|
Kada sam prije petnaestak godina bio u prilici da udovoljim znatizheljnom pogledu djevojchice sa zheljom da jedno moje mokro platno redefinishe na svoj nachin i a pokazhe shta zna, skoro tada sam bio uvjeren da c'u u dogledno vrijeme prisustvovati i njenoj prvoj samostalnoj izlozhbi. I to se zaista desilo krajem decembra protekle godine, u galeriji IPC ”E” u srcu Bashcharshije. Postdiplomac, akademska slikarica Irena Sladoje, od tada pa do svoje prve izlozhbe bila je u prilici da mi u vishe navrata pokazhe dio svog stvaralashtva. Svaki naredni put moje prvotno ubjedjenje bivalo bi potvrdjeno, pa tako bijashe i ratne 1994. g., i u vrijeme njezinog studiranja, kao i 2002. g. te sve do danashnjih dana. Moje ubjedjenje te ratne ’94. potvrdi i likovni kritichar gospodin Vojislav Vujanovic', kada uprilichi izlozhbu hadzhic'kih likovnih pedagoga na kojoj shirokom krugu publike, pokaza nekoliko studija ljudskih figura stvaranih po uzoru na renesansne stvaraoce uradjene rukom srednjoshkolke Irene Sladoje u tehnici ugljena. Irena Sladoje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2003. g. (odsjek slikarstvo).
Pejzazh kao povod
Bjezhec'i od svakodnevnih akademskih medija s ciljem da provjeri sebe (mrtva priroda, akt, portret, figura) mlada slikarka kao u bajci zatvori se u bozhiju ljepotu – pejzazh, idilichan seoski i po prvi put se suochi sa zadatkom koji sama sebi zadade. Tako na srednjim i vec'im formatima odluchi da naslika ciklus bozhijeg okruzhenja u tehnici ulja; te da na licu mjesta sebi dokazhe koliko je u situaciji primijeniti naucheni akademizam. Na svu srec'u njena darovitost joj pomozhe da skoro ”Al prima” naslika desetine ulja s povodom da to bozhije iz vidnog polja i okruzhenja prvenstveno bude kao istrazhivachko a opet sa ciljem da u potpunosti uspije u svojoj nakani, a istodobno publichki dopadljivo i prepoznatljivo. I zaista, Irena Sladoje u veoma kratkom vremenskom periodu naslika dvadesetak ulja i kako sama kazhe dostizhe ”na istima zanat”, a chini mi se kroz igru i eksperimentisanje i mnogo vishe od toga. Svoje kompozicije od ”Impasta” do ”Lazura” rasporedjenog od prvog do zadnjeg plana na platnu su znalachki gradjene po estetskim nizovima. Kolorit sveden na nekoliko boja je najcheshc'e gradiran u zeleno-zhutim povrshinama bez tamnih linija do valerski gradiranog plavog posljednjeg plana, uspjeshno zadovoljava planove na slici te posmatrana faktura postaje samo kao povod za njezino istrazhivanje. Tu su, dakako i akcenti u komplementarnim relacijama bilo kao elementi rastinja, zhitnih polja, plastova ili, pak, kao dominante-male bojene povrshine pomenute fakture. Pejzazhi su zasada nefiguralni, ali znajuc'i da slikarica savrsheno vlada zakonitostima – kanonima figure, siguran sam da c'e u nekim narednim slikama isti, biti njegov sastavni dio.
Gledano publichki, Irenino pejsazhno slikarstvo je veoma dopadljivo, koloristichko, iako sa svjesno reduciranom paletom, na posmatracha ostavlja iznenadjujuc'e vedar utisak, te se znalac ne mozhe oteti utiscima da je zasada slikarka, da li svjesno ili ne, pod ”uticajem” impresionista. Dok podrazhava kolorit bozhijeg – pejzazhnog, Irena znalachki gradi kompoziciju na nachin shto eksperimentishuc'i ostvaruje: svoju boju, liniju, teksturu, fakturu i nenametljivu perspektivu za sada predstavljenu slikanim povrshinama bez jake konturne linije, shto je opet, chini mi se, obiljezhje samo njezinog eksperimenta te sam spreman ustvrditi da mlada slikarica polako a sigurno trazhi vlastiti izraz, koji je vec' vidjan na njezinoj prvoj samostalnoj izlozhbi. Nadam se da c'e njen vlastiti izraz biti sve vidniji na njenim narednim izlozhbama.
Figuralno i nefiguralno
Za razliku od pejzazhnog, na izlozhbi smo mogli vidjeti i nekoliko figuralnih kao i nekoliko nefiguralnih kompozicija. Njene figuralne kompozicije su stilizirane predstavljene tamnom tvrdom linijom, ali ipak linijom koja odradjuje formu zadatog (ljudi su najcheshc'e u pokretu kao i aktovi koji su smjeshteni u prostoru).
|