Most - Index
Most - Pretplata
Mustafa Skopljak: Svjetlom i tamom, kombinovana tehnika [Povećaj]

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 184 (95 - nova serija)

Godina XXX mart/ožujak 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Mićko Kočović
Ključ

Ranije mi ključ nije predstavljao neku izuzetnu vrijednost, niti je to malo parče metala zasluživalo posebnu pažnju. Zajedno sa bravom, ključ mi je služio kao dio izvjesnog obezbjeđenja da ne bi neko nepozvan, nepoželjan ušao u moj zakonom zaštićeni prostor, odnosno u moje nepovredivo skrovište. Pored toga, ključ inače služi i pri tradicionalnom prenošenju svojine na objektu a i pri gradnji po tzv. Sistemu ključ u bravu.

Sada je za mene ključ nešto drugo – metal sa dušom i toplinom; asocira na krov nad glavom, na topli dom, porodičnu udobnost, na život čovjeka koji se po udobnosti razlikuje od života drugih živih bića. Ključ i pomisao na ključ predstavljaju mi nešto što poštujem iznad svega, vrijednost koju izuzetno cijenim. Tako mislim, tako je to stvarno ove hladne zime, kad temperatura pada veoma nisko, kad sam se našao u kolektivnom smještaju sa mnogo starih, iznemoglih osoba i male djece, kad je oskudica u vodi i struji – o ličnoj higijeni i da se ne priča, kad jadnom čovjeku nije lako doći ni do WC-a.

U ovim nevoljama i teškom jadu stežem hladan ključ sa još hladnijim iznemoglim rukama. Čini mi se da me taj hladni metal ispunjava sa malo topline oko srca. Taj hladni metal mi je u mislima nekakve nade u iščekivanju ljudskog života.

Ključ mi je sve što imam sa najlon kesom. Svjestan sam da ništa nemam, ali ključ imam – sjećanje na prošli i sadašnji život, na neizvjesnu budućnost, na maglovito iščekivanje i nadu u nekakav život.

Često mislim o prošlom životu i sadašnjem stradanju, pa i to šta ću sa ključem i zašto će mi ključ sada kad mi je i život višak i ne znam šta ću s njim.

Željko Filipović: Autoportret ili ja I, kompjuterska grafika, 2004.

Željko Filipović: Autoportret ili ja I, kompjuterska grafika, 2004.

Pomislim u tuzi i bolu zašto smo supruga i ja radili ukupno preko 75 godina i tim dugogodišnjim radom nešto stvarali, plaćali mnogobrojne doprinose, ispoljavali ljudsku solidarnost i prema mladima i prema starima, prema sugrađaninu, općenito prema čovjeku. Daleko me vode ove misli. Razmišljam i o sebi i o drugima, iako nikom ne mogu pomoći u ovim staračkim godinama. Prošlo je vrijeme kad sam pomagao i mogao da pomognem, kad smo bili ljudi u pravom smislu te riječi, moj dragi prijatelju.

U ovoj stvarnosti sva su mi čula otupila, bolje reći do temelja uništena. Ne mogu da shvatim da li mi neko i kako pomaže, odnosno da li će mi pomoći, kako i na koji način. Samo znam što je patnja, propadanje i umiranje, i ništa drugo. Još je bolje reći po onoj staroj filozofskoj: znam da ništa ne znam… Možda je tako najbolje. Možda ću tako biti sretniji u kolektivnom smještaju gdje nemam ni najelementarnijih uslova za ljudsko egzistiranje, bar za život kakav negdje imaju životinje koje se bolje njeguju.

Pri ovakvom razmišljanju sjetim se vremena i političara iz jedne od ranijih predizbornih aktivnosti, neposredno pred ovaj nesretni rat, da ćemo tako dobro živjeti kao što žive Švajcarci. Međutim, nažalost, u četiri ratne godine, i ko zna dokle će sve tako biti, stvarnost je bila takva da nam je život bio nesnošljiv i neudobniji od uslova života koje Švajcarci obezbjeđuju svojoj rasnoj stoci.

Ostaje mi jedino da se sjećam ondašnje januarsko-februarske seobe u dugim tužnim kolonama na snijegu i hladnom vremenu. Još mi pred očima prolijeću guste snježne pahuljice od kojih ništa ne vidim, koje se miješaju sa cikom i plačem djece, dozivanjem nemoćnih i sve težim i težim prizorima u kojima se našao nemoćni čovjek. Okružen sam sa cičom zime na svakom koraku. Para iz usta se ledi; od hladnoće ne osjećam dijelove tijela. Mraz sve jače steže, ostavlja tragove na svakom živom biću i cjelokupnom okruženju. Od hladnoće sve puca, sve se lomi, sve ubija svaku nadu za ljudski opstanak.

Zaledila se draga rijeka moga zavičaja.

Sve brže i brže prema nama stremi mutan i hladan oblak. Nemoćan sam u takvom okruženju. Jedino mi preostaje da čekam da svane jutro, nažalost tužno i mutno, da vidim gdje udara grom u nevrijeme.

Cijelu noć nisam sklopio oči. Kroz potok suza nazirem početak dana a sunce nigdje da se pojavi iznad rijeke, iznad zavičajnog izvora, u daljini se čuju krici ptica grabljivica. U mojim mislima, na snježnom i zametenom horizontu, iznad nakostriješene gore, vidim izmučene ljudske figure u bijegu, u izgnanstvu. Izgleda mi da gora ječi za tom sumornom plačnom danu. Grozan je to prizor. Ipak, propadanje, bliska smrt maksimalno me mobilišu da opstanem, da istrajem.

Šta ću ja sa mojim životom, sa mojim ključem? Moraću istrajati, boriti se, dragi moj prijatelju, zajedno sa tobom, nadajući se da će i patnjama doći kraj, jer uvijek iza oluje dolaze vedri dani, pa makar na to i dugo čekali.

Prethodna · Sadržaj · Naredna

Klas centar Mostar

Index · Novi broj · Arhiva · Traži · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-05-29

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden