Poslije rata. Grad je prebolio ljutu ranu, razbuktalu gubitkom velikog broja svoje cheljadi, zatim rushenjem, prvo jedne, pa druge, i svih pet svojih c'uprija.
Rana josh pomalo peche. Na amblemu grada i sad se vide mrlje iz onijeh dana kada nije bilo ni trachka svjetla da rastjera mrak. I kada su njegove, nekada rajske bashche postale zhdrijelo pakla. Godi saznanje da razmostareni grad opet zhivi, ne onako kako bi zhelio, nego kako se mora. I da ga i ovaj snijezhni mart zaogrc'e velom mira i spokoja koji nikada vishe – da li, zaista! – nec'e biti narushen.
Poslije rata, svaki je grad iscrpljen i umoran. Doshlo je vrijeme da zamladi svoje stare kosti. I da i on, malko, dahne dushom.
Zasluzhio je.
Chovjek i grad. Chovjek mozhe izgubiti kljucheve. I lichne dokumente. Mozhe izgubiti i dushu. Ali kad grad izgubi dushu, to je vec' neshto. Chovjek mozhe promijeniti ime, mozhe ukaljati i ime i obraz. Ali kad grad postane dvoimeni, ili troimeni, to je strashno!
Chovjek mozhe, a ne mora, biti uklet i proklet. Ali kad je grad u zavadi sa svojom djecom, i kada medju njima pukne tikva, shpice dospiju na sve strane.
Najbolje je da chovjek i grad idu pod ruku, ako ne zagrljeni. Bez straha od gladi, topova, snajpera i savremenih shtakora.
Borac iz Narodne kuhinje. On je ostavio zhivot na ratishtima diljem domovine. Srce mu izludjelo za jednom Cicom koja nije uzvratila ljubav. Od svojih poznanika i jarana ishc'e pola, ili jednu marku. Ako dadnu vishe, borac podijeli s romskom djecom.
Stanovnik je napushtenih baraka i gradskih parkova. Male birtije njegova su domovina. Njegova je nada ishchezla, kao travka na pustinjskom vjetru. Njegove godine rasute u noc'ima besanim i dugim kao rijeka Jangcenkjang.
Jednom dnevno se hrani u Narodnoj kuhinji. Dodje u podne po ruchak. Ako malo i zakasni, bash mu je svejedno.
Pricha o nesretnom ali veselom borcu, plaho je dojmila autora knjige ”Pan s crnom frulom” (izdavach RABIC Sarajevo). Pa je prichu dopunio svojim antologijskim stihovima:
…To po nebu vi mislite zvijezde
to se moje nade
po beznadju gnijezde.
A to za shumom pas zavija ludi
to je Misho Maric' pobjeg’o od ljudi.
|