesh na posao gdje i sunce nije toplo kao nashe, mostarsko, i gdje u harfi jeseni vjetar koncentrira neke davne, drage melodije.
Zato: voli i ljubi, nikog ne mrzi – i kada ti do pjesme nije, nauchi srce da pjeva, ”kad mislish da sve se rushi, znat c'esh, srec'a se krije samo u tvojoj dushi”.
I javi se. Nama su u Mostaru draga vasha pisma – posebno ona gdje iz svakog retka izbija neka stara sjeta / ruka koja pishe zaboravila gdje je tachka, gdje zapeta / i gdje su rechenice obichne, ali rastegnute koliko je od izlaska sunca do kraja dana / dulje su od milje, dublje od okeana.
Mi smo raja iz Mostara…
|