Most - Index
Most - Pretplata
Zarifa Velic': Bez naslova [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 185 (96 - nova serija)

Godina XXX april/travanj 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Mustafa Smajlovic'
Shkorpija

Kada su je izgurali na chistinu, sasvim uvjereni da vishe nikamo ne mozhe umac'i, petorica progonitelja su se zhurno rasporedili, kako bi ostvarili pakleni plan skovan u mrachnim glavama.

Najmanji i najsitniji medju petoricom, oko sirotice je vrhom bambusovog shtapa opcrtao pet krugova u vrelom pijesku, tako shto je najvec'i krug bio spiralno povezan sa najmanjim. U tom najmanjem krugu je ostala ona – zarobljenica!

S druge strane krugova su ostali oni – progonitelji i muchitelji! Izmedju njih i nje, przhio je zhar od pijeska.

Za trenutak petorka se zgledala, a potom se iz njihovih grla i zhdrijela zachulo rezhanje pustinjskih hijena.

Zadrhtao je i zrak nad onom koja se nashla ochi u ochi sa onima koji su bili spremni svakog trenutka da otpochnu muchenje.

Naprijed je prvi iskorachio razroki i krezubi muchitelj, koji je i pokretom i pojavom ukazivao da je potchinjen koliko drugima, toliko i svojoj zlohudnosti. Taj takav, koji se gadio i ovima koji su ga vukli za sobom, jedva je dochekao da bash on bude onaj koji c'e iz limene posude prosuti benzin putanjom kruzhnice, onim slijedom kako ju je predhodnik iscrtavao.

Boris Jovanovic': Bez naslova

Boris Jovanovic': Bez naslova

Kresnuo je upaljach u nechijoj ruci. Bljesnulo je.

Slutec'i ono najgore, zarobljenica se naglo trznula, a potom je ustuknula nazad. Nazad ili naprijed, svejedno, chekala ju je smrt.

Ubrzo, u krugu, zavrtila se ukrug.

Sve se odigralo brzinom munje. Izmedju dva treptaja ochiju, svjetlica se pretvorila u pet plamenih krugova.

Chim je vatra svom silinom buknula, zarobljenica je panichno potrchala. U ochajnichkom pokushaju da pronadje izlaz, njena utrka se ubrzo pretvorila u panichno kruzhenje. U plamenoj vrteshci, zavrtjeli su se oko nje i pustinja i nebo.

S one druge strane krugova, od kojih su se usijavali pijesak i nebo, u nekom drugom svijetu za muchenicu, igralo je kolo od ljudskog mesa i shejtanskih dusha.

Muchitelji su bazdili na trulezh i zlo, a vatra na benzin.

Ljudske nakaze su krkljale od uzhitka nad mukama one koja je uzalud pokushavala da spasi zhivu glavu.

Zaslijepljena svjetlom i omamljena paklenom vrelinom, josh jednom je ochajnica pokushala da iznadje izlaz kojeg nije bilo, ali se po ko zna koji put samo okrenula u jednom mjestu.

U jednom trenutku uslijedio je muk.

Muchitelji su se zgledali.

Nosnice su zaslinile, a usta ostala otvorena.

Shkorpija je naglo povila rep, i u trzaju, ochajnichki, zabola je otrovnu bodlju u vlastiti potiljak.

Nachinila je josh jedan samrtni trzaj, a onda se sasvim umirila. Nebo se naglo odlijepilo od pustinje.

Brzo c'e i vatra zgasnuti, a na chistini, par koraka dalje od ugljenisane shkorpije, ostac'e muchitelji. Usamljeni, svodec'i rachun sa sobom, pokushavali su da objasne neshto shto se nije moglo objasniti. Tishina je najmanje bila shutnja. Trebali su zaigrati od radosti, chega li, ali im se nije dalo igrati. Gutali su neshto shto se nije moglo progutati. Tek, iz zhdrijela, povremeno, zakrkljalo bi neshto shto je ukazivalo na gorko nezadovoljstvo.

