|
U pravilu veliki ljudi, pa i učitelji, potiču iz sirotinjskih porodica i malih mjesta. Dokaz za to je i Dositej Obradović. Sav životni put, od Temišvara, preko Hopova, Dalmatinske zagore, Male Azije, Halea, Beča, Pariza, Londona, Trsta, pa do susreta sa Karađorđem, Dositej je posvećivao sopstvenom obrazovanju i obrazovanju svog naroda. Učiteljski duh u njemu vodio ga je stalno naprijed. Kroz trnje do zvijezda. On vrši preobražaj u načinu mišljenja širokog kruga čitalaca, a duh njegovih knjiga postaje pokretačka snaga nove kulture. Stvorio je cijelu školu u srpskoj kulturi i za nju učinio više nego iko prije njega. Svojim idejama, djelima i kritičkim principima ostao je živo prisutan sve do danas – svuda gdje su potrebni „brat naš razum i sestra pamet“. „Zatrovan“ knjigama otkrivao je novi svijet i novi život. Život u manastiru Hopovo među kaluđerima otkriva mu surovu stvarnost, jer se njegovi ideali sukobljavaju sa realnošću i surovošću svakodnevnog života. Za to vrijeme i za svoju okolinu bio je izuzetno pismen i učen. I sveštenici i kaluđeri nisu umjeli ni da čitaju ni da pišu kao on. Tajno napušta taj svijet i kreće na put u nepoznato. Na tim putovanjima upoznaje totalnu zaostalost i nepismenost svog naroda. Vjerovanje u vampire i vukodlake. Neznanje na svakom koraku praćeno bijedom. Ne samo da mnogo čita i putuje, već izučava i jezike da bi proširio svoje vidike i svoje znanje. Nakon dvadeset godina putovanja po svijetu nakon bjekstva iz Hopova nađe se u Haleu najpoznatijem univerzitetu u Evropi. Tu odlučuje da se rastane i sa mantijom i sa starim načinom života. Tu počinje novi život u novom okruženju mladih ljudi koji teže ka nauci. Tu upoznaje novi svijet knjiga i književnosti. Odbacuje religiozne knjige koje zaglupljuju i prevodi i štampa knjiga koje će njegov narod čitati, razumjeti i novi svijet otkriti. Postaje onaj pravi narodni učitelj. On taj projekat najavljuje u „Sovjetima zdravog razuma“ i kaže da će njegove knjige biti pisane čisto srpski da ih mogu razumjeti svi srpski sinovi i kćeri. Činio je sve za prosvešćenije junosti. Iskazuje jednu revolucionarnu pedagošku misao. On piše:
Ne bojte se naroda! Miliji ćete, draži i časniji narodu biti kada mu otvorite oči uma i kada ga prosvetite.
Dositej strpljivo i argumentovano pokazuje i dokazuje kakve su prednosti prosvjećenog i učenog čovjeka u životu i šta se dobija usvajanjem novih znanja. Posebno je isticao značaj knjige i njene uloga u životu. Zajedno sa čitaocima traži ono što je najbolje. U tom traganju za boljim navlači mržnju crkvene hijerarhije, jer piše:
Bolje je mnogo jednu pametnu i poleznu knjigu s kolikim mu drago troškom dati da se na naš jezik prevede i naštampa, nego dvanaest zvonara sazidati i u sve nji’ velika zvona poizvešati: zrno pameti neće se deci našoj pridodati ako čedu doveka zvona lupati.
Dositej se zalaže za školovanje svih bez obzira na društveni položaj, uzrast i pol. Posebno ističe potrebu školovanja ženske djece, te piše:
Nek se ne uzda jedan narod nikad doveka k prosvešteniju razuma doći u kojemu žene prostoti i varvarstvu ostaju.
Svoje učiteljovanje i prosvjetiteljsko djelovanje Dositej je ostvarivao kroz niz formi i oblika. Prije svega književnost, strana i naša, basne sa naravoučenijem, mudre izreke, a kruna svega je osnivanje i otvaranje Velike škole u Beogradu koja će postati temelj Beogradskog univerziteta. Uz sve to postaje i prvi ministar prosvjete u Karađorđevoj Srbiji. Koliko je Dositej bio mudar i dalekovid pokazaće i u čuvenoj pjesmi. Pjesna na insurekciju serbijanova, napisanoj 1804. godine i posvećenoj Vojevodi gospodinu Georgiju Petroviču. Za Srbe i Srbiju je aktuelna i danas, jer:
Vostani Serbije!
Davno si zaspala.
U mraku ležala
Sada se probudi
I Serbije vozbudi!
