|
Teatarska je godina u Narodnom pozorištu Sarajevo počela iznimno dinamično, već prvih dana siječnja održana je premijera poznate komedije Nikolaja Vasiljeviča Gogolja Ženidba.
Režirao je poznati zagrebački redatelj, jedan od onih postgavelijanskih teatarskih strasnika kojima je u predratnom periodu karijera bila u evidentnom teatarskom usponu – Petar Veček, čovjek sklon teatarskom eksperimentu, jednako kao i uhodanim teatarskim postupcima kojima teatar XX i XXI stoljeća zauzima iznimno značajno mjesto u umjetničkim pokretima današnjice…
|
Iz predstave ”Ženidba”
|
|
U Večekovoj predstavi, koja poštuje, velikim dijelom svoga tijeka temeljne uzance Gogoljevog humora, insistirajući, permanentno, na onome što je satirički usklik tog komedijografskog genijalizma, a što ovu predstavu veže, bitno, za naše vrijeme, dominantnu ulogu ima glumački ansambl Drame Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je i ovom izvedbom pokazao svoju, evidentnu moć igranja suvremenih stilskih opredjeljenja i svoju široku lepezu afiniteta, kada je teatarski žanr u pitanju.
Predstavom dominira, apsolutno, trenutno jedan od najznačajnijih bh. dramskih glumaca i direktor Drame Narodnog pozorišta Sarajevo Ermin Sijamija.
U njegovoj igri, uz dostatnu dozu žovijalnsti i efektnog scenskog protagonizma, kao da se ”uvlači” i fino podcrtava i jedna nevjerojatno dobro cizelirana i varirana doza, s jedne strane tragigrotesknog, a s druge pak strane vodviljskog osjećanja današnjega svijeta.
Kako je iznimno tačno u svom zapisu konstatirala asistentica režije u ovoj predstavi Selma Spahić: Ženidba je tužan komad. Tužan na onaj način na koji su tužni klovnovi…
U toj tuzi, sa finim ”ispustima”, svakako sudjeluju, ponaosob svaki od glumaca Večekovog ansambla.
U igri Amre Kapidžić, kao Agafije Tihonovne osjeti se vedrina, sa nekim čudnim oblacima melankolizma i tuge, negdje u ”kotvištu” dramske osobe…
Atraktivna i scenski uvjerljiva je Arina Pantelejmonovna iskusne Nisvete Omerbašić.
Jasna Diklić svoju Fjoklu Ivanovnu obdaruje nevjerojatnom dozom komičkog valerizma ”iz vremena”.
Miraj Grbić galeriji tragikomičkih osoba, koju je počeo kreirati, upravo, sa Petrom Večekom u predstavi Višnjik Antuna Pavloviča Čehova dodaje Kačkarjova, kao finu sublimu svojih dosadašnjih scenskih iskustava.
U ulogama Kajgane koju tumači Milan Pavlović i Ževakina u interpretaciji Mirvada Kurića osjeća se prisustvo iskustava slepstika, burleske, kao i suvremenih medijskih iskustava (televizija i film) ovih glumaca.
Stepana i Dunjašku efektnije od očekivanog, obzirom da se radi o najmlađim glumcima odigrali su izdanci sarajevske teatarske univerze Adnan Hasković i Marija Omaljev.
Taj genijalni Gogolj, u režiji, vremenu korespondentnoj, Petra Pjera Večeka, zasjao je na pozornici Narodnog pozorišta Sarajevo punim sjajem zahvaljujući i dramaturškim intervencijama, koje su tekst prilagodili i redateljskom i glumačkom afinitetu iskusne dramaturginje prof. dr. Zehre Kreho.
Scenografkinja Marijela Hašimbegović napravila je ”konceptualnu”, na prvi pogled ”siromašnu” scenografiju, omogućujući razigravanje ove u biti komorne drame na način prave teatarske hedonističke poslastice.
