|
Prvi zraci kasnoproljetnog sunca zatekli su ga kako sjedi na divanhani pogleda uprtog naprijed. Džudža-Džaferova mahala se, tek, budila, i to tako bučno, kao da nije imala nimalo samilosti za muku ovog čovjeka na divanhani, muku koja je trajala cijelu noć i, evo, nastavila se i u ovo rano jutro. Čardak mu se nalazio na Brijegu, najuzvišenijem dijelu mahale. Bila je to i najveća kuća u čaršiji, sa nizom manjih pomoćnih zgrada čija su vrata i prozori bili okrenuti istoku. S nekoliko njih nije bio zadovoljan jer ih je Selimbeg, raniji vlasnik, gradio po svojoj nakani i potrebi. Kasnije ih je Mujaga nadograđivao, prepravljao,ali nikada nije bio ushićen konačnim učinkom. I podgradni zid pod čardakom radio je čuveni majstor iz Zaljuća, isti onaj koji je dozidao dijelove porušene Bašića kule. Izvor Glogovca, najhladnijeg vrela u kraju, ukrasio je najljepšim kamenom iz Majdana. Glogovac je izvirao uvrh njegove bašče, iza čardaka u dijelu gdje se zemljište uzdizalo prema rudinskom prisoju. Oko avlije i bašče stražarila je visoka taraba. Od čardaka do kanata, izlazne kapije, sve je bilo popločano. I sve ovo, dokle pogled doseže, bilo je Mujagino. Sve dolje do lipskih njiva sve se to zvalo Mujagino srednje polje. Bilo je puno plugova i konja koji ih vuku. U Glibinama vidjele bi se bjeličaste mrlje Mujaginih stada. S desne strane ograđene avlije prostirao se ogroman voćnjak u kome ništa drugo nije bilo osim stabala šljiva. Ležao je nepomičan u ovo kasnoproljetno jutro nabreklih plodova i u miru čuvareve prangije čija se kućica nalazila usred voćnjaka. Reklo bi se da Mujagi pripada sve, i sunce koje se rađalo iza vranskih vrhova, i ptice koje kljucaju u njegovom voćnjaku i zrak koji je titrao iznad Glogovca.
I doista, nije neuputno bilo pitati, da li je moguće da sve ovo pripada čovjeku kojeg su prve sunčeve zrake našle na divanhani, čovjeku koji je imao neobično malehnu glavu i predugačke ruke, i u čijoj svijesti su se rojile brige kao pčele iz njegovih mnogobrojnih košnica. Čovjeku koji je i sam nekada dolazio na ovo imanje da radi od rane zore do crnoga mraka,da kosi, potkresuje, kopa po kiši, suncu, snijegu, gotovo gol i bos. U ovoj čaršiji još neki pamte kako su ga udarali nogom u stražnjicu, skidali mu kapu s glave i bacali je u blato. Sad ga ti isti oslovljavaju sa aga. Polovina njih u čaršiji bili su njegovi dužnici. On i danas nosi kapu od najljepšeg crnog pliša i ona je bila sva njegova raskoš koja se mogla na njemu primijetiti. Njegova istinska raskoš bilo mu je imanje koje se pružalo na sve četiri strane svijeta sa centrom u čardaku. Preko stotinu usta u ovoj čaršiji žvakalo je hranu njegovim zubima. Ne računajući ptice u voćnjaku i životinje u polju. Ipak, njegova usta jela su najmanje. Zadovoljavao se dnevno jednim somunom, većim komadom sira, s dvije-tri glavice luka, i manjim bokalom mlijeka. Nije pio rakiju koju je kmet Ćamil pekao od šljiva iz njegova voćnjaka, nije pušio, niti je uzdisao za ženama. Posljednji put je uzdahnuo prije jedanaest godina kad su njegovu Zejnu spuštali u mezar. Zejna je bila iz kiridžijske familije iz Zahumlja, i udala se za njega dok je još bio Selimbegov kmet. Dok se rastajo od nje primijetio je da se njeno slabašno tijelo na tabutu još više utanjilo. Ovako suha i nije me mogla usrećiti djecom, grešno pomisli dok su prve lopate zemlje padale na daske u mezaru.
