|
Sredina decembra, 2006.
I dalje tragam za izlazima iz labirinta teshko shvatljivih dogadjaja u BiH i na cijeloj svjetskoj sceni. Chitajuc'i shtampu i internet vijesti i gledajuc'i TV Mnoge chini se jednostavne stvari postaju mi sve vishe neshvatljive. Vec' dvanaestu godinu svi trube o uspostavi cjelovite BiH, a ona sve to vishe podijeljena. U Americi uhvatili se za vratove Republikanci koji su na vlasti jer je predsjednik Bush njihov i Demokrate koji su zakonodavna i politichka vlast jer su na izborima dobili prevagu u oba dijela Kongresa. Pomishljam da se malo okrenem spiritualizmu i chitanju zvijezda. Mozhda su tamo brzhi i logichniji odgovori na nadnaravna pitanja i dileme sviju nas..?
Kraj decembra 2006.
Svo slobodno vrijeme u Chikagu troshim na chitanje. Prvenstveno lijepe, klasichne literature. Ponovo sam ischitao Tolstoja, Meshu Selimovic'a, Ivu Andric'a, sve shto mi je doshlo do ruke od Dostojevskog, Remarka, Zilahija, Lalic'a, Pekic'a, Crnjanskog… Zaprepastila me chinjenica da se gotovo nicheg ne sjec'am iz ranijeg chitanja tih istih djela, prije tolikih godina.
Prebirem po knjigama naredanim u mojoj stalazhi. Nema vishe beletristike, sve sam ischitao. Ponovo tugaljivo bacam pogled na debelu knjigu malo zatamnjenih bjelichastih korica na kojim pishe: ”Muris Osmanagic': Iza drugog milenijuma”. Vec' dvije godine po njoj, neotvorenoj, pada prashina. Morac'u i to da uzmem u ruke, premda je sigurno rijech o nekoj fantaziji.
10. januar, 2007., izjutra
Bez narochitog uzbudjenja chitam prva poglavlja knjige ”Iza drugog milenijuma”. Onda odjednom zastadoh, vrac'am se na neke retke i chitam, ponovo. Dio o najsitnijim chesticama materije. O atomima i njihovim sve sitnijim djelic'ima. Elektronima, mezonima, leptonima, protonima, neutronima, pozitronima, hadronima… I na kraju o fotonima. Kod ovih posljednjih zastaje mi dah. Znachi: tu smo! Studija Murisa Osmanagic'a, koji svojim hipotezama dodushe zalazi i u zonu nauchne fantastike. Ali, ipak, logika realnosti mog uma njegove postavke i teze prihvata kao moguc'u stvarnost. Jer ima i podudarnih tachaka sa mojom amaterskom teorijom postojanja Sile Stvaranja. Mislim da u temeljima svih kretanja stoje najsic'ushnije chestice atoma. Medju njima pochasno mjesto zauzima elementarna chestica FOTON, koja se dalje ne usitnjava. Koja praktichno niti nastaje, niti nestaje, u stalnom je kretanju koje nema mase mirovanja i tako opstaje kao vjechnost. Sluzhi i kao elektromagnetski prenosnik svjetlosti, iks, gama, ultraljubichastih i ultracrvenih zraka, mikrovalova i radio talasa. Putujuc'i brzinom svjetlosti od 300.000 kilometara u sekundi. Fotoni u hiljaditom dijelu sekunde ostavljaju na filmskim trakama crno-bijele i kolor ”otiske” koje sachinjavaju cjelovitu fotografiju. Opsluzhuju bioloshke elektrichne komunikacija za prenos ljudskih misli, u samom mozgu ali i na dugachkim relacijama zemaljske kugle pa i beskrajnim prostranstvima Kozmosa. Pa mozhda prenose i ”pamc'enja” nashe galaksije Mlijechni put stare milijarde godina. Jer realna je pretpostavka da u tom sazvijezhdju postoje i druge planete slichne nashoj Zemlji. I da zhive ili su zhivjela bic'a nashih moguc'nosti i dometa. Na taj nachin ”intelekt” nashe galaksije stalno isijava pamc'enja i na zemljinu loptu, i u umove danashnjih ljudi. Jer zashto da ta ”inteligencija” davnih vremena nestane zauvijek?