Muzika Amira Bjelanovića-Tule bila je diskretna, ali u isto doba i upečatljiva, u svom podražavanju tragikomičkih valera ove scenske kamernosti.
Nakon uspješne realizacije Revizora (režiser Dritero Kasapi) Narodno pozorište Sarajevo produciralo je još jednu vrsnu, moćnu, i do kraja teatarski suvremenu viziju i verziju Nikolaja Vasiljeviča Gogolja.
Kao da ovaj ansambl gaji neku pritajenu ”ljubavnu vezu” sa Petrom Pjerom Večekom, koji redovito u Kući na Obali polučuje ozbiljne teatarske rezultate.
Ispunjavajući svoju funkciju, koja za ”posljedicu” ima, između ostalog i precizan odnos današnjeg teatra prema klasici Narodno pozorište Sarajevo je nastavilo sezonu interpretacijom suvremene klasike, i to one ”američkog” smjera.
Nakon što je ova kuća, u svojoj 86 godina dugoj teatarskoj istoriji igrala O’Nilove komade Ana Kristi, Čežnja pod brijestovima, Mjesečina za nesrećne (režiseri Lidija Mansvjetova, Vlado Jablan, Josip Lešić, Bora Grigorović) komadom Dugo putovanje u noć ovoga puta pozabavio se slovenački režiser, inače čest gost Kamernog teatra ’55 Zvone Šedlbauer, kome je ovo bila prva režija na sceni Kuće na Obali.
Ovaj profesor ljubljanske teatarske akademije u čitanju drame Judžina O’Nila Dugo putovanje u noć koncentrirao je svoju pozornost, prije i iznad svega na glumački emotivni tembr ”izvodeći na čistac” ono što je najvrijednije u današnjem sarajevskom i bh. teatru – glumačku imaginativnost…
|
Iz predstave ”Dugo putovan je u noć”
|
|
Josip Pejaković, kao Džejms Tajron pokazao je sve odlike glumca psihološki produbljene mape raznovrsnog glumačkog registra, a Vesna Mašić kao Meri Kavan Tajron u složenom psihološkom liku žene čija životna promašenost biva ”varirana” od problema u obitelji do odavanja i podavanja drogeraškom konceptu življenja, bila je istinska scenska diva, obilježavajući zrelom teatarskom ulogom svoj povratak na pozornicu, nakon dužeg izbivanja iz teatra.
Edmund Tajron mladog Maria Drmaća bio je uspješniji od Džemsa Tajrona mlađeg, kojeg je igrao Ermin Bravo.
Pravo osvježenje u ovu predstavu unijela je mlada glumica Nela Denisijević tumačeći služavku Ketlin i nastojeći u svakom trenutku opravdati svoj scenski boravak u ovoj predstavi, iznimno složenih psiholoških kadenci…
Šedlbauerovu realizaciju teksta Dugo putovanje u noć velikog američkog dramatičara Judžina O’Nila smatram istinskim događajem teatarskog života Sarajeva, jer je Šedlbauer znao, a u realizaciji i umio harmonizirati teatarske energije tri glumačke generacije sarajevskog teatra, pokazujući na taj način da je majstorstvo čitanja suvremene klasike, prije svega majstorstvo temeljnog studija dramske literature i ozbiljnog poigravanja onim što se zove: varijacija žanra.
U radu sa glumcima Šedlbauer je dobio osnovnu bitku iscrtavajući, scenski jedan kroki za iznimno ozbiljno poniranje u sve suštine genijalnog dramskog naputka koji proizilazi iz O’Nilovog teksta.
Scenografiju za ovu predstavu Marijela Hašimbegović je, u dosluhu sa redateljskim konceptom koncipirala prilično klasično, što praktično znači da je omogućila linije kretanja unutar jednog ”sobnog” događaja, na tragu O’Nilovih koordinata.
Zanimljivu i decentnu (kako u cjelini, tako i detalju!) kostimografiju izvojštila je, za sarajevske i bh. prilike, relativno nepoznata kostimografkinja Slavica Kezunović…
U njenoj kostimografiji zrcale, zorno, dvije komponente: tačnost prilagodbe epohi nastanka teksta, odnosno radnje teksta…, te tonska ujednačenost glede boje i rijedak ukus u harmoniziranju opće likovnosti, u odnosu prema scenografskom okviru.
Funkcionalna, tragično naslućujuća i do kraja uporabljiva za ovakvu vrstu predstave bila je glazba Dejana Pejakovića.
Ovom predstavom sarajevsko Narodno pozorište na svoj način nastavilo je predstavljanje, u suvremenom okviru, teatarske klasike čiju relevanciju vrijeme, koje odmiče, jednostavno, ”ne potire”!
Posebno je značajno istaći veličanstvenu psihološku studiju, koju nemamo svakodnevno priliku vidjeti u našim teatrima, a za koju su se pobrinuli i režiser Zvone Šedlmauer svojim minucioznim redateljskim radom kao i Vesna Mašić i Josip Pejaković moćnom glumačkom gestom, kojoj niti godine u teatru provedene, a niti iskustvo u tim godinama nisu ništa oduzimali, već su samo dodavali čineći ovo dvoje glumaca karijatidama suvremenog sarajevskog i bh. glumišta.
Ako su u predstavama rađenim prema tekstovima Gogolja i Judžina O’Nila sarajevski dramski umjetnici ”oduživali dug” prema jednom ovovremenom čitanju klasike, onda su svoj refleks prema dramaturškoj suvremenosti i dramatici našeg vremena iskazali u punom obimu realizirajući na pozornici, iznimno kompleksan i izazovan tekst engleskog dramatičara Martina Mekdone Sakati Bili.
|
Iz predstave ”Sakati Billy”
|
|
Predstavu je režirao Dino Mustafić.
Bila je to druga režija Dine Mustafića no sceni najstarijeg i stožernog bh. teatra.
Nakon svojedobne režije, takođe suvremenog i izazovnog Roberta Cuka Mustafić se zaputio u evidentnu scenski avanturu realizacije jedne nesvakidašnje dramatske tvorevine, za koju sam pisac, u podnaslovu komada određuje vrlo neobičan žanr, bliži poeziji nego drami: prezir, čežnja.
Na više nivoa pozornice, ulazeći scenografijom čak i u dvoranu, scenograf Drago Broz ostvario je polivalentnost prostora za ovu neobičnu, po svojim ritmovima i scenskoj freskovitosti dojmljivu predstavu Dine Mustafića.
U dramaturgiji Marka Kovačevića, sa kostimografijom Amele Vilić (tamno tonovlje prispodobljeno karakteru drame) kompozitorica Tamara Obrovac ostavila je najsnažniji dojam od svih Mustafićevih suradnika.
Nakon nekoliko suradnji sa Dinom Mustafićem, sad se već može govoriti o umjetničkom tandemu ! !
U njenoj scenskoj glazbi zagasiti tonovi navješća tragedije smjenjuju se sa melodičnošću irskih motiva, sa izvornošću našega folklora, sa potmulim ritmovima afro-azijskog akcenta…
U svjetlu Ognjena Martinovića i tonskoj paleti Zdenka Bevande ocrtale su se snažno glumačke personalnosti prije svega mladog Borisa Lera, u naslovnoj ulozi, a potom Admira Glamočaka u ulozi Džonija…
Pravu teatarsku studiju polučila je ulogom Mame iskusna prvakinja Narodnog pozorišta Sarajevo Kaća Dorić, a možda najatraktivniju, po izboru glumačkih sredstava, ulogu, ostvarila je Ejla Bavčić kreirajući Helen, krajnje neobičnu djevojku…
Babi Bobi Ermina Sijamije skicozno tačan i precizan, jednako kao Doktor Aleksandra Seksana.
Dvije tetke u tumačenju Nade Đurevske i Emine Muftić bile su ”slika i prilika” skamenjenosti žena otočja, koje smjenjuje tuga i crnohumorni skerco.
