|
Josh mlad. Tek rosu streso.
Zagledan u ljepotu zhivota i svijeta.
Toplog spushtaju u hladan beton,
A ja ga gledam kako mehkom rukom
Miluje list jabuke, krushke, breskve.
Sadi gladiole i ruzhe da se bashcha smije.
Voljenoj prstima niz lice klizne.
Vidim ga kako crta buduc'u kuc'u;
Oblikuje porodichnu srec'u.
Prijatelji govore u mikrofon:
Na svakom koraku sipale su granate
I sijachi smrti, a nije bilo umiranja.
Gradio izlomljene putove,
Palio prekidach u mraku i vrac'ao nadu
Pomrachenom umu. Tochio znoj u drzhavu ljudi.
Jechi dolina Konjica, jeca Musala!
Majka mu ljubi zvjezdano chelo.
Bijela lica piju suze.
Meni mashe na frishku pastrmku,
I nazdravlja crnim vinom.
Chujem miliv korak ispod srushenog zida.
Podizhe spaljenu kuc'u da zvuk gitare
Probudi zvijezde i opitomi shum Neretve.
Zashto si zhurila smrti!? Zar se nisi umorila
Jeduc'i negrijeshne ljude i djecu?
Ni majka ga se nije nagledala,
Zhena naljubila, sinovi nagrlili
I otac omilovo odraslu bradu.
Praznina nijemo shapc'e: NEC'U DA GA NEMA,
Hoc'u da ga vidim u koraku mladog dana.
|