|
Alija Nametak rođen je u Mostaru 6. marta 1906. godine. Mekteb, osnovnu školu i gimnaziju završio je u Mostaru 1925. godine. Od 1925. do 1929. godine studira srpskohrvatski jezik i jugoslavensku književnost, te francuski i ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u oktobru 1929. godine. Od 1930. godine živi i radi u Sarajevu najprije kao urednik, a sve vrijeme saradnik ”Novog Behara” (od 1930. do 1945.), a zatim kao profesor na više srednjih škola (Tehnička škola, Učiteljska škola, Gazi Husrev-begova medresa). Godine 1934/35. predavao je u Podgorici, a jedno vrijeme bio je lektor i intendant u Narodnom pozorištu u Sarajevu (za vrijeme rata Hrvatsko državno kazalište). Godine 1945. Nametak je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 15 godina zbog sudjelovanja u sarajevskom književnom i kulturnom životu za vrijeme NDH (odležao devet, od 8.04.1945. do 06.05.1954.). Po izlasku iz zatvora radi kao saradnik Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, potom je bibliotekar u Muzičkoj akademiji sve do odlaska u mirovinu 1973. godine.
Književnim radom se počeo baviti u ranoj mladosti, najprije objavljivanjem narodnih priča i narodnih pjesama bosanskohercegovačkih muslimana, a zatim kao student počinje pisati novele i pripovijetke i objavljivati ih u književnim časopisima u Zagrebu. Po dolasku u Sarajevo piše u ”Novom Beharu”, ”Kalendaru Narodne uzdanice”, ”Glasniku Islamske vjerske zajednice”, te u brojnim drugim časopisima i novinama toga vremena. Objavio je više zbirki pripovjedaka, novela, putopisa, te nekoliko zbirki narodnog stvaralaštva: narodne epske i lirske pjesme i narodne pripovijesti iz Bosne i Hercegovine.
Najznačajnije zbirke pripovjedaka su ”Bajram žrtava” (Zagreb, 1931.); ”Dobri Bošnjani” (Zagreb, 1937.), ”Za obraz” (Zagreb, 1942.), ”Ramazanske priče” (Sarajevo 1944.), ”Trava zaboravka” (Zagreb, 1966.) i ”Tuturuza i šeh Meco” (Zagreb, 1978).
Nametak se okušao i u historijskoj drami (”Narodna vlada”, 1938) i potvrdio u komediji (”Omer za naćvama” i ”Abdulah-paša u kasabi”, 1942.).
Posthumno je publikovan ”Sarajevski nekrologij (1994.), potom ”Sarajevske uspomene” (1997.), kao i zbirka pripovjedaka ”Za obraz i druge priče” (1998.) koje je za štampu priredio piščev sin prof. dr. Fehim Nametak.
Alija Nametak je umro u Sarajevu 8. novembra 1987. godine i ukopan je u Faletićima kod Sarajeva.
U širokom vremenskom rasponu od gotovo pola stoljeća koliko je trajao njegov stvaralački put, Alija Nametak je ostvario bogato književno djelo kojim se uvrstio u red stvaralaca novije bošnjačke književnosti.
Novelistički opus Alije Nametka nastao je podaleko od ekspresionističkog kovitlaca značajnog za 20-te godine XX stoljeća i snažne matice socijalne literature značajne za 30-te godine, nastavljajući ono pripovjedno tkanje što su ga otpočeli bošnjački preporodno-romantičarski pisci njegujući tip tzv. regionalno-folklorne proze. Ali, u estetski uspjelijim rukopisima po pripovjedačkom postupku i stilu on je pisac modernije proze u odnosu na bošnjačke pisce prethodnog perioda.
Nametkovo književno djelo bilježilo je društveno-historijska gibanja i previranja, ali i egzistencijalni grč pojedinca i izražavalo je bit tih promjena kako kolektiva, tako i individue. U najboljim svojim ostvarenjima, daleko od transparentnosti – izrastalo je u dinamičku strukturu koja iz sebe emanira suštinu tih promjena, srazova i preobražaja i na osoben, umjetnički način ih imenuje.