U nemaloj ulozi Bartlija, vrsnika i prijatelja Bilovog na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo nastupio je jednako mladi Jasenko Pašić.
Dino Mustafić je ovom predstavom uspio do te mjere animirati glumačke potencijale sarajevskog teatra da su dosta ”fluidne” žanrovsko-stilske odlike: prezir, čežnja, opstanak, u ovoj predstavi postale i ostale kao relevantne, realne i realistične činjenice, koje podupiru složenu priču o dilemama današnjice koje se ocrtavaju u usamljenosti, bezizlazu, bezidejnosti, a posebice besparici…
Ovo je predstava poetskih suglasja teksta, redateljskog koncepta i sjajne glumačke potencijalnosti.
Kako u drami u proteklih četiri mjeseca ove godine najstariji i najznačajniji bh. teatar bio je angažiran, čini se dostatno, i u segmentu Baleta.
Premijera Palčice, baleta koji će zasigurno okupljati široki krug publike (popularno kazano: od sedam do sedamdeset sedam godina!) održana je u ambijentu prepune dvorane Narodnog pozorišta Sarajevo, koji je odisao žudnjom, za što češćim ”nastanjivanjem” umjetnosti baleta na ovoj pozornici…
Prema muzici, prije svega Mocarta, ali i suvremenih kompozitora, sve do džez varijacija gošća koreograf Nermina Damian napravila je atraktivnu predstavu, koja će ispunjavati više zahtjeva, od onih repertoarnih, do onih čisto ”edukativnih”.
|
Iz predstave ”Palčica”
|
|
To je, sad se već može kazati još jedan vrstan repertoarni pogodak umjetničke direktorice Baleta Narodnog pozorišta Sarajevo, Edine Papo.
Ovaj balet izvenen na CD, uz genijalnu muziku Mocarta koristi aranžmane u džez stilu Le Barsa, Tirsena, Obria…
U atraktivnoj kostimografiji Amne Kunovac Zekić teško je izdvojiti ono što se posebno ističe…
To je maštovanka skladnih boja i baletu prispodobljenih tekstilnih dezena… Ponajmanje je za uspjeh ove predstave zaslužan scenograf Boris Čistopoljski čiju oskudnu i nemaštovitu scenografiju treba što prije zaboraviti…
U ansamblu predstave izdvaja se nekoliko protagonističkih rola.
Prva je svakako kreacija Palčice, koju igra Belma Ćećo, sigurno, decentno i ponad svega tačno unutar ponuđenog koreografskog koncepta.
Lastavica Eline Stacenko baletno je najslojevitija kreacija, uz kreaciju Mije Prašo.
Na radost publike svih uzrasta igrala je gospođu Žabu Aida Mujčinović Palinić, a njenog sina Žapca Evgenij Gaponjko dopunjujući Palinićevu u baletnoj i humornoj koloristici. Gospođa Mišica Nikoline Petković Jalovčić pokazala je raznovrsnost humornog i komedijskog u baletnom iskazu.
Šabanovića Krtica Mihaila Matescua, kao i Gundelj Hariza Šabanovića bili su odmjereni, tačni i u duhu koncepta.
Svojom poetičnošću u ovoj predstavi posebno se izdvajao Leptir Mije Prašo.
Mladi glumac Adnan Hasković, kao pripovjedač besprijekorno je i šarmantno obavio svoj posao jednako kao i cjelokupni Ansambl Baleta, koji je posebno impozantno djelovao u masovnim prizorima…
Umjetnička sezona u Narodnom pozorištu Sarajevo tek se zahuktava, a već su izvedene četiri prestižne predstave, koja, svaka na svoj način podižu rejting ukupne umjetničke radijacije Narodnog pozorišta Sarajevo.
Umjetnička godina 2007. počela je dinamično, zanimljivo i uspješno!
|
|
Zadnja izmjena: 2007-07-02
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|