|
Novi milenijum je bio nada da ćemo na tom razmeđu (ne)vremena odjednom postati pametniji, da ćemo zaboraviti stare loše navike, koje su nam zaprijetile nestankom, ali nismo. I ovaj milenijum je kao na teatarsku pozornicu iznio sve naše slabosti kao misleće vrste. U ovom milenijumu se desio ”11 septembar” i užas u New Yorku, desile su se agresije i užasi u Afganistanu, Iraku. Priroda kao da je, kroz Tsunami (skoro) ili New Orleans (upravo), poslala možda posljednje poruke čovjeku da se urazumi, da obuzda svoju agresivnost i prema drugom čovjeku i prema prirodi svog okruženja, da shvati da je samo dio prirode ni iznad nje ni mimo nje. Ova 2007. nam je ponudila još dva dokumenta o nezajažljivim tragovima ljudske agresivnosti koji vrlo ozbiljno prijete čovjeku kao vrsti. Prvi je Raport UN-a o klimatskim promjenama koji nam nije ostavio previše manevarskog prostora da se urazumimo i drugi je Presuda o genocidu u Bosni, istina svedena na uže područje Srebrenice. I ako je i ona slika i prilika agresije moćnih nad nemoćnima (Osuđuje jednu zemlju zbog nezaustavljanja genocida a ne osuđuje UN pod čijom je zvaničnom zaštitom sama Srebrenica bila!?).
Danas, baš kao i prije 2500 godina u doba Periklove Grčke, čovjek se našao pred ključnim pitanjem svog opstanka, kako da kontroliše sopstvenu agresiju?
Poučeni iskustvom izobilja ali i njegovom cijenom, danas više nego ranije, možemo tvrditi da kulturu naroda ili čovjeka kao vrste ne određuje marka auta koje vozi, mobilnog telefona ili odijela, već to kako kontroliše sopstvenu agresiju. O uzoru kontrolisanja agresije i fenomenalnom iskustvu Perikla u staroj Grčkoj, od prije 2500 godina, danas želim govoriti.
 Odgovarajući na izazov finansijera i odgovornog za teatarski festival u Atini, mlađani Perikle je tražio način kako da svoju viziju o uključivanju naroda u vlast (danas poznato kao demokratija) učini stvarnošću. Možda to i nije bila izvorno njegova ideja začeta u balkanskom ili jugoistočnom evropskom podneblju (što jeste prostor tadašnje i današnje Grčke) već ljubavnice mu Aspasije prispjele iz Miletosa iz Male Azije, ali to nije važno, važno je da je ta ideja oplemenjena i oživjela upravo na tom podneblju. Perikle je imao na raspolaganju, respektabilnu poziciju (odgovoran za teatar), tradiciju Grka da upravo teatar koriste kao sredstvo za religijsko i kulturno ispoljavanje i sopstvenu viziju o demokratiji.
Na putu te ideje, ideje uključivanja naroda u dijalog a tim i na scenu, našao mu se monolog kao forma tada živuće grčke drame i hor kao prateći dio dramskog izraza. Rješenje je vidio u novom tipu drame i dramaturga. Tako je zasvijetlio tvorac moderne drame Aiskylos unoseći u svoje tragedije dijalog kao način dramskog izraza ili debatu gledano sa aspekta demokratije kao glavne ideje Periklovog pokreta. Takmičenje grčkih pisaca drame je pretvoreno u njihovu debatu o ključnim društvenim problemima gledajući ih kroz prizmu dobra i zla. U tom kontekstu tada, nastaje Aiskylosova besmrtna Elektra kojom pisac u prvi plan stavlja moralne probleme društva kroz odgovornost za zločin zaljubljene i prevarene žene. (Ova tragedija je kasnije inspirisala Šekspira kod postavljanja istih moralnih pitanja u Hamletu, ili Gethea pa Voltera).
Kasnije pojavljivanje i izbor Sofokla kao glavnog pisca teatra uz prirodnu smjenu generacija ima veze i sa razvojem demokratije kao ideje ali i već zaživjele prakse u Ateni. Sofokle sa svojim tragedijama Antigona ili Kralj Edip na scenu uvodi trećeg glumca kao aktera (dabatistu) čim su udareni temelji moderne drame ali i temelji da je razmišljanje o društvenom problemu otišlo od individue (monolog) preko rasprave o njemu između dva ravnopravna diskutanta (dijalog), do uvođenja u raspravu trećeg lica što jeste rasprava (preduslov demokratiji).
Perikle širenje ideje o demokratiji ne svodi samo na teatar već je izvodi i izvan njega, sa porastom njegove društvene moći i državničkog ugleda, cijela Atena postaje demokratska arena. To je vrijeme kad Sokrat drži svoje govore o besmrtnosti duha, ili kasnije njegov učenik Platon kroz dijaloge sa mrtvim Sokratom ili uspostavljenjem filozofske škole (gimnazija) pod imenom ”Akademija” (po bogu Akademisu) udara temelje filozofskoj misli i instituciji školstva koje do danas baštinimo.
