|
Ptice liske pripadaju porodici vodenih kokoshki (lat. rallidae) i njihovo tijelo je prilagodjeno zhivotu uz vodu. Crna liska (fulica atra) duzhine oko 40 cm, zhivi u mochvarama. Ima karakteristichnu bijelu rozhastu lisu na chelu povishe kljuna. Snese dvanaest jaja na kojima lezhi do 21 dan. Dobro pliva, gnjura ali slabije leti. Ako se ove osobine u prenesenom znachenju uporede sa osobinama shereta-lisaka uvidjec'e se kako su identichne. Nije dakle samo rijech o istim fizichkim osobinama, boravku u mokrim podruchjima, kako to izjavi Ilija Pjanic', nego su po srijedi i neke druge osobine koje ih povezuju. Shereti, odnosno liske su neprestano potvrdjivali pravilo da su dobri ”plivachi” kroz zhivot a neki od njih su iako nezaposleni zhivjeli na rachun liskaluka. Beg Glavovic' je poticao iz bogate porodice i prezirao je sva zvanja. Ne samo shto je proslavljao 40-godishnjicu nerada, nego je od gradskih vlasti trazhio da mu to priznaju u stazh. Svoje zhrtve za plac'anje pic'a i meze liske su trazhili medju skorojevic'ima, trgovcima lihvarima i prevarantima. Ptice liske su nekad imale obitavalishta u mochvarnim dijelovima Mostara, oko rukavaca rijeke Radobolje, na podruchju Raljevine (kod Dispanzera). U prostranim bashc'ama okupljala bi se omladina i provodila vrijeme uz preprichavanje viceva i po pticama liskama, koje su tu obitavale, dobishe naziv liske. Tako je i pripadajuc'a ulica od Rondoa do Mukoshe na Bulevaru (ranije Kolodvorska) dobila naziv Liska ulica.
U svom radu ”Dijalektichke osobine u pjesnichkom jeziku Alekse Shantic'a”, poznati lingvist akademik Asim Peco analizira pojam i znachenje rijechi liska. On pishe da imenica liska u rjechniku Vuka Karadzhic'a ne postoji. Nalazimo je u Rjechniku JAZU (knjiga 6., Zagreb, 1904-1910) ali sa razlichitim znachenjima, medjutim, ne u onom smislu kakvog ima u Mostaru. Ochito da je rijech o lokalnom izrazu sa definisanim znachenjem. U rjechniku manje poznatih rijechi koji se daje na kraju zbirke poezije Alekse Shantic'a stoji da rijech liska oznachava chovjeka mangupa, besposlichara i skitnice. Peco tvrdi, a to je potpuno tachno, da niti, jedna od ovih imenica ne predstavlja kljuch za definisanje pojma liske. Kao rodjeni Mostarac (Lakshevine) Asim Peco daje definiciju liske tvrdec'i da su to ”okretni, veseli i snalazhljivi mladic'i koji u sebi nemaju nichega negativnog”.
U Shantic'evoj pjesmi ”Zimsko jutro” (Aleksa Shantic', Izabrana djela, knjiga II, Svjetlost, Sarajevo, 1972.) liska se pojavljuje u opisu zimske atmosfere kad u Mostaru pushu snazhni vjetrovi:
”Poledica je. Zgureni metlari
Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju
Pokoji Turchin projashe na konju
A za njim hrti i ogari.
Po koji liska, polunagih noga
Na vjetru trchi za razdrtom kapom…”
U Rjechniku srpskohrvatskog i narodnog jezika u izdanju SANU (knjiga XI, Beograd 1981) za imenicu liska postoji nekoliko znachenja. Kao trec'e znachenje navodi se da ona definishe objeshenjaka, spadala, skitnicu, mangupa od chega se samo neko mozhe usvojiti kao tachno.
U Rjechniku srpskohrvatskog knjizhevnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, knjiga 3, Novi Sad-Zagreb, 1969. g.) daje se objashnjenje za ovu imenicu tako da ona oznachava: narodnu osobu, besposlichara, varalicu, mangupa. Ochito da lingvisti nisu shvatili njeno izvorno znachenje. Alija Bejtic' tvrdi da su liske snalazhljivi i duhoviti ljudi u Mostaru tako da je on dao sasvim egzaktnu definiciju. Da bi ih lakshe definisao Jefto Dedijer ih poredi sa seoskim objeshenjacima. Ovu rijech, kao i Aleksa Shantic', spominje i Svetozar C'orovic': – Pocheshe, joj prebacivati kako c'e me pustiti da odem u liske.
