|
Još mlad. Tek rosu streso.
Zagledan u ljepotu života i svijeta.
Toplog spuštaju u hladan beton,
A ja ga gledam kako mehkom rukom
Miluje list jabuke, kruške, breskve.
Sadi gladiole i ruže da se bašča smije.
Voljenoj prstima niz lice klizne.
Vidim ga kako crta buduću kuću;
Oblikuje porodičnu sreću.
Prijatelji govore u mikrofon:
Na svakom koraku sipale su granate
I sijači smrti, a nije bilo umiranja.
Gradio izlomljene putove,
Palio prekidač u mraku i vraćao nadu
Pomračenom umu. Točio znoj u državu ljudi.
Ječi dolina Konjica, jeca Musala!
Majka mu ljubi zvjezdano čelo.
Bijela lica piju suze.
Meni maše na frišku pastrmku,
I nazdravlja crnim vinom.
Čujem miliv korak ispod srušenog zida.
Podiže spaljenu kuću da zvuk gitare
Probudi zvijezde i opitomi šum Neretve.
Zašto si žurila smrti!? Zar se nisi umorila
Jedući negriješne ljude i djecu?
Ni majka ga se nije nagledala,
Žena naljubila, sinovi nagrlili
I otac omilovo odraslu bradu.
Praznina nijemo šapće: NEĆU DA GA NEMA,
Hoću da ga vidim u koraku mladog dana.
|