|
Sredina decembra, 2006.
I dalje tragam za izlazima iz labirinta teško shvatljivih događaja u BiH i na cijeloj svjetskoj sceni. Čitajući štampu i internet vijesti i gledajući TV Mnoge čini se jednostavne stvari postaju mi sve više neshvatljive. Već dvanaestu godinu svi trube o uspostavi cjelovite BiH, a ona sve to više podijeljena. U Americi uhvatili se za vratove Republikanci koji su na vlasti jer je predsjednik Buš njihov i Demokrate koji su zakonodavna i politička vlast jer su na izborima dobili prevagu u oba dijela Kongresa. Pomišljam da se malo okrenem spiritualizmu i čitanju zvijezda. Možda su tamo brži i logičniji odgovori na nadnaravna pitanja i dileme sviju nas..?
Kraj decembra 2006.
Svo slobodno vrijeme u Čikagu trošim na čitanje. Prvenstveno lijepe, klasične literature. Ponovo sam isčitao Tolstoja, Mešu Selimovića, Ivu Andrića, sve što mi je došlo do ruke od Dostojevskog, Remarka, Zilahija, Lalića, Pekića, Crnjanskog… Zaprepastila me činjenica da se gotovo ničeg ne sjećam iz ranijeg čitanja tih istih djela, prije tolikih godina.
Prebirem po knjigama naredanim u mojoj stalaži. Nema više beletristike, sve sam isčitao. Ponovo tugaljivo bacam pogled na debelu knjigu malo zatamnjenih bjeličastih korica na kojim piše: ”Muris Osmanagić: Iza drugog milenijuma”. Već dvije godine po njoj, neotvorenoj, pada prašina. Moraću i to da uzmem u ruke, premda je sigurno riječ o nekoj fantaziji.
10. januar, 2007., izjutra
Bez naročitog uzbuđenja čitam prva poglavlja knjige ”Iza drugog milenijuma”. Onda odjednom zastadoh, vraćam se na neke retke i čitam, ponovo. Dio o najsitnijim česticama materije. O atomima i njihovim sve sitnijim djelićima. Elektronima, mezonima, leptonima, protonima, neutronima, pozitronima, hadronima… I na kraju o fotonima. Kod ovih posljednjih zastaje mi dah. Znači: tu smo! Studija Murisa Osmanagića, koji svojim hipotezama doduše zalazi i u zonu naučne fantastike. Ali, ipak, logika realnosti mog uma njegove postavke i teze prihvata kao moguću stvarnost. Jer ima i podudarnih tačaka sa mojom amaterskom teorijom postojanja Sile Stvaranja. Mislim da u temeljima svih kretanja stoje najsićušnije čestice atoma. Među njima počasno mjesto zauzima elementarna čestica FOTON, koja se dalje ne usitnjava. Koja praktično niti nastaje, niti nestaje, u stalnom je kretanju koje nema mase mirovanja i tako opstaje kao vječnost. Služi i kao elektromagnetski prenosnik svjetlosti, iks, gama, ultraljubičastih i ultracrvenih zraka, mikrovalova i radio talasa. Putujući brzinom svjetlosti od 300.000 kilometara u sekundi. Fotoni u hiljaditom dijelu sekunde ostavljaju na filmskim trakama crno-bijele i kolor ”otiske” koje sačinjavaju cjelovitu fotografiju. Opslužuju biološke električne komunikacija za prenos ljudskih misli, u samom mozgu ali i na dugačkim relacijama zemaljske kugle pa i beskrajnim prostranstvima Kozmosa. Pa možda prenose i ”pamćenja” naše galaksije Mliječni put stare milijarde godina. Jer realna je pretpostavka da u tom sazviježđu postoje i druge planete slične našoj Zemlji. I da žive ili su živjela bića naših mogućnosti i dometa. Na taj način ”intelekt” naše galaksije stalno isijava pamćenja i na zemljinu loptu, i u umove današnjih ljudi. Jer zašto da ta ”inteligencija” davnih vremena nestane zauvijek?