Softa Ivan poznaje ovaj termin pa pishe: – To plivanje mozhesh vidjeti na Neretvi od mostarskih lisaka.
Akademik Asim Peco tvrdi da liska oznachava shereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalazhljivog chovjeka shto su i najbolji kvalifikativi za oslikavanje osobina tih ljudi. Mozhda se tome josh treba dodati da su oni veoma inteligentne lichnosti koje munjevito reaguju na odredjenu situaciju. Navedeni primjer to potvrdjuje. Kad su dva njemachka agenta privela Vasu Kisu u njihovu komandu on je reagovao tako da je dezhurnom kazao kako je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio guzhvu i nepazhnju strazhara i pobjegao.
Peco analizira nastanak imenice liska u znachenju kakvu ima u Mostaru te tvrdi da je u Bjelostjenchevom rjechniku lisica sinonim za prepredenu osobu, dakle onu koja se lako snalazi i izlazi kao pobjednik iz svih situacija. Vremenom je iz pogrdnog dobila sasvim suprotno znachenje u smislu tepanja kao refleksu na osobe koje se vole i poshtuju. Hipokoristik (ime koje se koristi od dragosti) liska se ogleda ne samo kod ove rijechi nego i kod nadimaka u Mostaru kao shto su Meha (Mehmed), Jova (Jovan), Zhara (Zharko) i slichno.
Liskaluk, prema analizi prof Asima Pece je nastao od imenice liska i morfema (gramatichkog nastavka) luk koji po porijeklu pripada turcizmima (lopovluk, siromashluk, gotovanluk i slichno). Rijech liskaluk nalazimo u Rjechniku Srpske akademije nauka sa znachenjem vragolasto zbijanje shala svojstveno liskama, spadalima, objeshenjacima.
Bitno je da su rijechi liska i izvedenica liskaluk autohtone mostarske rijechi i da taj ekskluzivitet pripada samo Mostarcima.
Nije chudno shto je u Mostaru svojevremeno izlazilo nekoliko shaljivih listova. Pojavom prve shtamparije u Mostaru 1872. godine koju je otvorio franjevac don Franjo Milic'evic' pocheli su se javljati prvi listovi. Medju njima i nekoliko shaljivih sa krac'im ili duzhim periodom izlazhenja. Zlatno doba za ovaj zhanr su dvadesete godine XIX vijeka. Osim Mostara niti jedan drugi grad u BiH nije imao tako veliki broj shaljivih listova shto svakako treba zahvaliti razvijenom smislu ovdashnjih lisaka da neprestano produkuju iskrichavi humor a za koje pjesnik, novinar i publicista Alija Kebo jednom napisa ”da su predstavljali dezhurne kritichare i svojevrsne depoe mahalskih informacija”. Chim bi se ugasio neki od shaljivih listova, a razlog je u pravilu bio u finansijama, pojavio bi se novi tako da je obezbijedjivan njihov kontinuitet.
Prvi put se u ovdashnjoj shtampi pojavljuje kutak za shale u listu ”Osvit”. Godine 1905. u njemu je otvorena nova rubrika za shale pod nazivom ”Torba” a kasnije je preimenovana u ”Krto”.
”Palangar” je prvi list u Mostaru koji je njegovao iskljuchivo shale a pojavio se 1919. godine. U zaglavlju je pisalo ”Ozbiljno shaljivi i slatko gorki list”. Sve je bilo u znaku shale pa i vrijeme izlazhenja ”kad se neshto uhvati na udicu” odnosno kad se za shtampu prikupi dovoljno materijala. Iza imena Ilije Pjanic'a kao urednika krio se siromashni, nepismeni hamal Miho Puhalo a iza izdavacha Ilije Pjanic'a imuc'ni a poznati shaljivchina Branko Grkovic'. Dva Mostarca Branko Grkovic' i Svetozar C'orovic' sluzhila su vojni rok u madjarskom gradu Djeru. Branko je, inspirisan chudnim nadimcima nashih ljudi kadrovika, uz pomoc' jednog vojnika na shapirografu odshtampao malu knjizhicu shala sa predgovorom koga potpisuje Svetozar Djorovic'. Povratkom u Mostar Grkovic' se odluchio da izda novi list i nazvao ga je ”Palangar”. Za malu sredinu kakav je bio Mostar u to vrijeme tirazh od 1000 primjeraka je bio izuzetno velik ali je uvijek bio razgrabljen. Branko 1921. godine za 10 000 kruna prodaje svoje autorsko pravo Manfredu Makaleu iz Sarajeva a ovaj 1924. pokrec'e list ”Shimi palangar”. Kad je Branko Grkovic' umro na smrtovnici je napisan njegov nadimak Palangar.
