|
Alija Nametak rodjen je u Mostaru 6. marta 1906. godine. Mekteb, osnovnu shkolu i gimnaziju zavrshio je u Mostaru 1925. godine. Od 1925. do 1929. godine studira srpskohrvatski jezik i jugoslavensku knjizhevnost, te francuski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u oktobru 1929. godine. Od 1930. godine zhivi i radi u Sarajevu najprije kao urednik, a sve vrijeme saradnik ”Novog Behara” (od 1930. do 1945.), a zatim kao profesor na vishe srednjih shkola (Tehnichka shkola, Uchiteljska shkola, Gazi Husrev-begova medresa). Godine 1934/35. predavao je u Podgorici, a jedno vrijeme bio je lektor i intendant u Narodnom pozorishtu u Sarajevu (za vrijeme rata Hrvatsko drzhavno kazalishte). Godine 1945. Nametak je osudjen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom knjizhevnom i kulturnom zhivotu za vrijeme NDH (odlezhao devet, od 8.04.1945. do 06.05.1954.). Po izlasku iz zatvora radi kao saradnik Instituta za prouchavanje folklora u Sarajevu, potom je bibliotekar u Muzichkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu 1973. godine.
Knjizhevnim radom se pocheo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih pricha i narodnih pjesama bosanskohercegovachkih muslimana, a zatim kao student pochinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u knjizhevnim chasopisima u Zagrebu. Po dolasku u Sarajevo pishe u ”Novom Beharu”, ”Kalendaru Narodne uzdanice”, ”Glasniku Islamske vjerske zajednice”, te u brojnim drugim chasopisima i novinama toga vremena. Objavio je vishe zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralashtva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Najznachajnije zbirke pripovjedaka su ”Bajram zhrtava” (Zagreb, 1931.); ”Dobri Boshnjani” (Zagreb, 1937.), ”Za obraz” (Zagreb, 1942.), ”Ramazanske priche” (Sarajevo 1944.), ”Trava zaboravka” (Zagreb, 1966.) i ”Tuturuza i sheh Meco” (Zagreb, 1978).
Nametak se okushao i u historijskoj drami (”Narodna vlada”, 1938) i potvrdio u komediji (”Omer za nac'vama” i ”Abdulah-pasha u kasabi”, 1942.).
Posthumno je publikovan ”Sarajevski nekrologij (1994.), potom ”Sarajevske uspomene” (1997.), kao i zbirka pripovjedaka ”Za obraz i druge priche” (1998.) koje je za shtampu priredio pishchev sin prof. dr. Fehim Nametak.
Alija Nametak je umro u Sarajevu 8. novembra 1987. godine i ukopan je u Faletic'ima kod Sarajeva.
U shirokom vremenskom rasponu od gotovo pola stoljec'a koliko je trajao njegov stvaralachki put, Alija Nametak je ostvario bogato knjizhevno djelo kojim se uvrstio u red stvaralaca novije boshnjachke knjizhevnosti.
Novelistichki opus Alije Nametka nastao je podaleko od ekspresionistichkog kovitlaca znachajnog za 20-te godine XX stoljec'a i snazhne matice socijalne literature znachajne za 30-te godine, nastavljajuc'i ono pripovjedno tkanje shto su ga otpocheli boshnjachki preporodno-romanticharski pisci njegujuc'i tip tzv. regionalno-folklorne proze. Ali, u estetski uspjelijim rukopisima po pripovjedachkom postupku i stilu on je pisac modernije proze u odnosu na boshnjachke pisce prethodnog perioda.
Nametkovo knjizhevno djelo biljezhilo je drushtveno-historijska gibanja i previranja, ali i egzistencijalni grch pojedinca i izrazhavalo je bit tih promjena kako kolektiva, tako i individue. U najboljim svojim ostvarenjima, daleko od transparentnosti – izrastalo je u dinamichku strukturu koja iz sebe emanira sushtinu tih promjena, srazova i preobrazhaja i na osoben, umjetnichki nachin ih imenuje.
 Nametkove novele bi se mogla svrstati u dva tematska kruga: priche u kojima se prate procesi propadanja boshnjachkog plemenitashkog sloja chija je agonija otpochela Berlinskim kongresom, a nastavila se u vihoru Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, u kraljevini SHS i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji. Godina 1878. odnijela je Boshnjanima pismo, godina 1918. zemlju. Ovaj tematski krug sachinjavaju novele koje najzornije govore o drami boshnjachke porodice kroz vrijeme. Dakle, Nametak u novelama ovog tematsko-motivskog kruga obuhvata sklad i sraz doma u shirokom vremenskom rasponu od 1878. godine do perioda iza Drugog svjetskog rata. U vec'ini svojih pripovjedaka i novela on je dao sliku boshnjachkog plemenitashkog svijeta na rastochju vremena, pa je njegova tematika socijalno odredjena, ali je akcenat prevashodno na etichkoj, moralnoj gesti njegovih junaka, kao recimo u pripovjetkama ”Kmet”, ”Njegova osuda” i u nekim prichama iz ciklusa Duranic'i, a u noveli ”Za obraz” to je probilo i u sam naslov djela.
