|
Ptice liske pripadaju porodici vodenih kokoški (lat. rallidae) i njihovo tijelo je prilagođeno životu uz vodu. Crna liska (fulica atra) dužine oko 40 cm, živi u močvarama. Ima karakterističnu bijelu rožastu lisu na čelu poviše kljuna. Snese dvanaest jaja na kojima leži do 21 dan. Dobro pliva, gnjura ali slabije leti. Ako se ove osobine u prenesenom značenju uporede sa osobinama šereta-lisaka uvidjeće se kako su identične. Nije dakle samo riječ o istim fizičkim osobinama, boravku u mokrim područjima, kako to izjavi Ilija Pjanić, nego su po srijedi i neke druge osobine koje ih povezuju. Šereti, odnosno liske su neprestano potvrđivali pravilo da su dobri ”plivači” kroz život a neki od njih su iako nezaposleni živjeli na račun liskaluka. Beg Glavović je poticao iz bogate porodice i prezirao je sva zvanja. Ne samo što je proslavljao 40-godišnjicu nerada, nego je od gradskih vlasti tražio da mu to priznaju u staž. Svoje žrtve za plaćanje pića i meze liske su tražili među skorojevićima, trgovcima lihvarima i prevarantima. Ptice liske su nekad imale obitavališta u močvarnim dijelovima Mostara, oko rukavaca rijeke Radobolje, na području Raljevine (kod Dispanzera). U prostranim bašćama okupljala bi se omladina i provodila vrijeme uz prepričavanje viceva i po pticama liskama, koje su tu obitavale, dobiše naziv liske. Tako je i pripadajuća ulica od Rondoa do Mukoše na Bulevaru (ranije Kolodvorska) dobila naziv Liska ulica.
U svom radu ”Dijalektičke osobine u pjesničkom jeziku Alekse Šantića”, poznati lingvist akademik Asim Peco analizira pojam i značenje riječi liska. On piše da imenica liska u rječniku Vuka Karadžića ne postoji. Nalazimo je u Rječniku JAZU (knjiga 6., Zagreb, 1904-1910) ali sa različitim značenjima, međutim, ne u onom smislu kakvog ima u Mostaru. Očito da je riječ o lokalnom izrazu sa definisanim značenjem. U rječniku manje poznatih riječi koji se daje na kraju zbirke poezije Alekse Šantića stoji da riječ liska označava čovjeka mangupa, besposličara i skitnice. Peco tvrdi, a to je potpuno tačno, da niti, jedna od ovih imenica ne predstavlja ključ za definisanje pojma liske. Kao rođeni Mostarac (Lakševine) Asim Peco daje definiciju liske tvrdeći da su to ”okretni, veseli i snalažljivi mladići koji u sebi nemaju ničega negativnog”.
U Šantićevoj pjesmi ”Zimsko jutro” (Aleksa Šantić, Izabrana djela, knjiga II, Svjetlost, Sarajevo, 1972.) liska se pojavljuje u opisu zimske atmosfere kad u Mostaru pušu snažni vjetrovi:
”Poledica je. Zgureni metlari
Trljaju ruke. Niz Mahalu Donju
Pokoji Turčin projaše na konju
A za njim hrti i ogari.
Po koji liska, polunagih noga
Na vjetru trči za razdrtom kapom…”
U Rječniku srpskohrvatskog i narodnog jezika u izdanju SANU (knjiga XI, Beograd 1981) za imenicu liska postoji nekoliko značenja. Kao treće značenje navodi se da ona definiše obješenjaka, spadala, skitnicu, mangupa od čega se samo neko može usvojiti kao tačno.
U Rječniku srpskohrvatskog književnog jezika (Matica srpska-Matica hrvatska, knjiga 3, Novi Sad-Zagreb, 1969. g.) daje se objašnjenje za ovu imenicu tako da ona označava: narodnu osobu, besposličara, varalicu, mangupa. Očito da lingvisti nisu shvatili njeno izvorno značenje. Alija Bejtić tvrdi da su liske snalažljivi i duhoviti ljudi u Mostaru tako da je on dao sasvim egzaktnu definiciju. Da bi ih lakše definisao Jefto Dedijer ih poredi sa seoskim obješenjacima. Ovu riječ, kao i Aleksa Šantić, spominje i Svetozar Ćorović: – Počeše, joj prebacivati kako će me pustiti da odem u liske.