O značaju imanja razmišljao je i onda dok je nekada davno, bos, išao obrađivati kao kmet ovu zemlju koja je sada njegova. Tada je još iskusio kako je teško zaraditi nadnicu od nekoliko akči dok prži julsko sunce ili steže zimski mraz. U oba slučaja puca kamen, a kamoli neće čovjek i njegova snaga. Od tog vremena pa do danas nikada nije propustio nijedan dan, a da ne uveća svoj imetak. Trebalo je vidjeti velike grupe ljudi koje kreću u Mujagino srednje polje ili u njegov voćnjak u vrijeme žetve ili berbe. Trebalo je taj svijet nahraniti. Ujutro pogačom i sirom, u podne pitom i mlaćanicom, uvečer krompirovom čorbom. A zato je trebalo para. Trebalo je nahraniti sva ta gladna usta. Ono što ostane, valjalo je dati veziru. Bio je neograničeno strpljiv i kad je po čitav dan brojao novac od prodatog žita, sijena, rakije, sira, mala. Sve je to on stekao ovim svojim dugačkim rukama i ovom malehnom glavom. Napornim radom od sabaha do jacije, uništavajući u sebi volju za odmorom i snom. Samo je o imanju vodio računa jer nije imao ni djece ni rodbine. Imao je samo sebe i imanje. Imanje je za onoga ko zna da ga čuva, a ne za onoga koji ne zna kao što to nije znao ni Selimbeg, mudro bi zaključio.
Bogami je lijepo imati sreće kao što ju je imao Mujaga, govore mi sada iza leđa, promrmlja Mujaga sebi u bradu dok je i dalje sjedio na svojoj divanhani. Znaju li oni koliko te puta pritisnula nesreća dok nisi naišao na sreću. Ne znaju, jer da znaju ne bi tako govorili. Gdje su bili onda kad mi se nesreća zalijepila kao koža uz meso. Onda kada sam napustio posao u mlinu i postao kiridžija. I kad sam posudio konja za taj posao. Niko od kiridžija, s kojima sam drumovao, nije pazio svog konja kao što sam ja pazio ovog pozajmljenog. Ja nisam jeo, a njemu sam davao ječam. Išao sam uporno pored njega i osluškivao njegov dah pritisnut teretom. Skupa smo zaobilazili rupe na kiridžijskom putu, vodu iz bucata sipao sam u svoju kapu i davao mu da pije, u vrijeme kiše pokrivao ga ćebetom, a sam bio mokar do kože. Mučio sam se tako nekoliko mjeseci, bez sna, bez hrane, ali s nadom u neki imetak. Umjesto svega, kad smo skupa upali u rijeku kroz raspuklu ćupriju i kad se konj udavio, morao sam sve zarađeno predati vlasniku nesretnog konja. A onda, ona njiva u Suhoj dolini koju uzeh u zakup. Bila je to suha, žedna zemlja na kojoj je strnjika sa svojim bodljikavim cvjetovima izdašno rasla. U te dvije godine gledao sam tu svoju njivicu izbrardanu u tri dijela. U najvećem je bila pšenica, u manjem sam posijao raž, a tamo pri samom kraju krompir. Sve to mjeseci koliko sam se na njoj mučio prerasli su u pravu borbu čovjeka i vremena. Srce bi mi jako uzdrhtalo i u grlu stalo ako bih primijetio i najmanji oblačak na nebu. Međutim, kiša je redovito obilazila ovaj komadić zemlje i činila me još nesretnijim. Dvije godine muke, dvije upropaštene žetve.