Paralelno je u Mostaru izlazio ”Jezh” (1920-1921.) pod urednishtvom Nikole Pazhina. Izashla su samo tri broja i list se ugasio.
Mostarcima zaljubljenim u liskaluke vitalnosti nije nedostajalo. Ponovo se na ulicama pojavljuje ”Palangar”. Naznachen je urednik Alija Memic' zvani Topchija, inache fizichki radnik. U drugom godishtu se otkriva da je stvarni urednik Muhamed Alajbegovic'. U podnaslovu je stajalo: ”Ni po babovima ni po strichevima”.
U vlasnishtvu redakcionog odbora 1924. godine u gradu na Neretvi pojavljuje se novi list koji afirmishe specifichnosti mostarskog humora. Nazvan je ”Mostarski palangar” a urednik je Milan Janjosh zvani Doktor-kino jer je bio kino operater. Shtampanje, je povjereno chuvenoj shtamparsko izdavachkoj kuc'i u vlasnishtvu Pachera i Kisic'a. Kao i raniji listovi i ovaj slijedi ravnopravnu zastupljenost oba pisma – latinicu i c'irilicu.
Drago Konjevod marta 1924. godine pokrec'e novi shaljivi humoristichki list ”Novi palangar”. Pored vlasnishtva on je urednik i izdavach. Shtampan je u Franjevachkoj tiskari c'irilicom i latinicom.
Od 1924. do 1925. godine u nashem gradu izlazi ”Mostarski djavo” pod navodnim urednishtvom hamala Hasana Karic'a. U podnaslovu je stajalo: ”Izlazi kad mu se prahne”. Poslije prestanka izlazhenja ”Novog palangara” nastaje zatishje sve do 1939. godine kada se na mostarskim ulicama pojavljuje novi humoristichki list.
”Mostarski tenk”, ”List za zashtitu korupcionasha, zelenasha, ublehasha, zabushanata, strina, tetaka, zhicara i gros liferanata” pocheo je da se pojavljuje na mostarskim ulicama od 1939. godine. Naredne godine kao mjesto izlazhenja naznacheni su Mostar i Sarajevo. Do zaglavlja je pisalo: ”Mostarski tenk je jedini tenk koji ne sluzhi ratnim ciljevima, i jedini list na svijetu koji se rastura u vishe primjeraka nego shto se shtampa. Izlazi svakog dana osim ponedeljka, utorka, srijede, chetvrtka, petka i subote. Pojedini broj koshta: 4 Ibra (najjeftinije cigarete), mala shljiva ili dinar u gotovu. Vlasnik i urednik je bio Muhamed Hamo Ajkic' iz Mostara, inache novinar i publicista sa nekoliko izdatih knjizhica o Mostaru, Starom mostu i mostarskim liskalucima. Izdvajamo samo neke saradnike ”Tenka” Andrija Drajfus, Jovo Greda, Slavko Kokot, Klepo, Crni, Muho, Shandor, Rajlovachki, Martin Sut.., Glibo… U uvodniku Ajkic' pishe: – Ipak, kakav sam da sam, dobar sam. Ne moram biti ”teshko oklopljen” (u vec'em i shirem, formatu) jer ja sam jedini tenk koji nec'e sluzhiti u ratne svrhe… Uvijek c'u biti snabdjeven sa vedrom shalom bez zlobe i pakosti, najvishe na rachun samih Mostaraca josh cheshc'e na rachun ”visokih”, ”krupnih” a za odbranu ”sitnih” i ”malih”. Evo kako je urednik prokleo one koji se pretplate a ne uplac'uju novac: – Ko ne poshalje pretplatu Bog mu dao svadljivu zhenu i pec' koja dimi i da ni jedno ni drugo ne mogne izbaciti iz kuc'e. Iz povremenih upozorenja vidljivo je da su pretplatnici bili iz svih krajeva Jugoslavije.
