|
Zhena, kratke crvene kose, srednjih godina, na chijem licu se nisu mogle sakriti godine vjeshtinom prave domac'ice oblikovala je kolachic'e raznih boja i odmah se vidi, uzhivala u tome. Nestrpljivo je ischekivala da ugleda plod svoga rada i sate provedene u kuhinji zamijeni uzdasima, onih koje cheka da dodju. Na chaj i kolachic'e.
Kao i svaka druga zhena i ona je vrijeme provedeno u kuhinji najvishe koristila u vodjenju dijaloga sa samom sobom. I prelistavanju crno-bijelih slika.
Laganim korakom, bez ikakve zhurbe priblizhavala se mjestu pod jablanima. Njen mushkarac vec' je bio tu. I on je lagano otpuhivao dim cigarete, iako je bio nervozan. A krio je vjeshto svoje nemire, uvjezhbanim pokretima. Prvi utisak, ostavljao je nedoumicu, zbog namjere da je smiren i da zna shta hoc'e ali istina je kao i uvijek sakrivena. Pod plashtom neistina, da nam nije stalo.
Poljubila ga je kurtoazno, prijateljski. Ni ne slutec'i da njen naoko ravnodushni stav njemu samo potvrdjuje sumnje.
Kad ljudi prestanu razgovarati, teshko je vratiti nit povjerenja.
Hodali su jedno kraj drugog bez rijechi, polako, u ischekivanju da ono drugo otpochne razgovor. Ni najbolje godine provedene s njim, ni najvec'e boli prozhivljene zajedno, sada ne pomazhu da premoste jaz u koji nepovratno odlaze. Bedemi shutnje i principa jachi su od ljubavi.
A zar nas ljubav ne pokrec'e?! A zar ne zhivimo zbog osjec'aja da volimo i da smo voljeni?!
A zar traganje za srodnom dushom ne zavrshimo u trenu kad shvatimo da zbog njega imamo drugu boju ochiju?! Svijetle nam se ochi!!! – pitala se Edita tiho korachajuc'i.
Prisjec'am se Shakespeare-ove rechenice: ”Ljubav se rodi, zhivi i umire u ochima.”
Pogledala ga je kradom u ochi. I on se zagledao u njene. Ona me ne voli vishe. Njemu nije stalo, ochi mu sve govore.
I tako dvije srodne dushe zavrshavaju svoj put. U nerazumijevanju i strahu da onom drugom otkriju svoje slabosti.
A slabi su na ljubav, a ne vide…
Vrzmam se po kuhinji i gledam kako to struchne ruke rade: oblikuju, popravljaju, sortiraju i prave najbolje od najboljeg. Zhelim nauchiti isto. Imam volju, to je vazhno.
I, pokushavam napraviti paralelu, onu najjednostavniju = za dobar kolach treba izuzetna vjeshtina: iskustvo, strpljenje, sposobnost improvizacije kad osjetimo da smjesa nije bash najbolja, pa zar istu takvu vjeshtinu, sve ovo navedeno u gornjoj rechenici ne mozhemo primijeniti kao dobar recept kako uspjeti u ljubavi?
Smijeshno poredjenje, rec'i c'ete Vi meni dok chitate ove retke, ali i Vi znate da su stvari katkad tako proste i jednostavne. Samo ljudi tezhe da komplikuju.
Ali, od svega taj dan, nauchila sam da je vazhno dobro gledati. Chak i u smjesu za recept od kolacha.
Rastali su se u tishini, bez mnogo rijechi. Toliko su se dobro poznavali da su rijechi bile suvishne.
I posljednji susret proveli su u kafani u kojoj su prvi put imali randes. Lenjinovo shetalishte bilo je premalo da primi tugu ta dva srca ali ovaj put tugu je svako na svoj nachin nosio u razlichitim pravcima.
Nakon pet godina od posljednjeg susreta Edita kazhe: On se ozhenio, znash, ali nema djece i nije sretan. Vidjela sam mu Lanu, ni ona nije sretna, ima takav izraz lica kao ja onaj dan pod jablanima.
Pomislih: Tri nesretne dushe, lutaju i dalje po svijetu trazhec'i svoj odraz u drugom bic'u.
”Ja se ne zhelim udati, voljela bih se zaljubiti, osjetiti lupanje srca i zhar u ochima. Imam previshe godina da bih od zhivota ochekivala chuda. Skromnost je moja najvec'a vrlina. Samo to trazhim.” – izbila je bujica emocija iz nje.
Ja je slusham, naravno, ali svu pazhnju skoncentrisala sam na domac'i zadatak. Hoc'u da mi uspije to shto radim. Uze mi tijesto iz ruka. Pogledah je. Promrmlja da ovo nije chas i da c'u slijedec'i put ja to sama raditi a ona gledati.
Sad samo moram gledati. Pa da, josh jednom zakljuchujem, taj sam dan nauchila ”gledati”.
”Zhelim”, i zagleda se u mene skidajuc'i dio tijesta sa kolachic'a koji poprima oblik mladog mjeseca, ”da samo josh jednom sanjam otvorenih ochiju. Smijesh mi se. Zar mislish da zhene mojih godina ne mogu voljeti??!!
Ti to ne mozhesh razumjeti, zaljubiti se mozhesh uvijek, godine nisu vazhne.”
Pijem ruski chaj, potpuno opushtena u mojoj, njenoj fotelji i jedem kolachic'e fantastichnog okusa.
I ponavljam: ”Nikada nec'u dostic'i tvoju vjeshtinu. Najbolji su.”
Ona me gleda sa sjetom na licu ali se ipak privoli da kroz smijeh prozbori: ”Sve se nauchi, bitna je volja.”
Shvatila sam. Nakon toliko godina izgubili su volju pokazivati ljubav. A, ljubav je najlakshe odbaciti, kao istroshenu stvar, a najtezhe se boriti za nju. Uvijek mislimo da su nam svi motivi potrosheni, da smo doshli do zida, da su nam stavovi tako nepomirljivi, da, da, da, da…
”U ljubavi je sve dozvoljeno, Edita” – konstatujem. ”Nema pobijedjenih i porazhenih, jer u isto vrijeme kao u onoj izreci: Na c'upriji izgubish, na mostu dobijesh.
Nikada ne znash da li upravo gubish ili dobivash. Bash nikad. Vrijeme je jedini sudija”, kazhem joj ohrabrujuc'e.
Nas dvije i danas vodimo slichne razgovore. Chisto da ne izgubimo vjeshtinu u pravljenju kolachic'a.
Edita je bila u pravu, za ljubav nisu vazhne godine. Gledam je sa osmjehom jer upravo je poshla na randes.
Pita me pogledam kako izgleda, a ja se smijem, nepopravljiva sam znam, zar sve zhene nisu iste kad su zaljubljene, bez obzira na godine… razmishljam.
|