Uz teatar i ono što se u njemu dešava, ili začeće filozofije kao dešavanja oko sama teatra, ili pokret očovječenja tog doba, spomenimo i arhitektu i skulptora Fifiju i njegov besmrtni Partenon u Ateni koji je uzdižući se gordo iznad same Atene postao simbol arhitektonske besmrtnosti koja svojim visokim kamenim stubovima priziva samu savršenost. Ništa manje lijepi i besmrtni nisu ni njegov Atenin Partenon ili spomenik bogu Zevsu.
Dio te priče, očovječenja tog doba, je svakako i sportska arena i njegovanje Olimpijskih igara koje su održavajući se svakih četiri godine imale sportsku, religijsku ali u ovom kontekstu i ulogu kroćenja ljudske agresivnosti.
Kako se plemenite i velike ideje zlorabe da bi se njima ili ”u ime njih” činila zla podsjetimo samo na tri ideje i njihove zloupotrebe.
Prva je sirenje islama. Otomani, a kasnije Turci, su ideju islama kao revolucionarnu i tada novu uzeli kao politički imidž da bi prije 500 godina osvojili pola svijeta. Krvavim osvajanjima su porobljavali narode, uključivali ih u svoju imperiju, nametali im islam kao religiju i što je najtragičnije na jeziku koji, oni mimo arapskog jezičkog područja, nikad nisu razumjeli. Za uzvrat davali su im bogatstvo i vlast novopokorenih naroda. Cijeloj priči su dodavali idiotske fraze ”da u islamu nema prisile” ili ”da su u islamu pred Bogom svi jednaki”. Hoće reći i onaj musliman koji mu se vijekovima moli na jeziku od kog ni jedne riječi a tim i njegove poruke ne razumije?
Druga je širenje komunizma. Komunizam je bio revolucionaran samim tim što je nudio sreću individui kroz sreću kolektiva kroz princip: ”Svi prema mogućnostima svakom prema potrebama”. Ali, preduslov takvog društvenog sistema podrazumijeva i stvaranje društvene svijesti ali i materijalnih preduslova. I baš kao što su Otomani u cilju osvajanja drugih naroda zloupotrijebili zastavu novu ideju islama, tako je Rusija iz kaljuže Prvog svjetskog rata izlazila hvatajući se za zastavu komunizma. Problem je nastao kad je sistem vladanja a tim i privilegovanih postao prevelik te je ”morao” regrutovati radnu snagu iz svojih redova metodom proizvođenja protivnika. Tako nastaju gulazi razasuti po sibirskim prostranstvima u kojima besplatno radi i bestijalno umire oko 50-tak miliona proletera, komunista. I to uz idiotsku parolu ”oslobođenja radničke klase”.
Treći je agresivno sirenje demokratije. Kako su velike ideje velike samo dotle dok se njima čine velika djela najbolje govori sama ideja demokratije i njeno agresivno sirenje ratovima današnjeg američkog predsjednika. Da bi realizovao neke pragmatične ciljeve nove podjele svijeta on je instrumentalizirao demokratiju, baš kao što su Otomani učinili sa islamom ili Staljin sa komunizmom, i krenuo u agresivne ratove po Afganistanu, Iraku i vjerovatno Iranu, uz idiotske parole ”borbe protiv terorizma ili širenja demokratije”.
Umjesto zaključka
Arena kao prostor socijalnog dešavanja, pokazivanja, imala je i ima svoj društveni značaj upravo u obuzdavanju agresivnosti naroda. Rimski carevi su to nastojali učiniti strahom, priređujući morbidne borbe gladijatora koji su se na sceni ubijali između sebe ili borili sa divljim zvijerima. U Španiji se ta morbidnost teatarske borbe sa životinjama zadržala do danas u formi koride. Fašizam je agresivnost masa, baš kao na velikoj pozornici, raspirivao populističkim pokretima formirajući ih u nezaustavljivu mašinu zla koja je odnosila desetine miliona ljudskih života drugih naroda. Totalitarizam, tipa staljinizma, je činio to isto samo ”proizvodeći” neprijatelje unutar samog sistema. Savremeni političari, koristeći savremena sredstva sile i sredstva medijske komunikacije agresivnost sopstvenog naroda prikrivaju agresivnošću drugih te to, ne rijetko, koriste kao razlog da ih (te druge) napadnu, okupiraju, opljačkaju, protjeraju sa njihovog ili učine nad njima genocid, pobiju (Indijanci u Americi, Jevreji u Evropi, Jermeni u Turskoj, Srebrenica u Bosni…).
Odgovor na pitanje kako kontrolisati agresiju sopstvenog naroda imamo u primjeru Atine i velikog političara i vizionara Perikla. U tekovine te vizije (demokratije) se danas kunemo i na njima se grijemo. On je energiju Atinjana, kroteći ih kreativnošću i tražeći zlato u njihovim rukama, pretvorio u najveće domete ljudskosti ustoličene u teatru, sportskim igrama, arhitekturi, filozofiji, organizujući prve škole, demokratiji kao načinu kolektivne brige o zajedničkim dobrima. Perikle je dijalogom i kontrolisanjem njihove agresije, slabosti Atinjana pretvarao u njihove vrline, to je vjerovatno i formula za prevazilaženje monologa i agresivnosti u svijetu danas. Sa jednom razlikom, Perikle je u svoje vrijeme dijalogom i demokratijom oplemenjivao svijet, mi 2500 godina poslije njega ga spasavamo.
|