Tako otprilike razmishlja Osmanagic'.
10. januar 2007, poslije podne
Inache, kako objasniti genijalne teorije i naprave Aristotela, Da Vinchija, Njutna, Keplera, Ajnshtajna..? Koji su u vrijeme kada nije bilo nikakvih prethodnih zemaljskih nauchnih istrazhivanja i dostignuc'a u njihovim oblastima, doshli do otkric'a koja su neshvatljiva za moguc'nosti chak i najgenijalnih umova. Kako to da su se gotovo ista ili vrlo slichna otkric'a, teorije i analize pojedinih genija istovremeno pojavljivale i u vijekovima prije Krista u predjelima udaljenim i do deset hiljada pa i vishe kilometara. Kad nije bilo nikakvih komunikacija? Zashto ne uzeti kao realnu pretpostavku da su fotoni donijeli te misaone konstrukcije iz ”arhive” pamc'enja ”inteligencije galaksije” i prenijeli ih u umove ljudi na Zemlji?
Tako dalje, u glavnim crtama, pishe Osmanagic'. Shto vishe razmishljam to me vishe inspirishe da i tu hipotezu uzmem kao realnu moguc'nost.
12. januar, 2007.
Onda Osmangic' uvezuje uticaj Kozmosa, preciznije recheno nashe galaksije Mlijechnog puta, posebno Sunca i njegovog planetarnog sistema, sa sudbinom Zemlje, svakog njenog rejona posebno, pa i nashe BiH. Opet je zashao u nauchnu fantastiku. Ali koja opet, posredstvom nekih mojih fotona, prijanja uz moje mozhdane c'elije, uz neurone uma, kao logichna i moguc'a. On pishe: ”U tom fizichkom nebeskom organizmu postoji zaokruzheni lanac povezanosti Chovjeka, Zemlje, Mjeseca, Sunca i Galaktike.”
3. mart, 2007.
On navodi da je Bosna i Hercegovina vjechna i nepobjediva. Nju je rimski cezar Germanik osvajao godinama, u vrijeme kada se Rimsko carstvo vec' protezalo od Atlantika do Kavkaza. Ali Bosanski Ilirik branio se godinama, usred tog Rimskog carstva, uprkos angazhovanju najelitnijih rimskih legija i pao tek u krvavoj bici kod Ardube, nedaleko Sarajeva. Ali time Bosna nije za navjek pala. Sarajevo je opet vaskrslo iz pepela u srednjem vijeku i nakon napada i pustoshenja austrougarskog vojvode Savojskog. Odbranilo se i u periodu fashistichke okupacije, i u najnovijoj agresiji sa dvije strane, u opkoljenom Sarajevu, oko kojeg je, ako se uzme proporcionalno, po kvadratnom kilometru bilo vishe agresorskih cijevi nego oko svojevremeno opsjednutog Staljingrada. BiH je i iz te neravnopravne borbe izashla kao pobjednik, ma kako loshe ili dobro izgledale danas prilike u i oko BiH. Njena buduc'nost je svijetla. Svakako, ukoliko chovjechanstvo krene dalje putevima uspostavljanja harmonije neophodne za daljnji opstanak i napredak chovjechanstva i otklanjanja kontroverzi. Na koje takodje, u ciklusima uspona i padova, utichu procesi i kretanja Kozmosa i nashe galaksije koji diktiraju takav razvojni uspon.
Pochetak marta, 2007.
Nakon chitanja knjige ”Iza drugog milenijuma”, tumachim sluchajni susret chetiri zhenska chlana moje najuzhe porodice i sticaj okolnosti vezanih uz moje ”otkrivanje” Tee Temim, sa ulogom tih majushnih, elementarnih chestica atoma. Koje nevidljivim stazama, po zakonima kozmichke Sile Stvaranja, povezuju galaksije ali i ljudske umove, osjec'aje, planove i sudbine. Dakle, postajem pomalo spiritualista i pomalo astrolog uz sklonost da povjerujem kako i iza pukih sluchajnosti stoje neke nama nedostupne zakonitosti.