Sve je isuvishe bilo kratko za uzhitak koji je hranio njihovu glad za tudjom nesrec'om. Zhrtva, koja je sama sebi skratila muke, uchinila ih je porazhenim i nesretnim.

Vodja chopora c'e se propeti na brijeg, ispruzhic'e vrat koliko je dug, potom c'e zatvoriti krvolochne ochi i sa njushkom podignutom prema nebu, oglasic'e se zavijanjem.

Bio je to znak da c'e chopor, noshen bijesom i gladju za napadom, ponovo jurnuti preko pustinje.

Zlo je donosilo novo zlo.

Te godine, kada se pustinja presvlachila u proljec'e, lijep dan c'e im prinijeti novu zhrtvu: ljepoticu, kakvu josh mushke ochi nisu vidjele.

Kao da je iz dine izronila, bljesnula je na vidiku.

Umotana u bijelo, jahala je na devi, iza mushkarca odjevenog u crno. Petorka je napravila zasjedu.

Otkrilo ih je rezhanje i shkljocanje ochnjaka.

Mladi i naochiti mushkarac je munjevito sjahao sa dvogrbe deve.

Chim je nogama dotakao pijesak, pretvorio se u pustinjskog lava-ratnika.

Od lavlje rike i rezhanja shakala, dine su se pochele urushavati. U njih su upadali oni koje je neustrashivi ratnik razgonio.

Zhena, koja je ostala na devi, rukom je sklonila zar s ochiju da bolje vidi kako njen zashtitnik na sve chetiri strane razgoni one koji su rezhali, ili cvilili kada bi ih sustizao. Bjezhali su ukrug i chim bi lav posustajao, zastajali su i okretali glavu u pravcu deve, sa blagom kakvo se rijetko susrec'e u pustinji.

Vrac'ala ih je nazad glad za zhenom.

Izmedju one na devi i njih u pustinji, stajao je on – pustinjski lav!

Trebalo ga je ukloniti.

Usijane dine su poljubile uzharenu loptu, a borba je josh trajala.

Srcem zaljubljenog muzhjaka i umijec'em ratnika, pustinjski lav je branio svoje carstvo. Kako je mogao i umio, odbijao je shakale, koji su nosheni pohlepom i divljim nagonom jurishali naprijed, odluchni da preotmu zhenu od koje je mirisala cijela pustinja. Otmice nisu rijetkost u pustinjskoj divljini. Znao je to i ovaj mladi i neustrashivi mushkarac, koji je najdragocjenije blago trebao prenijeti s kraja na kraj pustinje. Neljubljena draga, po zakonima vjere i obichaja, postac'e njegova sudjena zhena, tek onda, ako je do svojih odaja donese.

Tu, gdje je vladao zakon jachega, odvijala se neravnopravna borba izmedju petorice i jednoga.

Napadachi nisu posustajali.

Branitelj je i da je napadao, ali u isto vrijeme je bio i napadnut. Sve cheshc'e je bio primoran da uzmiche.

Najbolje je to mogla vidjeti zhena koja je odozgo, sa dvogrbe deve, imala pregled borbe kao na dlanu. Srce joj je zadrhtalo od straha.

U jednom trenutku mladom lavu se uchinilo, kako c'e se bijesni shakali udaljiti, ali kada je njegova lavica, nenadano, skochila sa devine grbe na vreli pijesak, otkrivshi lice, chopor je krenuo u odluchujuc'i napad.

Shto je vishe branitelj ranjavao napadache, oni su postajali bjesniji i opasniji. Pocheo je i on osjec'ati ugrize. Zahramao je i prokrvario. Odbijajuc'i napade, povlachio se u onom smjeru kamo je bila lavica. U nemoc'i da se odbrani, zatrebac'e mu i njena pomoc'. Ubrzo, zashtic'ena c'e se pretvoriti u zashtitnika.

Upravo kada je odluchila da to bude, postala je zhrtva onih koji su upravo zbog nje vodili bitku zhivota i smrti.