Softa Ivan poznaje ovaj termin pa piše: – To plivanje možeš vidjeti na Neretvi od mostarskih lisaka.
Akademik Asim Peco tvrdi da liska označava šereta, mangupa, dovitljivca, visprenog, okretnog i snalažljivog čovjeka što su i najbolji kvalifikativi za oslikavanje osobina tih ljudi. Možda se tome još treba dodati da su oni veoma inteligentne ličnosti koje munjevito reaguju na određenu situaciju. Navedeni primjer to potvrđuje. Kad su dva njemačka agenta privela Vasu Kisu u njihovu komandu on je reagovao tako da je dežurnom kazao kako je on zarobio i doveo dvojicu ilegalaca. Dok se stvar razjasnila, Vasa je iskoristio gužvu i nepažnju stražara i pobjegao.
Peco analizira nastanak imenice liska u značenju kakvu ima u Mostaru te tvrdi da je u Bjelostjenčevom rječniku lisica sinonim za prepredenu osobu, dakle onu koja se lako snalazi i izlazi kao pobjednik iz svih situacija. Vremenom je iz pogrdnog dobila sasvim suprotno značenje u smislu tepanja kao refleksu na osobe koje se vole i poštuju. Hipokoristik (ime koje se koristi od dragosti) liska se ogleda ne samo kod ove riječi nego i kod nadimaka u Mostaru kao što su Meha (Mehmed), Jova (Jovan), Žara (Žarko) i slično.
Liskaluk, prema analizi prof Asima Pece je nastao od imenice liska i morfema (gramatičkog nastavka) luk koji po porijeklu pripada turcizmima (lopovluk, siromašluk, gotovanluk i slično). Riječ liskaluk nalazimo u Rječniku Srpske akademije nauka sa značenjem vragolasto zbijanje šala svojstveno liskama, spadalima, obješenjacima.
Bitno je da su riječi liska i izvedenica liskaluk autohtone mostarske riječi i da taj ekskluzivitet pripada samo Mostarcima.
Nije čudno što je u Mostaru svojevremeno izlazilo nekoliko šaljivih listova. Pojavom prve štamparije u Mostaru 1872. godine koju je otvorio franjevac don Franjo Milićević počeli su se javljati prvi listovi. Među njima i nekoliko šaljivih sa kraćim ili dužim periodom izlaženja. Zlatno doba za ovaj žanr su dvadesete godine XIX vijeka. Osim Mostara niti jedan drugi grad u BiH nije imao tako veliki broj šaljivih listova što svakako treba zahvaliti razvijenom smislu ovdašnjih lisaka da neprestano produkuju iskričavi humor a za koje pjesnik, novinar i publicista Alija Kebo jednom napisa ”da su predstavljali dežurne kritičare i svojevrsne depoe mahalskih informacija”. Čim bi se ugasio neki od šaljivih listova, a razlog je u pravilu bio u finansijama, pojavio bi se novi tako da je obezbijeđivan njihov kontinuitet.
Prvi put se u ovdašnjoj štampi pojavljuje kutak za šale u listu ”Osvit”. Godine 1905. u njemu je otvorena nova rubrika za šale pod nazivom ”Torba” a kasnije je preimenovana u ”Krto”.