...Moja mlada kc'erka Inga posjetila Los Andjeles, 4000 kilometara udaljen od nasheg Chikaga, tokom februara ove godine. Sticajem sluchajnih okolnosti tamo se istog vikenda nade kc'erka moje sestre Mire i njenog muzha Brate Hadzhiosmanovic'-Mirna Bijedic', udata sa fudbalera C'ec'u Bijedic'a. Doputovala iz Turske gdje zhive vec' godinama. Prije dvije godine kc'erka mog mladjeg brata Shefika Karabega, nekad tehnichkog direktora Vazduhoplovne industrije ”Soko” i njegove Nermane, koji zhive u Norveshkoj, po imenu Maja, posjetila ljeti Mostar. Tamo neplanirano, pa ipak, uvjeren sam, zakonom nuzhnog sluchaja, susrela Emira Kapic'a koji vec' godinama boravi u Los Andjelesu. Upoznali se, zavoljeli i nakon mjesec dana vjenchali. I oni su danas u Los Andjelesu. Dijana Nozhic' Shevo – kc'erka moje sestre Shefike udate sa Salku Nozhic'a koji su zhivjeli u Beogradu, oboje danas alarahmetile – i njen muzh Boban Shevo kupili prije pet godina lutrije americhke imigracione sluzhbe i izvukli zgoditak za useljenje u SAD. I oni se nastanili u Los Andjelesu. Tamo su se u februaru sastale chetiri kc'erke od dvije sestre i njihova dva brata, sve chetiri praunuke Lijepe Emine. Deset hiljada kilometara daleko od Mostara, a da o tome nisu mogle ni u snu sanjati. Jer nikad se do sada nisu tako zajedno nashle za istim stolom ni u Mostaru.
Je li to bila igra apsolutne sluchajnosti ili neke astroloshke predodredjenosti...?
|
Praunuke Lijepe Emine
|
|
7. marta, 2007, prije podne
Kada se vratila iz Los Andjelesa moja kc'i Inga nas pozdravlja od Muruvete Duranovic', poznate mostarske shnajderice, i njene kc'erke Inge. Bila je kod njih tokom vikenda u posjeti, kada se susrela i sa najblizhim rodicama. Usput mi kc'i Inga kazhe: ”Prichala sam Muruveti kako c'ete ti i tvoja Mira putovati ovog ljeta preko drzhava Viskonsin i Minesota u drzhave Dakotu i Montanu. Muruveta mi reche da u Minesoti zhivi porodica Temim iz Mostara pa bi im mozhda mogli navratiti na kahvu.” Pitam suprugu Miru da li poznaje te Temime? Ona vrti glavom: ”Mozhe biti da ih poznajem, ne sjec'am se”.
7. mart, 2007. poslije podne
Na tome se trebala ova pricha zavrshiti. Ali nije. Nastavila se.
Opet, pomislih naknadno, chudesnom igrom i apsolutne sluchajnosti i unaprijed predodredene zakonitosti. A evo zashto...
Istog poslijepodneva nazvah telefonom Aliju Kebu u Mostaru, urednika ovog chasopisa. Prichamo o svemu i svachemu, isprekidano, veze nisu najbolje. Na kraju mi Kebo reche: ”Mugda, bolan, napishi neshto o Tei Temim. Ona ti zhivi tu negdje, u drzhavi koja granichi sa vashom drzhavom Ilinoj. Ona tamo na nekom univerzitetu pravi nauchnu karijeru iz astrofizike. Evo ti njen imejl...”
Kazhem zheni ono shto je meni rekao Kebo. Ona upita: ”Kako se zvashe ona porodica u Minesoti koju je spomenula Muruveta Duranovic'?” Upinjemo pamc'enje i na kraju zakljuchujemo: zove se Temim. Vidi, kakva sluchajnost! Isti dan kad smo primili obavijest od Muruvete Duranovic' udaljene od nas preko 4.000 kilometara, Kebo je na razdaljini od oko 7.000 kilometara od Chikaga susreo Teinog oca Akaida-Aku u Mostaru, koji mu je prichao o nauchnim prodorima Tee u dalekoj Ameriki, do koje od nas treba putovati 750 kilometara.
7. marta 2007., uveche
Otvaram na internetu fajl pod imenom Tea Temim, Univerzitet drzhave Minnesota u gradu Mineapolisu, SAD. Kad ono na ekranu iznebushi tekst o Tei... Pishe da vodi nauchnu grupu univerziteta, odsjek astrofizika, i obradjuje temu: ”Gdje je nestala prashina nakon shto je 1054. godine eksplodirala zvijezda Crab Nebula?” Uz obavijest da je to Teina doktorska teza.
Upitac'e te: Kakve veze ima ovo shto sam do sada pisao u ovom tekstu sa prashinom neke tamo daleke zvijezde Krab Nebule? Koje vishe nema jer je eksplodirala i pretvorila se u kozmichku ”crnu rupu” i supernovu.
Kazhem sam sebi: ima, itekakve. I sve se uklapa u nashe beskrajne razgovore o zhivotu i smrti, o sudbini BiH, o uvezanosti Zemlje i Kozmosa u jednu cjelinu, o eksploziji BiH i prashini oko nje, koju predstavljamo i mi sami, razbacani na sve chetiri strane svijeta, izgubljeni u ovozemaljskom, ljudskom Kozmosu…
8. mart, 2007.
Josh jedan hladan chikashki martovski dan. Proljec'e datumski na vidiku, a polarna zima i dalje iskezila zube. Iz Kanade, ravnicama sjevera americhkog kontinenta, slobodno nadiru ledene horde osvajajuc'i brzo nezashtic'ene ravne prostore Michigenskog jezera i Chikaga.
Pronashao sam na internetu temu Teine doktorske teze i osnovni zadatak nauchnog tima Univerziteta u Mineapolisu kojem je na chelu Tea. ”Traganje za nestalom prashinom supernove zvijezde Crab Nebule” u sazvijezhdju Taurusa, udaljene 6.500 svjetlosnih godina od Zemlje. Shto se dobije ako se udaljenost Sunca od Zemlje pomnozhi sa 420 miliona. Zvijezda se razletjela na sve strane u eksploziji 1054. godine. Na savjetovanju Americhkog drushtva astronoma u Mineapolisu prije dvije godine Tea je raportirala kako je jednostavno nestalo ”dimne prashine” oko Nebule. A ta prashina je inache normalna pojava nakon takvih eksplozija zvijezda. Jer od te ”prashine” vremenom se, kondenzacijom materije, stvaraju nove zvijezde, novi planetarni sistemi, nova sunca i nove zemlje. Predpostavlja se da su zrachenja strahovite eksplozivne energije unishtila tu prashinu ili je ona jednostavno ”isparila” zbog djelovanja neutronske zvijezde u srzhi Crab Nebule pod uticajem ultraviolentnih oluja strahovite temperature i snage. Taj fenomen je otkriven uz pomoc' specijalnog kozmichkog teleskopa ”Spitzer Space Telescope” Svemirske agencije NASA. Koji, kada na satelitu izadje iz zemljine atmosfere, snima postojec'e stanje i u okolishu Krab Nebule…
Eto toliko. A to josh uvijek nije sve!
|
Crab Nebula
|
|
9. mart, 2007., noc'
Emira Pashic', Sarajka u Chikagu, posla mi imejl pod naslovom ”Razmishljanja”. Medju izrekama mudrih ljudi stoji i ova Sorena Kierkegaarda:
”Zhivot se mozhe razumjeti gledajuc'i samo natrag. Ali se mozhe zhivjeti gledajuc'i samo naprijed!”
Da li da se slozhim sa Sorenom? Jer lichno onaj najstvarniji zhivot zhivim gledajuc'i samo natrag, shto znachi da svako pravilo ima izuzetak. I to zhivim ga u snovima. Tamo su sve same vedrine. A ”naprijed” je zastrto neprozirnom zavjesom tame u kojoj ne mogu da nazrem niti zamishljenu projekciju puteljka kojim bi zheljeo dalje da krochim.
Opet sam se probudio vrlo rano. Chetiri izjutra. Sanjao sam po ko zna koji put u Chikagu mostarske snove. Opet o onome ”iza”. Ono je uvijek puno vedrina. Iz vremena prije rata, prije agresije, prije nashih hvatanja za nacionalne vratove i vjerske shije.