To je i njegova prethodnica povratku u Beograd 1807. godine. Uz Karađorđevu saglasnost i veliku pomoć Dositej će otvoriti, 1808. godine u Beogradu prvu Veliku školu, koja će označiti početak visokoškolskog školovanja mladih u Srbiji. Okuplja mlade i školovane profesore u Evropi koji postaju predavači.
Jedan od mladih ljudi, koji traži znanje u Velikoj školi, bio je i budući reformator srpskog jezika Vuk Stefanović Karadžić. Dositej poziva obrazovane Srbe iz svijeta i traži pomoć, da pomognu srpskom narodu u širenju pismenosti i kulture, tvrdeći da je to isto toliko važno kao i bitka na bojnom polju. U svemu tome imao je jednog vrlo uticajnog istomišljenika – Karađorđa. O tome jedan savremenik je zapisao:
Kada bi Karađorđe ujutru izlazio, on bi pošao sa svima vojvodama, koji bi ga pratili u Narodno učilište od njega zavedeno, a urađeno od Dositeja. Tu bi kratkom svojom rječju preporučivao učenoj mladeži da prilježno uči. „Vidite li, govoraše, mi imamo dovoljno mašina za odbranu Srbije, ali nedovoljno veštih ljudi za upravljanje… Da mi znamo državu voditi onako kako znamo voditi vojsku drukčije bi sada stajala… Slušajte vaše učitelje i poštujte ih; ja njih ne razlikujem od mojih vojvoda.“
Uskoro je Dositej postavljen za direktora svih škola u Srbiji, pa je zato imao potrebe i prilike da putuje po zemlji, da još bolje upozna i prilike i narod, da uređuje odnose između vlasti i učitelja, da pronalazi pismene ljude i da ih upućuje na prava mjesta. Sve ga je to radovalo, jer je uvijek želio da širi pismenost i obrazovanje. Koliko je Karađorđe poštovao i cijenio Dositeja pokazuje i to što mu je povjerio da uči njegove sinove. Dva velikana potpuno su se razumjevala u shvatanju potrebe širenja kulture i obrazovanja.
Kad danas i ovdje razmišljamo o Dositejevom pedagoškom djelovanju jedini zaključak je da je on bio učiteljski div koji je, prije dvije stotine godina unosio evropski duh i evropske vrijednosti u zaostalu i nepismenu Srbiju. Uređivao je Srbiju po modernim načelima savremenoga svijeta. Zalagao se i za slobodnu i ekonomski jaku Srbiju. Sav je život posvetio rodu srpskom i rodu svom, te zemlji djedova svojih. Takav je bio prvi ministar prosvjete slobodne Srbije. Mnogo čitao, učio, pisao i na narod sve to prenosio. Dositej je bio prvi kulturni ministar prosvjete. U posljednjih dvije stotine godina to se ne bi moglo reći za srpske ministre prosvjete. Prije svega odvojili su se od naroda, od učitelja i škola, a i od knjiga, te ne pamte kada su knjigu čitali. Dositej je ostao ministar za pamćenje, kao što je Vuk ostao kao reformator srpskog jezika.
Srbija je imala dvojicu vođa velikana, Karađorđa i Đinđića, i obojicu ubila. Danas ima Koštunicu.
Srbija je imala dva velikana prosvjete i kulture. Dositeja i Vuka. Da li ih danas poštuje i cijeni koliko su zaslužili. Dositej je učitelj koji traje, jer može biti uzor svim ministrima prosvjete kako treba da se radi i o učiteljima da se brinu, a sa narodom sarađuju. Vuk traje i ne prestaje da živi.
Dositeja i njegovo djelo crkva je bukvalno uklonila iz škola, jer joj ni po čemu ne odgovara. A Vuku Stefanoviću Karadžiću, u Bosni i Hercegovini tačnije u entitetu tzv. Republike Srpske brisali su Stefanović, jer, kažu tipovi, bolje zvuči kao Karadžić.
Da Srbija ima pametnog vođu kao što je bio Karađorđe, ona bi odavno vidno i trajno obilježila imena obojice velikana, i Dositeja i Vuka, tako što bi beogradskim univerzitetima dala njihova imena. Prvi bi se zvao Univerzitet „Dositej Obradović“, Beograd, a drugi Univerzitet „Vuk Stefanović Karadžić“, Beograd. Kako to lijepo, a evropskosrpski zvuči. To mu dođe kao lijep san. Da Srbija ima ministra prosvjete velikana imena Dositeja on bi to odavno predložio i posao vrijedan svakog poštovanja završio.
Vostani Serbije!
Davno si zaspala.
Lazar Manojlović
(2007.)
|