|
Poslije rata. Grad je prebolio ljutu ranu, razbuktalu gubitkom velikog broja svoje čeljadi, zatim rušenjem, prvo jedne, pa druge, i svih pet svojih ćuprija.
Rana još pomalo peče. Na amblemu grada i sad se vide mrlje iz onijeh dana kada nije bilo ni tračka svjetla da rastjera mrak. I kada su njegove, nekada rajske bašče postale ždrijelo pakla. Godi saznanje da razmostareni grad opet živi, ne onako kako bi želio, nego kako se mora. I da ga i ovaj sniježni mart zaogrće velom mira i spokoja koji nikada više – da li, zaista! – neće biti narušen.
Poslije rata, svaki je grad iscrpljen i umoran. Došlo je vrijeme da zamladi svoje stare kosti. I da i on, malko, dahne dušom.
Zaslužio je.
Čovjek i grad. Čovjek može izgubiti ključeve. I lične dokumente. Može izgubiti i dušu. Ali kad grad izgubi dušu, to je već nešto. Čovjek može promijeniti ime, može ukaljati i ime i obraz. Ali kad grad postane dvoimeni, ili troimeni, to je strašno!
Čovjek može, a ne mora, biti uklet i proklet. Ali kad je grad u zavadi sa svojom djecom, i kada među njima pukne tikva, špice dospiju na sve strane.
Najbolje je da čovjek i grad idu pod ruku, ako ne zagrljeni. Bez straha od gladi, topova, snajpera i savremenih štakora.
Borac iz Narodne kuhinje. On je ostavio život na ratištima diljem domovine. Srce mu izludjelo za jednom Cicom koja nije uzvratila ljubav. Od svojih poznanika i jarana išće pola, ili jednu marku. Ako dadnu više, borac podijeli s romskom djecom.
Stanovnik je napuštenih baraka i gradskih parkova. Male birtije njegova su domovina. Njegova je nada iščezla, kao travka na pustinjskom vjetru. Njegove godine rasute u noćima besanim i dugim kao rijeka Jangcenkjang.
Jednom dnevno se hrani u Narodnoj kuhinji. Dođe u podne po ručak. Ako malo i zakasni, baš mu je svejedno.
Priča o nesretnom ali veselom borcu, plaho je dojmila autora knjige ”Pan s crnom frulom” (izdavač RABIC Sarajevo). Pa je priču dopunio svojim antologijskim stihovima:
…To po nebu vi mislite zvijezde
to se moje nade
po beznađu gnijezde.
A to za šumom pas zavija ludi
to je Mišo Marić pobjeg’o od ljudi.
|