|
”Vaza puna cvijeća”, 1989. godine ima i svoje šire značenje – slika puna cvijeća. Tako će kod Vančurove ostati do danas. Vančurova je slikala konkretno cvijeće – krasuljke, jorgovan, hrizanteme. Podešavala je boje onima u prirodi, ali i tako da ne smetaju jedna drugoj.
”Hrizanteme s jabukom”, 1987. godine – sve je životno, puno trepeta i daha lišća. ”Hrizanteme”, 1992. sve ima svoju formu, ali i dinamiku slikarskog postupka. Postupak Vančurove se mijenjao – od poštivanja prirodne forme i boje cvijeća ka slobodnijem potezu, i slikanju iz sebe. Pri tom nikada nije zalutala u apstrakciju.
Ponekad na slici nema bijelog ili netaknutog prostora. Podlogu ili pozadinu Vančurova je znalački mijenjala vodeći računa o komplementarnosti boja i kada su zasićene i kada su nenametljivo date.
U ”Proljećnom buketu”, 1992. g. bijela boja daje utisak da se akvarel razliva, a ustvari, samo je više ovlašnosti u potezu. Forma počinje da se razliva tek u ”Čičku”, 2002. godine.
”Sljez”, 1990. godine, slikan je ovlašno i brzo u blagim i jačim kontrastima. ”Ljiljan”, 1998. godine je slobodnije, forme i ostvaren je više bojom. Ali je uvijek važna podloga. A ”Božuri”, 1989. godine su zasićeni bojom, i odnosom ljubičastog, žutog i crvenog.
Godine 1998. cvijeće izlazi iz buketa u vazi i postaje nešto više od motiva cvijeća – ”Veselo ljeto”, akvarel radosti boja i lirskog trepeta u dahu cvijeća. I ”Buket sa šampanjcem”, 2000. godine je posebna svečana prilika. Vino je u čaši i sve govori samo od sebe.
Helena Vančurova nije sasvim zanemarila druge motive iz prirode. U ”Hrastovima”, 1988. godine ona crta i modelira krošnju. Pejzaž ”Dolanky” sav je od dinamičnih linija i rasporeda ploha. ”Jesen”, 1989. godine je trepet tamnog, smeđeg i svijetlog. Vančurova je slikala jesen kada krošnja gubi lišće, ali i rano proljeće kada su pupoljci prvi znaci bdijenja prirode. Tako i ”kišu” – prirodni fenomen u kojem se, forme predmeta pomalo gube, ili zamagljuju pljuskom. ”Mrtva priroda sa grožđem” sačuvala je bijele proplamsaje netaknutog papira.
|