Tako otprilike razmišlja Osmanagić.
10. januar 2007, poslije podne
Inače, kako objasniti genijalne teorije i naprave Aristotela, Da Vinčija, Njutna, Keplera, Ajnštajna..? Koji su u vrijeme kada nije bilo nikakvih prethodnih zemaljskih naučnih istraživanja i dostignuća u njihovim oblastima, došli do otkrića koja su neshvatljiva za mogućnosti čak i najgenijalnih umova. Kako to da su se gotovo ista ili vrlo slična otkrića, teorije i analize pojedinih genija istovremeno pojavljivale i u vijekovima prije Krista u predjelima udaljenim i do deset hiljada pa i više kilometara. Kad nije bilo nikakvih komunikacija? Zašto ne uzeti kao realnu pretpostavku da su fotoni donijeli te misaone konstrukcije iz ”arhive” pamćenja ”inteligencije galaksije” i prenijeli ih u umove ljudi na Zemlji?
Tako dalje, u glavnim crtama, piše Osmanagić. Što više razmišljam to me više inspiriše da i tu hipotezu uzmem kao realnu mogućnost.
12. januar, 2007.
Onda Osmangić uvezuje uticaj Kozmosa, preciznije rečeno naše galaksije Mliječnog puta, posebno Sunca i njegovog planetarnog sistema, sa sudbinom Zemlje, svakog njenog rejona posebno, pa i naše BiH. Opet je zašao u naučnu fantastiku. Ali koja opet, posredstvom nekih mojih fotona, prijanja uz moje moždane ćelije, uz neurone uma, kao logična i moguća. On piše: ”U tom fizičkom nebeskom organizmu postoji zaokruženi lanac povezanosti Čovjeka, Zemlje, Mjeseca, Sunca i Galaktike.”
3. mart, 2007.
On navodi da je Bosna i Hercegovina vječna i nepobjediva. Nju je rimski cezar Germanik osvajao godinama, u vrijeme kada se Rimsko carstvo već protezalo od Atlantika do Kavkaza. Ali Bosanski Ilirik branio se godinama, usred tog Rimskog carstva, uprkos angažovanju najelitnijih rimskih legija i pao tek u krvavoj bici kod Ardube, nedaleko Sarajeva. Ali time Bosna nije za navjek pala. Sarajevo je opet vaskrslo iz pepela u srednjem vijeku i nakon napada i pustošenja austrougarskog vojvode Savojskog. Odbranilo se i u periodu fašističke okupacije, i u najnovijoj agresiji sa dvije strane, u opkoljenom Sarajevu, oko kojeg je, ako se uzme proporcionalno, po kvadratnom kilometru bilo više agresorskih cijevi nego oko svojevremeno opsjednutog Staljingrada. BiH je i iz te neravnopravne borbe izašla kao pobjednik, ma kako loše ili dobro izgledale danas prilike u i oko BiH. Njena budućnost je svijetla. Svakako, ukoliko čovječanstvo krene dalje putevima uspostavljanja harmonije neophodne za daljnji opstanak i napredak čovječanstva i otklanjanja kontroverzi. Na koje takodje, u ciklusima uspona i padova, utiču procesi i kretanja Kozmosa i naše galaksije koji diktiraju takav razvojni uspon.
Početak marta, 2007.
Nakon čitanja knjige ”Iza drugog milenijuma”, tumačim slučajni susret četiri ženska člana moje najuže porodice i sticaj okolnosti vezanih uz moje ”otkrivanje” Tee Temim, sa ulogom tih majušnih, elementarnih čestica atoma. Koje nevidljivim stazama, po zakonima kozmičke Sile Stvaranja, povezuju galaksije ali i ljudske umove, osjećaje, planove i sudbine. Dakle, postajem pomalo spiritualista i pomalo astrolog uz sklonost da povjerujem kako i iza pukih slučajnosti stoje neke nama nedostupne zakonitosti.