”Palangar” je prvi list u Mostaru koji je njegovao isključivo šale a pojavio se 1919. godine. U zaglavlju je pisalo ”Ozbiljno šaljivi i slatko gorki list”. Sve je bilo u znaku šale pa i vrijeme izlaženja ”kad se nešto uhvati na udicu” odnosno kad se za štampu prikupi dovoljno materijala. Iza imena Ilije Pjanića kao urednika krio se siromašni, nepismeni hamal Miho Puhalo a iza izdavača Ilije Pjanića imućni a poznati šaljivčina Branko Grković. Dva Mostarca Branko Grković i Svetozar Ćorović služila su vojni rok u mađarskom gradu Đeru. Branko je, inspirisan čudnim nadimcima naših ljudi kadrovika, uz pomoć jednog vojnika na šapirografu odštampao malu knjižicu šala sa predgovorom koga potpisuje Svetozar Đorović. Povratkom u Mostar Grković se odlučio da izda novi list i nazvao ga je ”Palangar”. Za malu sredinu kakav je bio Mostar u to vrijeme tiraž od 1000 primjeraka je bio izuzetno velik ali je uvijek bio razgrabljen. Branko 1921. godine za 10 000 kruna prodaje svoje autorsko pravo Manfredu Makaleu iz Sarajeva a ovaj 1924. pokreće list ”Šimi palangar”. Kad je Branko Grković umro na smrtovnici je napisan njegov nadimak Palangar.
Paralelno je u Mostaru izlazio ”Jež” (1920-1921.) pod uredništvom Nikole Pažina. Izašla su samo tri broja i list se ugasio.
Mostarcima zaljubljenim u liskaluke vitalnosti nije nedostajalo. Ponovo se na ulicama pojavljuje ”Palangar”. Naznačen je urednik Alija Memić zvani Topčija, inače fizički radnik. U drugom godištu se otkriva da je stvarni urednik Muhamed Alajbegović. U podnaslovu je stajalo: ”Ni po babovima ni po stričevima”.
U vlasništvu redakcionog odbora 1924. godine u gradu na Neretvi pojavljuje se novi list koji afirmiše specifičnosti mostarskog humora. Nazvan je ”Mostarski palangar” a urednik je Milan Janjoš zvani Doktor-kino jer je bio kino operater. Štampanje, je povjereno čuvenoj štamparsko izdavačkoj kući u vlasništvu Pachera i Kisića. Kao i raniji listovi i ovaj slijedi ravnopravnu zastupljenost oba pisma – latinicu i ćirilicu.
Drago Konjevod marta 1924. godine pokreće novi šaljivi humoristički list ”Novi palangar”. Pored vlasništva on je urednik i izdavač. Štampan je u Franjevačkoj tiskari ćirilicom i latinicom.
Od 1924. do 1925. godine u našem gradu izlazi ”Mostarski đavo” pod navodnim uredništvom hamala Hasana Karića. U podnaslovu je stajalo: ”Izlazi kad mu se prahne”. Poslije prestanka izlaženja ”Novog palangara” nastaje zatišje sve do 1939. godine kada se na mostarskim ulicama pojavljuje novi humoristički list.
”Mostarski tenk”, ”List za zaštitu korupcionaša, zelenaša, ublehaša, zabušanata, strina, tetaka, žicara i gros liferanata” počeo je da se pojavljuje na mostarskim ulicama od 1939. godine. Naredne godine kao mjesto izlaženja naznačeni su Mostar i Sarajevo. Do zaglavlja je pisalo: ”Mostarski tenk je jedini tenk koji ne služi ratnim ciljevima, i jedini list na svijetu koji se rastura u više primjeraka nego što se štampa. Izlazi svakog dana osim ponedeljka, utorka, srijede, četvrtka, petka i subote. Pojedini broj košta: 4 Ibra (najjeftinije cigarete), mala šljiva ili dinar u gotovu. Vlasnik i urednik je bio Muhamed Hamo Ajkić iz Mostara, inače novinar i publicista sa nekoliko izdatih knjižica o Mostaru, Starom mostu i mostarskim liskalucima. Izdvajamo samo neke saradnike ”Tenka” Andrija Drajfus, Jovo Greda, Slavko Kokot, Klepo, Crni, Muho, Šandor, Rajlovački, Martin Sut.., Glibo… U uvodniku Ajkić piše: – Ipak, kakav sam da sam, dobar sam. Ne moram biti ”teško oklopljen” (u većem i širem, formatu) jer ja sam jedini tenk koji neće služiti u ratne svrhe… Uvijek ću biti snabdjeven sa vedrom šalom bez zlobe i pakosti, najviše na račun samih Mostaraca još češće na račun ”visokih”, ”krupnih” a za odbranu ”sitnih” i ”malih”. Evo kako je urednik prokleo one koji se pretplate a ne uplaćuju novac: – Ko ne pošalje pretplatu Bog mu dao svadljivu ženu i peć koja dimi i da ni jedno ni drugo ne mogne izbaciti iz kuće. Iz povremenih upozorenja vidljivo je da su pretplatnici bili iz svih krajeva Jugoslavije.
I dok se ovaj list ugasio nakon dvije godine uspješnog izlaženja pokazalo se da kontinuitet, ipak, traje. ”Mostarski sepet” je rođen 1940. godine. Uređivao ga je Mehmed Kapetanović zvani Meha cole.
Iako je bio fizički radnik njegovo ime je stavljeno u impresumu novina ”Mostarski tramvaj” (1940.) a na mjestu urednika. Rat je prekinuo njegovo dalje izlaženje.
Time je završena bogata izdavačka djelatnost humorističkih listova u Mostaru koja više nikada neće biti dostignuta. Više će se lamentirati o kreatorima liskaluka iz tog perioda nego što će nove generacije pokušavati barem dijelom opravdati njihov renome.
Malo je poznato da je poslijeratni ulični prodavač (kolporter) Mehmed Kapetanović zvani Meha cole bio predratni ”glavni urednik” šaljivog lista ”Mostarski sepet” i ”Mostarski tramvaj”. Iza njega su se krili drugi ljudi smatrajući da im humoristički listovi ruše društveni ugled.
Njega Mostarci pamte po torbi sa novinama i šapki u kojoj je instalisao baterije, prekidač i malu žarulju. Naveče je na Korzu prodavao sutrašnja (večernja) izdanja ”Večernjih novina” i ”Oslobođenja”. Lampicu bi palio kako bi pao u oči pri čemu je uzvikivao: – Javlja, javlja, žena ubila muža, naše trupe pod Moskvom.
Često bi izmišljao bombastične naslove kako bi što više prodao novina. Bio je veoma omiljen među Mostarcima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata držao je prodavnicu novina kod Kina ”Central” u Fejićevoj. Liske bi mu u novine stavljale partizanske letke pa je zbog toga privođen u policiju. Autor ovih redaka ga pamti iz dana djetinjstva kada bi prodavao novine po Korzu koje se protezalo od Banje do podvožnjaka kod željezničke rampe. Kad bi se napio volio je sjediti na stepeništu gostionice ”Jagnje”. Tu bi zaspao a narod bi sam uzimao novine i ostavljao novac pored njega. Niko nije pomišljao da mu uzme niti jedan dinar jer su ga svi poštovali i cijenili njegov rad.
M.A. Atlagić je pseudonim Muhameda Hame Ajkića autora nevelike knjižice iz 1943. godine kojoj je dao naziv ”Ispod Stare ćuprije”. Moto knjige ”Onaj o kome se u Mostaru nema što reći, skoro da nema pravo građanstva u ovome gradu” upućuje na njen sadržaj. Ajkić podsjeća na riječi jednog stranog novinara koji je razotkrio suštinu temperamenta i vitalnosti naših ljudi. Njegova misao bazirana na pažljivoj analizi ponašanja Mostaraca glasi: ”Mostar je grad vesele sirotinje”. Jedan njemački književnik boraveći u Mostaru uočava suštinske osobine njegovih građana pa piše: ”Mostarska vedrina je u osnovi, najdublja filozofija. Život zaista brzo leti, pa je velika glupost da se čovjek muči brigama i zaboravlja na lijepu, vedru i prijatnu stranu života. Ko je veseo, nasmijan i uvijek spreman na šalu, taj je veoma mudar čovjek”. Kao što je Ivo Andrić otkrio izuzetnu kakvoću mostarske svjetlosti, Peđa Milosavljević ljepotu Neretve, tako je i ovaj stranac ovjekovječio mudrost Mostaraca raspetih među škrtim kamenjarem okolnih brda iz kojih se teškom mukom obezbijeđivao zalogaj. Koliko je tipični Mostarac spreman na borbu sa nevoljama najbolje ilustruje ovakvo razmišljanje.
– Ponekad dođe do takve situacije, da izgleda da je nemoguće izdržati. Ali, pričekaš li koji dan, a ono naiđe još gore.
|