|
Pomislim u tuzi i bolu zašto smo supruga i ja radili ukupno preko 75 godina i tim dugogodišnjim radom nešto stvarali, plaćali mnogobrojne doprinose, ispoljavali ljudsku solidarnost i prema mladima i prema starima, prema sugrađaninu, općenito prema čovjeku. Daleko me vode ove misli. Razmišljam i o sebi i o drugima, iako nikom ne mogu pomoći u ovim staračkim godinama. Prošlo je vrijeme kad sam pomagao i mogao da pomognem, kad smo bili ljudi u pravom smislu te riječi, moj dragi prijatelju.
U ovoj stvarnosti sva su mi čula otupila, bolje reći do temelja uništena. Ne mogu da shvatim da li mi neko i kako pomaže, odnosno da li će mi pomoći, kako i na koji način. Samo znam što je patnja, propadanje i umiranje, i ništa drugo. Još je bolje reći po onoj staroj filozofskoj: znam da ništa ne znam… Možda je tako najbolje. Možda ću tako biti sretniji u kolektivnom smještaju gdje nemam ni najelementarnijih uslova za ljudsko egzistiranje, bar za život kakav negdje imaju životinje koje se bolje njeguju.
Pri ovakvom razmišljanju sjetim se vremena i političara iz jedne od ranijih predizbornih aktivnosti, neposredno pred ovaj nesretni rat, da ćemo tako dobro živjeti kao što žive Švajcarci. Međutim, nažalost, u četiri ratne godine, i ko zna dokle će sve tako biti, stvarnost je bila takva da nam je život bio nesnošljiv i neudobniji od uslova života koje Švajcarci obezbjeđuju svojoj rasnoj stoci.
Ostaje mi jedino da se sjećam ondašnje januarsko-februarske seobe u dugim tužnim kolonama na snijegu i hladnom vremenu. Još mi pred očima prolijeću guste snježne pahuljice od kojih ništa ne vidim, koje se miješaju sa cikom i plačem djece, dozivanjem nemoćnih i sve težim i težim prizorima u kojima se našao nemoćni čovjek. Okružen sam sa cičom zime na svakom koraku. Para iz usta se ledi; od hladnoće ne osjećam dijelove tijela. Mraz sve jače steže, ostavlja tragove na svakom živom biću i cjelokupnom okruženju. Od hladnoće sve puca, sve se lomi, sve ubija svaku nadu za ljudski opstanak.
Zaledila se draga rijeka moga zavičaja.
Sve brže i brže prema nama stremi mutan i hladan oblak. Nemoćan sam u takvom okruženju. Jedino mi preostaje da čekam da svane jutro, nažalost tužno i mutno, da vidim gdje udara grom u nevrijeme.
Cijelu noć nisam sklopio oči. Kroz potok suza nazirem početak dana a sunce nigdje da se pojavi iznad rijeke, iznad zavičajnog izvora, u daljini se čuju krici ptica grabljivica. U mojim mislima, na snježnom i zametenom horizontu, iznad nakostriješene gore, vidim izmučene ljudske figure u bijegu, u izgnanstvu. Izgleda mi da gora ječi za tom sumornom plačnom danu. Grozan je to prizor. Ipak, propadanje, bliska smrt maksimalno me mobilišu da opstanem, da istrajem.
Šta ću ja sa mojim životom, sa mojim ključem? Moraću istrajati, boriti se, dragi moj prijatelju, zajedno sa tobom, nadajući se da će i patnjama doći kraj, jer uvijek iza oluje dolaze vedri dani, pa makar na to i dugo čekali.
|