...Moja mlada kćerka Inga posjetila Los Anđeles, 4000 kilometara udaljen od našeg Čikaga, tokom februara ove godine. Sticajem slučajnih okolnosti tamo se istog vikenda nade kćerka moje sestre Mire i njenog muža Brate Hadžiosmanović-Mirna Bijedić, udata sa fudbalera Ćeću Bijedića. Doputovala iz Turske gdje žive već godinama. Prije dvije godine kćerka mog mlađeg brata Šefika Karabega, nekad tehničkog direktora Vazduhoplovne industrije ”Soko” i njegove Nermane, koji žive u Norveškoj, po imenu Maja, posjetila ljeti Mostar. Tamo neplanirano, pa ipak, uvjeren sam, zakonom nužnog slučaja, susrela Emira Kapića koji već godinama boravi u Los Anđelesu. Upoznali se, zavoljeli i nakon mjesec dana vjenčali. I oni su danas u Los Anđelesu. Dijana Nožić Ševo – kćerka moje sestre Šefike udate sa Salku Nožića koji su živjeli u Beogradu, oboje danas alarahmetile – i njen muž Boban Ševo kupili prije pet godina lutrije američke imigracione službe i izvukli zgoditak za useljenje u SAD. I oni se nastanili u Los Anđelesu. Tamo su se u februaru sastale četiri kćerke od dvije sestre i njihova dva brata, sve četiri praunuke Lijepe Emine. Deset hiljada kilometara daleko od Mostara, a da o tome nisu mogle ni u snu sanjati. Jer nikad se do sada nisu tako zajedno našle za istim stolom ni u Mostaru.
Je li to bila igra apsolutne slučajnosti ili neke astrološke predodređenosti...?
|
Praunuke Lijepe Emine
|
|
7. marta, 2007, prije podne
Kada se vratila iz Los Anđelesa moja kći Inga nas pozdravlja od Muruvete Duranović, poznate mostarske šnajderice, i njene kćerke Inge. Bila je kod njih tokom vikenda u posjeti, kada se susrela i sa najbližim rodicama. Usput mi kći Inga kaže: ”Pričala sam Muruveti kako ćete ti i tvoja Mira putovati ovog ljeta preko država Viskonsin i Minesota u države Dakotu i Montanu. Muruveta mi reče da u Minesoti živi porodica Temim iz Mostara pa bi im možda mogli navratiti na kahvu.” Pitam suprugu Miru da li poznaje te Temime? Ona vrti glavom: ”Može biti da ih poznajem, ne sjećam se”.
7. mart, 2007. poslije podne
Na tome se trebala ova priča završiti. Ali nije. Nastavila se.
Opet, pomislih naknadno, čudesnom igrom i apsolutne slučajnosti i unaprijed predodredene zakonitosti. A evo zašto...
Istog poslijepodneva nazvah telefonom Aliju Kebu u Mostaru, urednika ovog časopisa. Pričamo o svemu i svačemu, isprekidano, veze nisu najbolje. Na kraju mi Kebo reče: ”Mugda, bolan, napiši nešto o Tei Temim. Ona ti živi tu negdje, u državi koja graniči sa vašom državom Ilinoj. Ona tamo na nekom univerzitetu pravi naučnu karijeru iz astrofizike. Evo ti njen imejl...”
Kažem ženi ono što je meni rekao Kebo. Ona upita: ”Kako se zvaše ona porodica u Minesoti koju je spomenula Muruveta Duranović?” Upinjemo pamćenje i na kraju zaključujemo: zove se Temim. Vidi, kakva slučajnost! Isti dan kad smo primili obavijest od Muruvete Duranović udaljene od nas preko 4.000 kilometara, Kebo je na razdaljini od oko 7.000 kilometara od Čikaga susreo Teinog oca Akaida-Aku u Mostaru, koji mu je pričao o naučnim prodorima Tee u dalekoj Ameriki, do koje od nas treba putovati 750 kilometara.
7. marta 2007., uveče
Otvaram na internetu fajl pod imenom Tea Temim, Univerzitet države Minnesota u gradu Mineapolisu, SAD. Kad ono na ekranu iznebuši tekst o Tei... Piše da vodi naučnu grupu univerziteta, odsjek astrofizika, i obrađuje temu: ”Gdje je nestala prašina nakon što je 1054. godine eksplodirala zvijezda Crab Nebula?” Uz obavijest da je to Teina doktorska teza.
Upitaće te: Kakve veze ima ovo što sam do sada pisao u ovom tekstu sa prašinom neke tamo daleke zvijezde Krab Nebule? Koje više nema jer je eksplodirala i pretvorila se u kozmičku ”crnu rupu” i supernovu.
Kažem sam sebi: ima, itekakve. I sve se uklapa u naše beskrajne razgovore o životu i smrti, o sudbini BiH, o uvezanosti Zemlje i Kozmosa u jednu cjelinu, o eksploziji BiH i prašini oko nje, koju predstavljamo i mi sami, razbacani na sve četiri strane svijeta, izgubljeni u ovozemaljskom, ljudskom Kozmosu…
8. mart, 2007.
Još jedan hladan čikaški martovski dan. Proljeće datumski na vidiku, a polarna zima i dalje iskezila zube. Iz Kanade, ravnicama sjevera američkog kontinenta, slobodno nadiru ledene horde osvajajući brzo nezaštićene ravne prostore Mičigenskog jezera i Čikaga.
Pronašao sam na internetu temu Teine doktorske teze i osnovni zadatak naučnog tima Univerziteta u Mineapolisu kojem je na čelu Tea. ”Traganje za nestalom prašinom supernove zvijezde Crab Nebule” u sazviježđu Taurusa, udaljene 6.500 svjetlosnih godina od Zemlje. Što se dobije ako se udaljenost Sunca od Zemlje pomnoži sa 420 miliona. Zvijezda se razletjela na sve strane u eksploziji 1054. godine. Na savjetovanju Američkog društva astronoma u Mineapolisu prije dvije godine Tea je raportirala kako je jednostavno nestalo ”dimne prašine” oko Nebule. A ta prašina je inače normalna pojava nakon takvih eksplozija zvijezda. Jer od te ”prašine” vremenom se, kondenzacijom materije, stvaraju nove zvijezde, novi planetarni sistemi, nova sunca i nove zemlje. Predpostavlja se da su zračenja strahovite eksplozivne energije uništila tu prašinu ili je ona jednostavno ”isparila” zbog djelovanja neutronske zvijezde u srži Crab Nebule pod uticajem ultraviolentnih oluja strahovite temperature i snage. Taj fenomen je otkriven uz pomoć specijalnog kozmičkog teleskopa ”Spitzer Space Telescope” Svemirske agencije NASA. Koji, kada na satelitu izađe iz zemljine atmosfere, snima postojeće stanje i u okolišu Krab Nebule…
Eto toliko. A to još uvijek nije sve!
|
Crab Nebula
|
|
9. mart, 2007., noć
Emira Pašić, Sarajka u Čikagu, posla mi imejl pod naslovom ”Razmišljanja”. Među izrekama mudrih ljudi stoji i ova Sorena Kierkegaarda:
”Život se može razumjeti gledajući samo natrag. Ali se može živjeti gledajući samo naprijed!”
Da li da se složim sa Sorenom? Jer lično onaj najstvarniji život živim gledajući samo natrag, što znači da svako pravilo ima izuzetak. I to živim ga u snovima. Tamo su sve same vedrine. A ”naprijed” je zastrto neprozirnom zavjesom tame u kojoj ne mogu da nazrem niti zamišljenu projekciju puteljka kojim bi željeo dalje da kročim.
Opet sam se probudio vrlo rano. Četiri izjutra. Sanjao sam po ko zna koji put u Čikagu mostarske snove. Opet o onome ”iza”. Ono je uvijek puno vedrina. Iz vremena prije rata, prije agresije, prije naših hvatanja za nacionalne vratove i vjerske šije.
...Osunčani Mostar junskog jutra. Svakodnevna šetnja od kuće u Cernici do Dopisništva u ulici Huse Maslića. Obavezno kratko zaustavljanje na Titovom mostu. Da još jedno zaljubljeno osmotrim vitki struk zavodnice Neretve i bijele sunovrate galebova. Koji su žrtvovali nepregledne modrine Jadrana za vijugavi tračak rijeke u Gradu Sunca. Kao što je Mišo Marić žrtvovao svo Potkozarje za Radobolju, Rondo, Mehe, Ice, Emine, Zorke, Emire i ine.
Onda kahve u dopisništvu, koje nam donosi naša Safa; po koja nova dosjetka Džeme Raljevića; kazivanje najnovijeg stiha Alije Kebe za koji reče da ga je dovršio sinoć u ponoć i ispisao na donjem podestu prozora petog sprata, pri svjetlu mjesečine; osvrt Nenada Žuje na jučerašnju unaprijed namještenu utakmicu Velež-Vojvodina; pitanje Alice Behrama: ”Hoćemo li nastaviti pisanje o aferi Neum?”; pitanje fotoreportera Ifeta Kapidžića: ”Šta ima danas za slikanje?”, ćutljivi i samokritični osmijeh Alije Lizde, mora da je sinoć bančio; pitanje novinara ”Borbe” Šantića: ”Hoće li danas biti kakvih vijesti?”, napeto isčekivanje sekretarice Ljilje prvih rukopisa za emitovanje sarajevskoj redakciji putem teleksa; upadice Minje Bojanića o svakodnevnim zbivanjima, protkane prostodušnom mudrošću ljudske običnosti i lirikom rođenog reportera…
Vidim kroz prozor Dragu Karla Miletića kako ulazi u dopisništvo. Jedva čekam da započnemo naš svakojutarnji šahovski turnir. Šah s Dragom postao mi je droga.
Malo zatim ulazi Salih Rajković, stručnjak za kulturno istorijske starine. Vadi iz tašne dva šipka – ljutunca, staklenku meda od vrijeska i fišečić pelinovog čaja koji je sam ubrao na brdu Mazoljice. ”Evo pijte i jedite ovo zdravlje, a ne te vaše lozovače i kahve, uz dim cigareta koji vas ubija!” – zapovijeda Salih a mi ostajemo zbunjeni…
9. mart 2007. jutro prije sunca
Kada se probudih osjećam sjetu: sve je to bio san, slatka varka iz vremena ”iza”. Sada opet počinje ono ”ispred”. To jest novi dan pod nebom na sve četiri strane svijeta prostrtog Čikaga, površine veće od Hercegovine, sa 12 miliona ljudskih glava… Ko sam ja, šta sam ja, koliki sam ja, vrijedim li išta ja u tom nepreglednom mnoštvu..? To mi opet, po ko zna koji put, leti kroz glavu dok na hodniku naše zgrade u community Bensenville sa šest stanova pušim treću ranojutarnju cigaretu. Pisao sam već ranije da su prije dvije godine u svim stanovima bili Bosanci i Hercegovci. I svi su pušili ”kao Turci”. Iselili su, međutim, kupivši vlastite kuće. Zamijenili su ih sve sami nepušači. Sada ”dimim” samo ja. Pa kada se smrad mog nikotina i duhanskih smola proširi hodnicima do trećeg sprata na kojem stanuju gazde kuće Ana i Robert Tkac, simpatični mladi Poljaci, gazdarica Ana se kiselo smije prema meni i govori: ”Gopodin Karabeg, opet ste pjušjili!” Dođavola i ta Amerika! Prva gazdarica – žena Mira – ne da mi da potegnem ni jedan dim u stanu. Druga gazdarica kuće – mlada lijepa Ana – bjesni kada pušim na hodniku. Kako da vruć iz kreveta izađem vani na temperaturu od minus dvadeset celzijusovih i u hladu i na suncu!? Počinjem da sumnjam u maksimu da je Amerika najdemokratskija zemlja svijeta.
9. mart, 2007., osvit zore
Dan će biti sunčan i vedar. Na istoku iz Mičigenskog jezera izranja ogromni, purpurni polukrug Sunca. Otpuhujem jedan dugački duhanski dim.
Zamišljeno posmatram plavičaste koprene i uskomešana tkanja dimnog oblačića koji se brzo razrjeđuje i nekud nestaje. Poput dimne prašine Teine zvijezde Krab Nebule. Pomišljam: nismo li svi mi sastavne molekule tog nestalog dima nakon eksplozije ”Krab Nebule Bosne i Hercegovina”? I sama BiH, i ljudi u njoj i daleko van nje, i naše nade da će jednog dana krenuti nabolje uz pomoć međunarodne zajednice, i razjedinjeni Mostar u kojem se isprala atmosfera nekadašnjih ljepota, komšiluka, zajedništva i duhovnosti, pod strahovitim naletom nacionalističkih neutrona i usijanih ultraljubičastih zraka samodovoljnosti, iz crne rupe te šejtanske, zemaljske supernove..?
Nauka tvrdi da je ”prašina” koja nastaje nakon eksplozije neke zvijezde građevinski materijal za nova kozmička tijela. Tako bi i ”dimna prašina” podignuta nakon ”eksplozije” BiH u agresiji trebala biti građa za neku novu BiH. Ali i ona je nestala.
Obećali su nam, ili smo sami sebi obećali, da će Dejton biti privremen i da će Republika Srpska postati dio jedinstvene BiH. Ali taj ”molekul” u atmosferi BiH je ispario. RS je sve jača. Prah iz zemlje, prah zemlji – kako kažu na sahranama… Obećali su ili smo sami sebi umislili da će Srbija biti osuđena za genocid. I taj dimni molekul je nestao. Srbija nije kriva! Prah iz zemlje, prašina u zemlju… Obećali su ili smo sami uobrazili da će Srebrenica barem postati poseban distrikt u okviru BiH i RS. Ali zapadni ambasadori nisu došli na savjetovanje o toj temi. Opet zemljin prah natrag u grobnicu zemlje… Obećali su ili smo sami tako poželjeli da će se izbjeglice vratiti u svoje zavičaje. Ali povratnici se broje na prste. Još jednom nestade sastojaka ”dimne prašine” nakon eksplozije… Već tri godine obećaju nam zajedničku policiju BiH. Ali i ta prašina ”isparila je” na vatrama Dodikove nacionalističke samodovoljnosti.
I Tea Temim je sa roditeljima izbačena eksplozijom daleko od BiH, u hladne predjele Minesote. Na sreću, ona je upornošću i pameću doprla do doktorske teme o prašini Krab Nebule. Uz napomenu da ovo nije reportaža o njoj, jer smo izmijenjali samo dva škrta imejla. U svojim ona kaže skromno da nije postala slavna, da njena rodbina pretjeruje kad priča o njoj kao nekoj ”zvijezdi”, ali da ćemo možda jednog lijepog dana porazgovarati o njenom ”fotonskom uzletu” do centra Supernove i njenog usijanog jezgra!
Neki od vas će zaključiti kako sam postao sujevjeran, kako se obraćam ”pretskazanju zvijezda”, kako sam, jednostavno rečeno, ”malo pošandrco”.
Pa neka, možda je i to u pitanju. Ali uz napomenu da ni na jedno od hiljadu hiljada pitanja vezanih uz sudbinu BiH i naše sudbine nema ni jedan pravi odgovor. Pa u takvoj atmosferi ”malo skrenuti” nije ni čudo, ni grijeh! Pa čak ni otputovati, vlastitim mislima u kočiji fotona, brzinom hiljadu puta većom od svjetlosti, 5.600 svjetlosnih godina daleko od majčice Zemlje, do usijanog centra Nebule! Putem koji je za 420 miliona puta duži od razdaljine Zemlja-Sunce! Sa tih razdaljina uvjeram vas da se jasno vidi kako oko ”Nebule BiH” nema dimne prašine koja je uobičajena nakon eksplozija.
Zašto i kako – pitanje je sad!?
|
|
Zadnja izmjena: 2007-06-30
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|