...Osunchani Mostar junskog jutra. Svakodnevna shetnja od kuc'e u Cernici do Dopisnishtva u ulici Huse Maslic'a. Obavezno kratko zaustavljanje na Titovom mostu. Da josh jedno zaljubljeno osmotrim vitki struk zavodnice Neretve i bijele sunovrate galebova. Koji su zhrtvovali nepregledne modrine Jadrana za vijugavi trachak rijeke u Gradu Sunca. Kao shto je Misho Maric' zhrtvovao svo Potkozarje za Radobolju, Rondo, Mehe, Ice, Emine, Zorke, Emire i ine.
Onda kahve u dopisnishtvu, koje nam donosi nasha Safa; po koja nova dosjetka Dzheme Raljevic'a; kazivanje najnovijeg stiha Alije Kebe za koji reche da ga je dovrshio sinoc' u ponoc' i ispisao na donjem podestu prozora petog sprata, pri svjetlu mjesechine; osvrt Nenada Zhuje na jucherashnju unaprijed namjeshtenu utakmicu Velezh-Vojvodina; pitanje Alice Behrama: ”Hoc'emo li nastaviti pisanje o aferi Neum?”; pitanje fotoreportera Ifeta Kapidzhic'a: ”Shta ima danas za slikanje?”, c'utljivi i samokritichni osmijeh Alije Lizde, mora da je sinoc' banchio; pitanje novinara ”Borbe” Shantic'a: ”Hoc'e li danas biti kakvih vijesti?”, napeto ischekivanje sekretarice Ljilje prvih rukopisa za emitovanje sarajevskoj redakciji putem teleksa; upadice Minje Bojanic'a o svakodnevnim zbivanjima, protkane prostodushnom mudroshc'u ljudske obichnosti i lirikom rodjenog reportera…
Vidim kroz prozor Dragu Karla Miletic'a kako ulazi u dopisnishtvo. Jedva chekam da zapochnemo nash svakojutarnji shahovski turnir. Shah s Dragom postao mi je droga.
Malo zatim ulazi Salih Rajkovic', struchnjak za kulturno istorijske starine. Vadi iz tashne dva shipka – ljutunca, staklenku meda od vrijeska i fishechic' pelinovog chaja koji je sam ubrao na brdu Mazoljice. ”Evo pijte i jedite ovo zdravlje, a ne te vashe lozovache i kahve, uz dim cigareta koji vas ubija!” – zapovijeda Salih a mi ostajemo zbunjeni…
9. mart 2007. jutro prije sunca
Kada se probudih osjec'am sjetu: sve je to bio san, slatka varka iz vremena ”iza”. Sada opet pochinje ono ”ispred”. To jest novi dan pod nebom na sve chetiri strane svijeta prostrtog Chikaga, povrshine vec'e od Hercegovine, sa 12 miliona ljudskih glava… Ko sam ja, shta sam ja, koliki sam ja, vrijedim li ishta ja u tom nepreglednom mnoshtvu..? To mi opet, po ko zna koji put, leti kroz glavu dok na hodniku nashe zgrade u community Bensenville sa shest stanova pushim trec'u ranojutarnju cigaretu. Pisao sam vec' ranije da su prije dvije godine u svim stanovima bili Bosanci i Hercegovci. I svi su pushili ”kao Turci”. Iselili su, medjutim, kupivshi vlastite kuc'e. Zamijenili su ih sve sami nepushachi. Sada ”dimim” samo ja. Pa kada se smrad mog nikotina i duhanskih smola proshiri hodnicima do trec'eg sprata na kojem stanuju gazde kuc'e Ana i Robert Tkac, simpatichni mladi Poljaci, gazdarica Ana se kiselo smije prema meni i govori: ”Gopodin Karabeg, opet ste pjushjili!” Dodjavola i ta Amerika! Prva gazdarica – zhena Mira – ne da mi da potegnem ni jedan dim u stanu. Druga gazdarica kuc'e – mlada lijepa Ana – bjesni kada pushim na hodniku. Kako da vruc' iz kreveta izadjem vani na temperaturu od minus dvadeset celzijusovih i u hladu i na suncu!? Pochinjem da sumnjam u maksimu da je Amerika najdemokratskija zemlja svijeta.
9. mart, 2007., osvit zore
Dan c'e biti sunchan i vedar. Na istoku iz Michigenskog jezera izranja ogromni, purpurni polukrug Sunca. Otpuhujem jedan dugachki duhanski dim.