Sve se preokrenulo u korist napadacha, onog trenutka kada je mladi ratnik izgubio tlo pod nogama. Zadac'e mu smrtni ugriz i on c'e iskrvariti. Otvorenih ochiju, josh neko vrijeme je gledao kako su shakali, u krugu, jurnuli put one koju nije mogao odbraniti. Mlada lavica se branila i napadala iznutra, a oni su suzhavali odvec' zatvoreni krug.

Muchitelji su bazdili na znoj i krv.

Djevojka je mirisala.

Sve vishe i sve cheshc'e, opkoljena sa svih strana, zhrtva je zamahivala rukama uprazno, a njeni napadachi su, koristec'i njenu malaksalost, s divljim uzhitkom, trgali dio po dio tkanine. Zalud je lijepa sirotica pokushavala da sakrije ono shto svachije oko nije smjelo vidjeti. U isto vrijeme, drugom rukom je odgurivala od sebe zvijeri koje su parali noktima njenu mirisnu kozhu.

Pomisao, kako c'e pred sobom imati prvi put golu zhenu, chinila ih je izbezumljenim i neumoljivim. Tako se nesvakidashnja ljepota ove djevojke neminovno pretvarala u njenu nesrec'u.

U jednom trenutku neko je pocijepao tkaninu na prsima i djevojachke grudi su zaigrale pred ochima pohotnika.

Da su mogli chuti, kao shto nisu od sljepila i pohote, chuli bi glas djevojachke dushe kako moli da je ne diraju. I suze u lijepim ochima su imale glas. Molile su da je ostave.

Alan Bec'iri (Srbija i Crna Gora): Ilustracija

Alan Bec'iri (Srbija i Crna Gora): Ilustracija

Otvarala je usta, ali nije imala glasa.

Otimala se.

Bezdushnici su uchinili i ono shto c'e njima zaustaviti dah, a u njoj ubiti svaku lijepu pomisao na mushkarca. Za trenutak c'e je ostaviti na miru. Bila je sasvim razgolic'ena u stidu, strahu i nemoc'i.

Ponovo c'e, svi odjednom, jurnuti put nje. I ponovo c'e napadachi osjetiti otpor, jachi nego ikada.

Odnekud je sjevnula oshtrica bodezha pred djevojachkim ochima. Sjaj sjechiva je josh vishe otvorio njene ochi. Iz pogleda je sjevnula vatra. Sve joj se smjelo dogoditi, samo ne i ono shto su bezdushnici naumili.

Otimala se ochajnichki.

Odnekud c'e je prizemljiti.

U njenu neotvorenu ranu, trebali su ubrizgati otrov.

Tamo gdje je samo njen pogled mogao zalutati, sletio je, zakratko, strshljen. Bio je spreman da zhaoku zabode u ranu. ”Ne-eee!” – Kriknula je do neba, izvila se i skokom lavice otrgnula iz kandzhi, a da nikome nije bilo jasno, kako se bodezh nashao u njenim rukama.

Napadachi su ustuknuli.

Pred njihovim izbuljenim ochima, iz kojih je kapala krv, djevojka se preobrazhavala u shkorpiju.

Bez daha je ukroc'ena petorka gledala prizor koji je izazivao strah i nevjericu.

Naga ljepotica se uvlachila u shkoljku zglavkara, sa otrovnom bodljom na repu. Klijeshtima umjesto ruku je iscrtala krug u pijesku, a onda je naglo savila rep i ochajnichki zabola bodlju u vlastiti potiljak.

Ljepota je ishcheznula.

Taj prizor za muchitelje je bio najvec'a kazna.

Chovjek u crnom, koji mi je donio ovu prichu, kazao je da na tom mjestu, gdje se shkorpija ubila, niche, raste i cvjeta biljka kakve nigdje vishe nema na ovome svijetu. Mirishe dushom one koja je preselila u ovu prichu. Obdan se otvara, a obnoc' se zatvara. Po danu cvijet lichi na oko shkorpije, a kada sunce zalazi, preobrazhava se u djevojachko oko.

Svakome se ne ukazuje.

(pricha iz nove knjige Chovjek iz sna)

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zarifa Velic': Bez naslova [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-06-08

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden