|
Svi tekstovi su poredani u dvadeset poglavlja a prema zahtjevima kompozicije svakog. I pjesme, i priče i mudre misli nanizani su kao biserna ogrlica pa se ljepota doima kao pejsaž livade u rano proljeće kada sve procvjeta i nabuja svojom ljepotom. Ljepota riječi uljepšana je ljepotom reprodukcija naših i svjetskih naivnih slikara među kojima su Josip Generalić, Ivan Rabuzin, Mijo Kovačić, Mirko Virius, Ivan Večenaj, Janko Brašić i drugi.
Stvarajući ovo, zašto ne reći remek djelo, autor se, pored lične opsesije i zaljubljenosti u čistu i netaknutu prirodu i straha od njenog uništenja i zagađenosti, rukovodio i tvrdnjom Karla Marksa da niko nije vlasnik, već samo korisnik zemlje, te ju čistu i netaknutu moramo ostavljati pokoljenjima koja dolaze poslije nas. Kroz nekih 500 stranica prelijepog sadržaja Milan R. Marković, kao da je slijedio čuveno pismo poglavice Plemena Sietla iz 1854. godine upućeno predsjedniku Sjedinjenih Američkih Država Franklinu Pirsu. U pismu se između ostalog kaže:
,,… Morat ćete učiti djecu, isto kao što smo mi učili svoju, da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. (…)”
Isto tako ili slično, u ”Strahu od budućnosti” velika poetesa Desanka Maksimović zapisala je i ovaj stih:
Bežimo
dokle još koga ima,
rakete opasuju zemlju
oblacima ognja i dima
sve gušćim i većim,
otrovom trave poje…
Puna je knjiga ovakvih misli i upozorenja i bilo bi divno da istu imaju i potpisnici Rezolucije u Kjotou o smanjenju zagađenja prirode od neodgovornog čovjeka.
Prvo izdanje ”Plastične planete” ugledalo je svjetlost dana u izdanju ”Prosvjetnog lista”, Sarajevo, u kome je Marković bio novinar i urednik. I ”Prosvjetni list”, i autor i knjiga nisu imali sreće. Knjiga se pojavila na početku 1992. godine kada je Bosnu i Hercegovinu ubila politika zla. Tako da mali broj ljubitelja lijepe i dobre literature zna za taj podatak.
I ovo, novo, izdanje u velikoj mjeri izmijenjeno i dopunjeno koje plijeni pažnju svojom cjelinom, autor nije dočekao. Srce ga je napustilo, ali je vjerovao da će se naći prijatelji koji će rukopisu naći izdavača. Uporan je bio i uspio u tome profesor Đuro Svrdlin. I izdavačkoj kući, Zavodu za udžbenike Istočno Sarajevo, kapu dole. Svaka čast za reprezentativnu antologijsku knjigu.
Da knjigu Plastična planeta, koja je neophodna svima, ne prati planetarna duhovna pustinja ista bi bila prisutna u svim školama i na fakultetima, a posebno u rukama onih koji uče mlade očuvanju čovjekove okoline od rušiteljskog uticaja čovjeka.
April, 2007.
|