Zamishljeno posmatram plavichaste koprene i uskomeshana tkanja dimnog oblachic'a koji se brzo razrjedjuje i nekud nestaje. Poput dimne prashine Teine zvijezde Krab Nebule. Pomishljam: nismo li svi mi sastavne molekule tog nestalog dima nakon eksplozije ”Krab Nebule Bosne i Hercegovina”? I sama BiH, i ljudi u njoj i daleko van nje, i nashe nade da c'e jednog dana krenuti nabolje uz pomoc' medjunarodne zajednice, i razjedinjeni Mostar u kojem se isprala atmosfera nekadashnjih ljepota, komshiluka, zajednishtva i duhovnosti, pod strahovitim naletom nacionalistichkih neutrona i usijanih ultraljubichastih zraka samodovoljnosti, iz crne rupe te shejtanske, zemaljske supernove..?
Nauka tvrdi da je ”prashina” koja nastaje nakon eksplozije neke zvijezde gradjevinski materijal za nova kozmichka tijela. Tako bi i ”dimna prashina” podignuta nakon ”eksplozije” BiH u agresiji trebala biti gradja za neku novu BiH. Ali i ona je nestala.
Obec'ali su nam, ili smo sami sebi obec'ali, da c'e Dejton biti privremen i da c'e Republika Srpska postati dio jedinstvene BiH. Ali taj ”molekul” u atmosferi BiH je ispario. RS je sve jacha. Prah iz zemlje, prah zemlji – kako kazhu na sahranama… Obec'ali su ili smo sami sebi umislili da c'e Srbija biti osudjena za genocid. I taj dimni molekul je nestao. Srbija nije kriva! Prah iz zemlje, prashina u zemlju… Obec'ali su ili smo sami uobrazili da c'e Srebrenica barem postati poseban distrikt u okviru BiH i RS. Ali zapadni ambasadori nisu doshli na savjetovanje o toj temi. Opet zemljin prah natrag u grobnicu zemlje… Obec'ali su ili smo sami tako pozheljeli da c'e se izbjeglice vratiti u svoje zavichaje. Ali povratnici se broje na prste. Josh jednom nestade sastojaka ”dimne prashine” nakon eksplozije… Vec' tri godine obec'aju nam zajednichku policiju BiH. Ali i ta prashina ”isparila je” na vatrama Dodikove nacionalistichke samodovoljnosti.
I Tea Temim je sa roditeljima izbachena eksplozijom daleko od BiH, u hladne predjele Minesote. Na srec'u, ona je upornoshc'u i pamec'u doprla do doktorske teme o prashini Krab Nebule. Uz napomenu da ovo nije reportazha o njoj, jer smo izmijenjali samo dva shkrta imejla. U svojim ona kazhe skromno da nije postala slavna, da njena rodbina pretjeruje kad pricha o njoj kao nekoj ”zvijezdi”, ali da c'emo mozhda jednog lijepog dana porazgovarati o njenom ”fotonskom uzletu” do centra Supernove i njenog usijanog jezgra!
Neki od vas c'e zakljuchiti kako sam postao sujevjeran, kako se obrac'am ”pretskazanju zvijezda”, kako sam, jednostavno recheno, ”malo poshandrco”.
Pa neka, mozhda je i to u pitanju. Ali uz napomenu da ni na jedno od hiljadu hiljada pitanja vezanih uz sudbinu BiH i nashe sudbine nema ni jedan pravi odgovor. Pa u takvoj atmosferi ”malo skrenuti” nije ni chudo, ni grijeh! Pa chak ni otputovati, vlastitim mislima u kochiji fotona, brzinom hiljadu puta vec'om od svjetlosti, 5.600 svjetlosnih godina daleko od majchice Zemlje, do usijanog centra Nebule! Putem koji je za 420 miliona puta duzhi od razdaljine Zemlja-Sunce! Sa tih razdaljina uvjeram vas da se jasno vidi kako oko ”Nebule BiH” nema dimne prashine koja je uobichajena nakon eksplozija.
Zashto i kako – pitanje je sad!?
|
|
Zadnja izmjena: 2007-06-30
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|