|
Pomislim u tuzi i bolu zashto smo supruga i ja radili ukupno preko 75 godina i tim dugogodishnjim radom neshto stvarali, plac'ali mnogobrojne doprinose, ispoljavali ljudsku solidarnost i prema mladima i prema starima, prema sugradjaninu, opc'enito prema chovjeku. Daleko me vode ove misli. Razmishljam i o sebi i o drugima, iako nikom ne mogu pomoc'i u ovim starachkim godinama. Proshlo je vrijeme kad sam pomagao i mogao da pomognem, kad smo bili ljudi u pravom smislu te rijechi, moj dragi prijatelju.
U ovoj stvarnosti sva su mi chula otupila, bolje rec'i do temelja unishtena. Ne mogu da shvatim da li mi neko i kako pomazhe, odnosno da li c'e mi pomoc'i, kako i na koji nachin. Samo znam shto je patnja, propadanje i umiranje, i nishta drugo. Josh je bolje rec'i po onoj staroj filozofskoj: znam da nishta ne znam… Mozhda je tako najbolje. Mozhda c'u tako biti sretniji u kolektivnom smjeshtaju gdje nemam ni najelementarnijih uslova za ljudsko egzistiranje, bar za zhivot kakav negdje imaju zhivotinje koje se bolje njeguju.
Pri ovakvom razmishljanju sjetim se vremena i politichara iz jedne od ranijih predizbornih aktivnosti, neposredno pred ovaj nesretni rat, da c'emo tako dobro zhivjeti kao shto zhive Shvajcarci. Medjutim, nazhalost, u chetiri ratne godine, i ko zna dokle c'e sve tako biti, stvarnost je bila takva da nam je zhivot bio nesnoshljiv i neudobniji od uslova zhivota koje Shvajcarci obezbjedjuju svojoj rasnoj stoci.
Ostaje mi jedino da se sjec'am ondashnje januarsko-februarske seobe u dugim tuzhnim kolonama na snijegu i hladnom vremenu. Josh mi pred ochima prolijec'u guste snjezhne pahuljice od kojih nishta ne vidim, koje se mijeshaju sa cikom i plachem djece, dozivanjem nemoc'nih i sve tezhim i tezhim prizorima u kojima se nashao nemoc'ni chovjek. Okruzhen sam sa cichom zime na svakom koraku. Para iz usta se ledi; od hladnoc'e ne osjec'am dijelove tijela. Mraz sve jache stezhe, ostavlja tragove na svakom zhivom bic'u i cjelokupnom okruzhenju. Od hladnoc'e sve puca, sve se lomi, sve ubija svaku nadu za ljudski opstanak.
Zaledila se draga rijeka moga zavichaja.
Sve brzhe i brzhe prema nama stremi mutan i hladan oblak. Nemoc'an sam u takvom okruzhenju. Jedino mi preostaje da chekam da svane jutro, nazhalost tuzhno i mutno, da vidim gdje udara grom u nevrijeme.
Cijelu noc' nisam sklopio ochi. Kroz potok suza nazirem pochetak dana a sunce nigdje da se pojavi iznad rijeke, iznad zavichajnog izvora, u daljini se chuju krici ptica grabljivica. U mojim mislima, na snjezhnom i zametenom horizontu, iznad nakostrijeshene gore, vidim izmuchene ljudske figure u bijegu, u izgnanstvu. Izgleda mi da gora jechi za tom sumornom plachnom danu. Grozan je to prizor. Ipak, propadanje, bliska smrt maksimalno me mobilishu da opstanem, da istrajem.
Shta c'u ja sa mojim zhivotom, sa mojim kljuchem? Morac'u istrajati, boriti se, dragi moj prijatelju, zajedno sa tobom, nadajuc'i se da c'e i patnjama doc'i kraj, jer uvijek iza oluje dolaze vedri dani, pa makar na to i dugo chekali.
|