Drugi tematski krug bi sachinjavale priche s erotskim sadrzhajem. Mada u vec'ini ovih novela Nametak bdije nad erotskim nemirima svojih junaka, u novelama ”Sunce” i ”Podne” on je, po provali chulnosti, najblizhi ”Sunchanoj rapsodiji” H. Hume. Njihov literarni predlozhak jesu sevdalinka i balada kao i pjesnishtvo Istochnog Parnasa uz, dakako, impresionistichka poniranja, ekspresionistichke uzlete i simbolichka nasluc'ivanja znachenja.
U svom knjizhevnom stvaralashtvu Nametak je proshao kroz nekolike faze stilskog razvoja od neoromantizma, preko verizma do magichnog poetskog realizma. U sushtini on je pripovjedach kratke epske pripovjedne forme, s tim shto ciklus o Duranic'ima predstavlja nacrt ”socijalnog romana”, a ”Tuturuzi i sheh Meco” – pikarskog.
Pripovjedachka zbirka ”Trava zaboravka” (”Znanje”, Zagreb, 1966.) predstavlja fazu pune pishcheve zrelosti i najbolje otkriva bogatstvo i slozhenost Nametkovih jezichko-stilskih i idejnih rjeshenja. Zapravo, ova njegova zbirka funkcionira kao nauchna c'elija pak, duhovni etimon u njegovom cjelokupnom pripovjedachkom opusu kao shiroj kategoriji totaliteta.
Prevashodno pripovjedach, Alija Nametak se spisateljski dokazao i u drami. Njegov dramski opus nije impozantan, napisao je jednu historijsku dramu, jednochinku ”Narodna vlada” i dvije komedije: ”Omer za nac'vama” i ”Abdulah-pasha u kasabi”, ali je znachajan. U svojim komedijama on je napravio otvor od utilitarnog u pravcu estetichkog izrichaja. U sushtini Nametak je pripovjedach kratke epske pripovjedne forme u kojoj slijedi narativne modele prethodnog preporodnog perioda, ali umjetnichki zrelije. Tako je u ponajboljim ostvarenjima kakve su proze ”Sunce”, ”Podne”, ”Kmet”, ”Trava zaboravka”, ”Tuturuza i sheh Meco”, pisac drukchijeg narativnog modela izgradjenog na umjetnichkim zakonima.
”Sarajevski nekrologij” kao i ”Sarajevske uspomene” – posthumno objavljena djela Nametkovi su listovi memoarske proze u kojima otkrivamo pishchev duh i prepoznajemo zhivot vremena koji je prethodio njegovom stvaranju. Rijech je o svojevrsnom korpusu zhivotne gradje od pojavne stvarnosti do motiva i njegovog uoblichenja u knjizhevnom djelu. A na tom potezu od stvarnosti i preobrazhaja zhivotnog predmeta u knjizhevni motiv i njegovo uoblichenje chita se otkrovenje stvaralachkog puta ka estetskom jezgru.
Prisutan u knjizhevnom zhivotu prve Jugoslavije, zaigravshi na literarnoj, a posebice pozorishnoj sceni u vremenu NDH kad su njegove komedije plijenile publiku i zasmijavale, njegovo literarno djelo je u drugoj Jugoslaviji iz drushtveno-politichkih razloga a ne knjizhevnih gurnuto sa knjizhevne scene u pretinac zaborava i sasvim potonulo u vremenu koje mu nije bilo naklonjeno.
Buduc'i kazhnjen zaboravom, on je ipak snagom svog stvaralachkog talenta uspio da se odupre potonuc'u ponornice. A u slovu – logosu – i njegovoj gnoseoloshkoj, ali i ontoloshkoj funkciji ostvario je na potezu od gorchine do katarze valjano knjizhevno-umjetnichko djelo. Uz prethodnike i saputnike, kako iz istog nacionalnog korpusa, tako i u sretnom susretu sa drugim, ostavio je trag u prostoru i osvojio mjesto u vremenu.
U Sarajevu, oktobra 2006.
|