|
Kako u gradu i okolini niču moderne i veleljepne robne kuće, tržni centri, šopinzi, benzinske pumpe – tako se raspadaju nekad poznata državna preduzeća: HEKOM, HEPOK, Predionica, MI ”Soko”… koja su nekad obilato hranila po pet-deset hiljada usta, i čiji su radnici imali redovne plate, socijalno osiguranje, svoja odmarališta…
Kako se grad iznutra umiva i dotjeruje, obnavljajući parkove i zelene površine, te rekonstruišući prigradske ceste – tako uzduž riječnih obala – Neretve, Bune, Bunice, Jasenice, Radobolje rastu hrnjage raznovrsnih otpadaka – od ženskih ”bindi”, crknutih domaćih životinja i usmrđenog kiselog kupusa, do razvaljenih frižidera, bojlera, usisivača, televizora i drugih kućnih potrepština.
Ekologija je na nuli, komunalna higijena takođe, pa će, tvrde pesimisti, u najskorijoj budućnosti čitava mostarska ”vala” postati jedna ogromna deponija smeća, od Malog i Velikog kuka, do Žovnice, od Rudnika (s najopasnijom ekološkom ”bombom” u zemlji) do Bišća polja.
Šta će biti s našim Mostarom, zaboga, miloga! – čuju se vapaji građana sa svih strana. I njihovi prijedlozi o ”ustrojstvu” vlasti.
Kada istekne mandat časnom Ljubi Bešliću, mnogi bi za gradonačelnika birali: Ahmeda Džubura, Milana Jovičića, Žarka Markića ili Adisu Vučina. Oni bi, možda, uzeli ponešto od ”stila” ranijih gradonačelnika: Mujage Komadine, Vase Gačića, Muhameda Mirice, u ratu svirepo ubijenog od strane ekstremista HVO-a Mustafe Sefe, zatim Radmila-Brace Andrića, Vlade Smoljana, Avde Zvonića, Izeta Brkovića, Damjana Rotima, Dževada Derviškadića, Nikole Gašića, Milivoja Gagre… Vjeruje se da bi oni znali da vladaju gradom i da dovedu ”u suru” sve lažljivce i prevrtljivce, čovjekomrsce i intrigante, bundžije i hulitelje koji Mostaru čupaju dušu i sijeku njegovo polumilenijsko stablo, u korijenu.
Ovdje se priča da će savremeni Mostar ”jamiti” onaj ko ima najviše para. A tko je taj, a gdje je taj, da prostiš?! Taj bogatun, tajkun i ratni profiter koji je nademetio lovu od pljačke i s narodne grbače, pa sada pruža šape da osvoji i prisvoji vaskolik Mostar i koji se bori samo za svoju stolicu i svoju guzicu, a nije mu do grada i njegovog prosperiteta koliko do olomlanjskog snijega.
Ili su to slugani, žbirovi i udvorice međunarodnih zavjerenika koji, najprije, ubiše Jugoslaviju, od Triglava do Đevđelije, a sada hoće da, definitivno dohakaju mojoj zemlji Hercegovini i Bosni, pardon Bosni i Hercegovini.
Cijelo minulo ljeto, jesen i zimu ovdje se trubi o hotelu ”Ruža”, te ne uklapa se u istorijsko jezgro grada, te narušava ambijent, te treba ”odsjeći” jedan sprat, a niko neće da kaže – da je, samo preko ceste, poslovno-stambena zgrada OHR ”visočija” od hotela, niti da podsjeti na (svega stotinjak-dvjesta metara odavde) zvonik enormnih dimenzija na crkvi su Petra i Pavla o čemu je petoro mostarskih intelektualaca, na čelu s uglednim orijentalistom rahmetli Hivzijom Hasandedićem napravila peticiju Visokom predstavniku koju je za 2 dana potpisalo preko 10 hiljada građana ali je peticija, kao i sve drugo, otišla – mačku pod rep.
Ružna priča o ”Ruži” još nije okončana. Dok se ona okonča (haj’mo se kladiti!) iskotit će se neki novi problem, neki novi duvar kojeg ne možeš ni preskočiti, ni zaobići – ali će Mostarci, pravi Mostarci i to predeverati, makar sada i plakali, a za ubuduće, bumo vidjeli.
|