|
Tamno oko rujna
Kamen-kaciga vrijeme. A sve bujnije naviru
kovrdže boli uokolo lijepog lica zemlje,
pijane jabuke, osmeđene dahom
grješničke jedne izreke: lijepe i odbojne igri
koju igraju u lošem odrazu
svoje budućnosti.
Kesten cvate po drugi put:
znak sirotinjski raspaljene nade
narednim povratkom
Oriona: jasno ozvjezdani žar
slijepih prijatelja neba
poziva ga prema gore.
Nadomak vratima sna, neskriveno
jedno se usamljeno oko trza.
Dosta mu je znati
ono što se zbiva svaki dan:
na prozoru Istoka
noću mu se pričinjava izdužena
lutalica - sjena čuvstva.
U vlagu njenog oka ti uranjaš svoj mač.
Šansona o jednoj dami u sjeni
Kad Šutljivica odrubi glave tulipanima:
Tko dobija?
Tko gubi?
Tko ide na prozor?
Tko prvi kaže njeno ime?
Ima jedan koji nosi moje kose.
On ih nosi kao što se mrtve nosi u svojim rukama.
On ih nosi kao što nebo nosilo je one godine
kad sam ljubio?
On ih iz taštine nosi tako.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj ne govori njeno ime.
Jedan je koji ima moje oči.
Ima ih otkad se portali zatvaraju.
Nosi ih na prstu kao prsten.
Nosi ih kao krhotine zadovoljstva i safira:
on bijaše već mojim bratom u jesen,
on već broji dane i noći.
Taj dobija.
Taj ne gubi.
Taj ne ide k prozoru.
Taj posljednje govori njeno ime.
Ima jedan koji ima ono što sam ja rekao.
On to nosi pod rukom kao svežanj.
On to nosi kao sat na tornju što nosi svoj najlošiji sat.
On to nosi od praga do praga, on to ne odbacuje.
Taj ne dobija.
Taj gubi.
Taj ide k prozoru.
Taj prvo govori njeno ime.
Taj, s tulipanima, bit će obezglavljen.
Pohvala daljini
U izvoru tvojih očiju
žive vrše ribara poludjelog mora.
U izvoru tvojih očiju
more drži svoju riječ.
Ja ondje bacam
srce koje je boravilo kod ljudi,
odjeću koju nosio sam i sjaj jedne prisege:
Najtamnije na dnu tamnog, ja sam ogoljeniji.
Ja nisam, no samo jednom otpadnik, pouzdan.
Ja sam ti, kad sam ja.
U izvoru tvojih očiju
ja odjeljujem san od otimačine.
Jedna vrša u svoje petlje ulovila je jednu vršu:
mi se razdvajamo spetljani.
U izvoru tvojih očiju
jedan obješeni davi svoj konopac.
Kasno i duboko
Zla kao zlatna riječ počinje ova noć.
Mi jedemo jabuke nijemih.
Mi stvaramo jedno djelo koje se rado prepušta
svojoj zvijezdi;
u jeseni naših lipa mi stojimo kao misaono
crvenilo zastava,
plameni gosti s juga.
Mi prisežemo po Kristu Novom pridružiti
prašinu prašini,
pticu lutaličinoj cipeli,
naše srce jednom stubištu u vodi.
Mi prisežemo svijetu svete prisege pijeska,
mi ih rado prisežemo,
mi ih prisežemo snažnim glasom s krovova usnulosti
bez snova i vitlamo bijelu kosu vremena…
Oni kriče: blasfema!
Ima dugo vremena da mi to znamo.
Dugo vremena da mi znamo to, i što onda?
Vi meljete u mlinovima smrti bijelo brašno Obećanja,
vi to predlažete našoj braći i sestrama -
Mi vitlamo bijelim kosama vremena.
Vi nas pozivate na red: blasfema!
Mi to dobro znamo,
da grijeh padne na nas.
Da padne na nas grijeh svih znakova upozorenja,
da dođe grgoljajuće more,
udar vjetra oklopljen zlovoljom povratka,
dan sastavljen od ponoći,
da dođe ono što nikad nije bilo.
Da dođe jedan čovjek iz groba.
Korona
Jesen mi iz ruke jede svoje lišće: mi
smo prijatelji.
Mi oslobađamo vrijeme iz orahove ljuske i učimo
ga hodati:
vrijeme se vraća u ljusku.
U zrcalu nedjelja je,
u snu je usnuli,
usta govore istinito.
Moje oko silazi prema spolovilu ljubljene:
gledamo se,
govorimo iz tame,
volimo se kao san i pamćenje,
spavamo kao vino u školjkama,
kao more u zraci krvi iz lune.
Mi smo ondje upleteni u prozor, oni nas gledaju
s ulice:
vrijeme je, nek’ se zna!
Vrijeme je da se kamen najzad pusti procvjetati,
da neprekidno srce kuca.
Vrijeme je da nastane vrijeme.
Vrijeme je.
Prijevod: Tomislav Dretar
|