Eh, Selimbeg, taj koljenović, bio je čudan čovjek rahmet mu duši. Na čudan način me je i primio na svoje imanje. Primio me je i golog i bosog, u svoja polja, u svoje hambare, u voćnjak, na svoje bogatstvo. Dodijelio mi je pokrajnju sobu u podrumu čardaka. I ja sam počeo raditi na nadnicu s iskrenom željom da će ovo biti mjesto na kojem ću dočekati i svoju smrt. Dok je Selimbeg obilazio svoja polja jašući na konju i u pratnji poljara, izgledao je kao vezir kojem ni do čega više nije stalo. Ovo imanje je bilo kraj njegovih želja. a početak mojih. Poslije devet godina teškog kmetovanja, otkupio sam od Selimbega njegovu najbolju njivu u Žutilima. Onda voćnjak, pa Glibine i pola Srednjeg polja. One godine kad je umrla Zejna, otkupio sam i drugu polovinu najbolje zemlje u podgradinskom polju. Te godine Selimbeg se spremao da zauvijek preseli iz Podgradine negdje u Tursku. Dogovorismo cijenu za čardak i avliju i u kojim razmacima ću mu slati novac tamo gdje će biti u Turskoj. Kadija Ali nije mogao doći sebi dok smo u pisarnici potpisivali ugovor. Selimbeg se drhtavom rukom potpisao. Ja sam na mjesto gdje mi je kadija Ali prstom pokazao stavio križić. Od tog dana čitavo Selimbegovo imanje bilo je moje.
Mujaga je najsretniji čovjek na svijetu, opet su govorili, a nisu znali za moju pravu muku kroz koju sam došao do ove sreće. Koliko je samo briga prošlo kroz ovu moju pamet,koliko napora kroz moje ruke, koliko laži su izrekla ova moja usta, a samo jedna me je mogla odvesti u zindan. Onda kad sam rušeći Selimbegovu sušaru u njenom temelju ispod onog ogromnog kamena pronašao to što sam pronašao. Obilazeći me, Selimbeg mi preporuči da se oko njega ne mučim jer je isuviše velik i da može ostati u novom temelju. Nisam ga poslušao. Kamen mi je razbijao snagu i dušu do kasno u noć, a onda, ujutro rano, ponovo. Moj inat se pretvorio u prkos. Izrazbijao sam ga na manje komade i kad je ćuskija mogla ostatak podići, stao sam zaprepašćen, misleći da mi se ukazuje. Naglo sam pustio ćuskiju, a ona je pod težinom kamena, brzinom munje prošištala pored moje glave tako blizu da sam hladnoću njenog željeza osjetio na svome uhu, i pala na zemlju. Sjeo sam ne mogavši doći sebi. Što od straha što od zaprepašćenja. Umalo ne poginuh, a da nisam vidio šta se to nalazilo u malehnom ćupu koji je ležao u spremištu ispod kamena. U tom položaju moje krajnje izgubljenosti, našao me Selimbeg. Malo se ljutnu na mene što ga nisam poslušao i što nepotrebno gubim vrijeme, ali mi baci nekoliko akči kao znak priznanja za moju upornost i trud. Još mi reče da kamen, kad budem imao vremena, prebacim bliže kanatima i složim ga, jer kamen uvijek treba. On ode, a ja zapadoh u muku. Vrtjelo mi se u glavi. Pošteno bi bilo sve reći Selimbegu. Nepošteno je prema samom sebi čitav život ostati tuđi hamal i garib, nadvikivala su se dva glasa u meni. I odlučih. Da Selimbeg ne bi u nešto posumnjao čekao sam devet godina i onda sam kupio onu njivu u Žutilima. Od tada se imanje počelo uvećavati sve do danas. Otkad se Selimbeg odselio, kupio sam još nekoliko njiva koje su graničile s njegovim imanjem. I zato je trebalo mnogo znanja i lukavstva, a to je ova moja mala glava imala. Jer, trebalo je napoličare uvjeriti da će slijedeća godina biti bolja, dužnicima zaprijetiti kadijom ukoliko se u najkraćem roku ne vrati i glavnica i kamata.
I sad, na kraju svega još onaj glas u snu koji me opominje da mislim na dušu. Ko je od svih ovih oko mene imao dušu dok su i mene i moje imanje izjedali pogledom? Dok su se smješkali kad mi je stoka crkavala. Dok su mi sijena palili u srednjem polju. I u burad s rakijom ubacivali sve i svašta. Dok su oni jeli bravetinu, a ja hljeb i luk. Dok…
Zakorači snažno kao da želi šejtana od sebe otjerati, baš na mjestu gdje je majstor Halid neki dan skinuo dio dotrajale ograde koju je, po davnoj Selimbegovoj želji, htio zamijeniti novom. I čovjek, kao ptica, poletje s divanhane u ambis pod njom. Glava muklo pade na kamen i ostade nepomično ležati.
Poče puhati suh vjetar.
|