I dok se ovaj list ugasio nakon dvije godine uspjeshnog izlazhenja pokazalo se da kontinuitet, ipak, traje. ”Mostarski sepet” je rodjen 1940. godine. Uredjivao ga je Mehmed Kapetanovic' zvani Meha cole.
Iako je bio fizichki radnik njegovo ime je stavljeno u impresumu novina ”Mostarski tramvaj” (1940.) a na mjestu urednika. Rat je prekinuo njegovo dalje izlazhenje.
Time je zavrshena bogata izdavachka djelatnost humoristichkih listova u Mostaru koja vishe nikada nec'e biti dostignuta. Vishe c'e se lamentirati o kreatorima liskaluka iz tog perioda nego shto c'e nove generacije pokushavati barem dijelom opravdati njihov renome.
Malo je poznato da je poslijeratni ulichni prodavach (kolporter) Mehmed Kapetanovic' zvani Meha cole bio predratni ”glavni urednik” shaljivog lista ”Mostarski sepet” i ”Mostarski tramvaj”. Iza njega su se krili drugi ljudi smatrajuc'i da im humoristichki listovi rushe drushtveni ugled.
Njega Mostarci pamte po torbi sa novinama i shapki u kojoj je instalisao baterije, prekidach i malu zharulju. Naveche je na Korzu prodavao sutrashnja (vechernja) izdanja ”Vechernjih novina” i ”Oslobodjenja”. Lampicu bi palio kako bi pao u ochi pri chemu je uzvikivao: – Javlja, javlja, zhena ubila muzha, nashe trupe pod Moskvom.
Chesto bi izmishljao bombastichne naslove kako bi shto vishe prodao novina. Bio je veoma omiljen medju Mostarcima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata drzhao je prodavnicu novina kod Kina ”Central” u Fejic'evoj. Liske bi mu u novine stavljale partizanske letke pa je zbog toga privodjen u policiju. Autor ovih redaka ga pamti iz dana djetinjstva kada bi prodavao novine po Korzu koje se protezalo od Banje do podvozhnjaka kod zheljeznichke rampe. Kad bi se napio volio je sjediti na stepenishtu gostionice ”Jagnje”. Tu bi zaspao a narod bi sam uzimao novine i ostavljao novac pored njega. Niko nije pomishljao da mu uzme niti jedan dinar jer su ga svi poshtovali i cijenili njegov rad.
M.A. Atlagic' je pseudonim Muhameda Hame Ajkic'a autora nevelike knjizhice iz 1943. godine kojoj je dao naziv ”Ispod Stare c'uprije”. Moto knjige ”Onaj o kome se u Mostaru nema shto rec'i, skoro da nema pravo gradjanstva u ovome gradu” upuc'uje na njen sadrzhaj. Ajkic' podsjec'a na rijechi jednog stranog novinara koji je razotkrio sushtinu temperamenta i vitalnosti nashih ljudi. Njegova misao bazirana na pazhljivoj analizi ponashanja Mostaraca glasi: ”Mostar je grad vesele sirotinje”. Jedan njemachki knjizhevnik boravec'i u Mostaru uochava sushtinske osobine njegovih gradjana pa pishe: ”Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Zhivot zaista brzo leti, pa je velika glupost da se chovjek muchi brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu zhivota. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na shalu, taj je veoma mudar chovjek”. Kao shto je Ivo Andric' otkrio izuzetnu kakvoc'u mostarske svjetlosti, Pedja Milosavljevic' ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovjechio mudrost Mostaraca raspetih medju shkrtim kamenjarem okolnih brda iz kojih se teshkom mukom obezbijedjivao zalogaj. Koliko je tipichni Mostarac spreman na borbu sa nevoljama najbolje ilustruje ovakvo razmishljanje.
– Ponekad dodje do takve situacije, da izgleda da je nemoguc'e izdrzhati. Ali, prichekash li koji dan, a ono naidje josh gore.
|