 Nametkove novele bi se mogla svrstati u dva tematska kruga: priče u kojima se prate procesi propadanja bošnjačkog plemenitaškog sloja čija je agonija otpočela Berlinskim kongresom, a nastavila se u vihoru Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata, u kraljevini SHS i kasnije u Kraljevini Jugoslaviji. Godina 1878. odnijela je Bošnjanima pismo, godina 1918. zemlju. Ovaj tematski krug sačinjavaju novele koje najzornije govore o drami bošnjačke porodice kroz vrijeme. Dakle, Nametak u novelama ovog tematsko-motivskog kruga obuhvata sklad i sraz doma u širokom vremenskom rasponu od 1878. godine do perioda iza Drugog svjetskog rata. U većini svojih pripovjedaka i novela on je dao sliku bošnjačkog plemenitaškog svijeta na rastočju vremena, pa je njegova tematika socijalno određena, ali je akcenat prevashodno na etičkoj, moralnoj gesti njegovih junaka, kao recimo u pripovjetkama ”Kmet”, ”Njegova osuda” i u nekim pričama iz ciklusa Duranići, a u noveli ”Za obraz” to je probilo i u sam naslov djela.
Drugi tematski krug bi sačinjavale priče s erotskim sadržajem. Mada u većini ovih novela Nametak bdije nad erotskim nemirima svojih junaka, u novelama ”Sunce” i ”Podne” on je, po provali čulnosti, najbliži ”Sunčanoj rapsodiji” H. Hume. Njihov literarni predložak jesu sevdalinka i balada kao i pjesništvo Istočnog Parnasa uz, dakako, impresionistička poniranja, ekspresionističke uzlete i simbolička naslućivanja značenja.
U svom književnom stvaralaštvu Nametak je prošao kroz nekolike faze stilskog razvoja od neoromantizma, preko verizma do magičnog poetskog realizma. U suštini on je pripovjedač kratke epske pripovjedne forme, s tim što ciklus o Duranićima predstavlja nacrt ”socijalnog romana”, a ”Tuturuzi i šeh Meco” – pikarskog.
Pripovjedačka zbirka ”Trava zaboravka” (”Znanje”, Zagreb, 1966.) predstavlja fazu pune piščeve zrelosti i najbolje otkriva bogatstvo i složenost Nametkovih jezičko-stilskih i idejnih rješenja. Zapravo, ova njegova zbirka funkcionira kao naučna ćelija pak, duhovni etimon u njegovom cjelokupnom pripovjedačkom opusu kao široj kategoriji totaliteta.
Prevashodno pripovjedač, Alija Nametak se spisateljski dokazao i u drami. Njegov dramski opus nije impozantan, napisao je jednu historijsku dramu, jednočinku ”Narodna vlada” i dvije komedije: ”Omer za naćvama” i ”Abdulah-paša u kasabi”, ali je značajan. U svojim komedijama on je napravio otvor od utilitarnog u pravcu estetičkog izričaja. U suštini Nametak je pripovjedač kratke epske pripovjedne forme u kojoj slijedi narativne modele prethodnog preporodnog perioda, ali umjetnički zrelije. Tako je u ponajboljim ostvarenjima kakve su proze ”Sunce”, ”Podne”, ”Kmet”, ”Trava zaboravka”, ”Tuturuza i šeh Meco”, pisac drukčijeg narativnog modela izgrađenog na umjetničkim zakonima.
”Sarajevski nekrologij” kao i ”Sarajevske uspomene” – posthumno objavljena djela Nametkovi su listovi memoarske proze u kojima otkrivamo piščev duh i prepoznajemo život vremena koji je prethodio njegovom stvaranju. Riječ je o svojevrsnom korpusu životne građe od pojavne stvarnosti do motiva i njegovog uobličenja u književnom djelu. A na tom potezu od stvarnosti i preobražaja životnog predmeta u književni motiv i njegovo uobličenje čita se otkrovenje stvaralačkog puta ka estetskom jezgru.
Prisutan u književnom životu prve Jugoslavije, zaigravši na literarnoj, a posebice pozorišnoj sceni u vremenu NDH kad su njegove komedije plijenile publiku i zasmijavale, njegovo literarno djelo je u drugoj Jugoslaviji iz društveno-političkih razloga a ne književnih gurnuto sa književne scene u pretinac zaborava i sasvim potonulo u vremenu koje mu nije bilo naklonjeno.
Budući kažnjen zaboravom, on je ipak snagom svog stvaralačkog talenta uspio da se odupre potonuću ponornice. A u slovu – logosu – i njegovoj gnoseološkoj, ali i ontološkoj funkciji ostvario je na potezu od gorčine do katarze valjano književno-umjetničko djelo. Uz prethodnike i saputnike, kako iz istog nacionalnog korpusa, tako i u sretnom susretu sa drugim, ostavio je trag u prostoru i osvojio mjesto u vremenu.
U Sarajevu, oktobra 2006.
|