|
Kada sam prije petnaestak godina bio u prilici da udovoljim znatiželjnom pogledu djevojčice sa željom da jedno moje mokro platno redefiniše na svoj način i a pokaže šta zna, skoro tada sam bio uvjeren da ću u dogledno vrijeme prisustvovati i njenoj prvoj samostalnoj izložbi. I to se zaista desilo krajem decembra protekle godine, u galeriji IPC ”E” u srcu Baščaršije. Postdiplomac, akademska slikarica Irena Sladoje, od tada pa do svoje prve izložbe bila je u prilici da mi u više navrata pokaže dio svog stvaralaštva. Svaki naredni put moje prvotno ubjeđenje bivalo bi potvrđeno, pa tako bijaše i ratne 1994. g., i u vrijeme njezinog studiranja, kao i 2002. g. te sve do današnjih dana. Moje ubjeđenje te ratne ’94. potvrdi i likovni kritičar gospodin Vojislav Vujanović, kada upriliči izložbu hadžićkih likovnih pedagoga na kojoj širokom krugu publike, pokaza nekoliko studija ljudskih figura stvaranih po uzoru na renesansne stvaraoce urađene rukom srednjoškolke Irene Sladoje u tehnici ugljena. Irena Sladoje je diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2003. g. (odsjek slikarstvo).
Pejzaž kao povod
Bježeći od svakodnevnih akademskih medija s ciljem da provjeri sebe (mrtva priroda, akt, portret, figura) mlada slikarka kao u bajci zatvori se u božiju ljepotu – pejzaž, idiličan seoski i po prvi put se suoči sa zadatkom koji sama sebi zadade. Tako na srednjim i većim formatima odluči da naslika ciklus božijeg okruženja u tehnici ulja; te da na licu mjesta sebi dokaže koliko je u situaciji primijeniti naučeni akademizam. Na svu sreću njena darovitost joj pomože da skoro ”Al prima” naslika desetine ulja s povodom da to božije iz vidnog polja i okruženja prvenstveno bude kao istraživačko a opet sa ciljem da u potpunosti uspije u svojoj nakani, a istodobno publički dopadljivo i prepoznatljivo. I zaista, Irena Sladoje u veoma kratkom vremenskom periodu naslika dvadesetak ulja i kako sama kaže dostiže ”na istima zanat”, a čini mi se kroz igru i eksperimentisanje i mnogo više od toga. Svoje kompozicije od ”Impasta” do ”Lazura” raspoređenog od prvog do zadnjeg plana na platnu su znalački građene po estetskim nizovima. Kolorit sveden na nekoliko boja je najčešće gradiran u zeleno-žutim površinama bez tamnih linija do valerski gradiranog plavog posljednjeg plana, uspješno zadovoljava planove na slici te posmatrana faktura postaje samo kao povod za njezino istraživanje. Tu su, dakako i akcenti u komplementarnim relacijama bilo kao elementi rastinja, žitnih polja, plastova ili, pak, kao dominante-male bojene površine pomenute fakture. Pejzaži su zasada nefiguralni, ali znajući da slikarica savršeno vlada zakonitostima – kanonima figure, siguran sam da će u nekim narednim slikama isti, biti njegov sastavni dio.
Gledano publički, Irenino pejsažno slikarstvo je veoma dopadljivo, kolorističko, iako sa svjesno reduciranom paletom, na posmatrača ostavlja iznenađujuće vedar utisak, te se znalac ne može oteti utiscima da je zasada slikarka, da li svjesno ili ne, pod ”uticajem” impresionista. Dok podražava kolorit božijeg – pejzažnog, Irena znalački gradi kompoziciju na način što eksperimentišući ostvaruje: svoju boju, liniju, teksturu, fakturu i nenametljivu perspektivu za sada predstavljenu slikanim površinama bez jake konturne linije, što je opet, čini mi se, obilježje samo njezinog eksperimenta te sam spreman ustvrditi da mlada slikarica polako a sigurno traži vlastiti izraz, koji je već viđan na njezinoj prvoj samostalnoj izložbi. Nadam se da će njen vlastiti izraz biti sve vidniji na njenim narednim izložbama.
Figuralno i nefiguralno
Za razliku od pejzažnog, na izložbi smo mogli vidjeti i nekoliko figuralnih kao i nekoliko nefiguralnih kompozicija. Njene figuralne kompozicije su stilizirane predstavljene tamnom tvrdom linijom, ali ipak linijom koja odrađuje formu zadatog (ljudi su najčešće u pokretu kao i aktovi koji su smješteni u prostoru).
|