|
Svaka zajednica teži okupljanju, po raznim osnovama, najvećma egzistentnoj i duhovnoj. Okupljanjem se pribiraju energije i ostvaruju čvršće veze između ljudi. Ne smiju se izgubiti iz vida ni srodni afiniteti kad su u pitanju životne i kulturološke potrebe.
Grad je mjesto gdje se prelamaju naznačeni fenomeni i realizuju dobra raznih vrsta, rekli smo već koja. U tim vrstama se zasnivaju ključne odrednice egzistentnog atlasa. U ranijim vremenima najveći broj stanovništva živio je u seoskim sredinama, među oranicama i pašnjacima, kao izvorima egzistencije. Razvojem tehnike i tehnologije, naročito u prošlom vijeku, iz osnova se mijenja ova slika. Život u urbanoj sredini počeo je intenzivnije da se preslojava, dajući subjektu grada bogatije sadržaje života. Sada žitelji grada selo posmatraju kao jedan pastoralni krajolik, u koji se dolazi da bi se oslobodili ropstva soliterske samoće, izgledom slične kavezu. Boravak u selu ograničen je na dane vikenda. Toliko tek ”da ispijemo čašu jutarnjeg zraka” i da se ponovo sručimo u grad, prepuštajući se njegovoj dinamici i metežu.
|
|
Život u gradu implicira afirmaciju sadržajnijeg života, u mnogo čemu, iako osjećamo nemalu nostalgiju sa ambijentom sela i njegovih flornih čari. Njih, ipak, nadjačavaju sukcesivni oblici gradske dinamike koja nudi dublje duhovne korelate mislećoj ličnosti. Ljudska misao osjeća sebe sastavnim dijelom toga ambijenta, a on je okružen izazovima tehničke renesanse, kojoj se moramo priklanjati jer nudi novu mrežu spoznaja u sferi komunikacija i duhovnosti. Za jednu deceniju promijeni se mnogo toga. Ne produkuje se samo duhovna moć nego se stvara i jedna vrsta novog internetskog senzibiliteta koji nam omogućava da istovremeno budemo na više mjesta. Moja saznanja o svijetu kreću se u smislu njegovog brzog razvoja, što znači da dobijaju nove pojmovne atribucije. Pojmovno se manifestuje i kao perspektivističko stanje. Njega imenujemo kao proces po sebi, kao neku vrstu kontinuiranih otkrića u životu i umjetnosti. Danas ne može ništa da sačuva svoju nevinost. Najmanje pojam i broj. Zašto? Zato što se u svojim kodovima množe do imaginarnih veličina. U tome carstvu, sada već elektronske ere, implementiraju se sadržaji i forme koje teško razumijevamo jer posjeduju tzv. ”podtekstualnu strukturu”. Ona odvlači pažnju klasičnog čitaoca zbog složene simboličke ukrštenosti. Ne shvata se da svako vrijeme ima svoju tipološku prepoznatljivost kad je u pitanju umjetnost riječi. Za poetu nije dovoljno osjećanje. Ono je dejstveno ako je plod artističkog umijeća. Ako sadrži fluid čarolije. Ako je višeznačno. Samo na planu poezije možemo prepoznati više njenih vrsta. Zavisno od toga kakvim se verbalnim naglaskom služe. Kakve efekte proizvode.
Ne treba se plašiti recividiranog nadrealizma ni drugih izama koji se bave igrom podsvjesnih impulsa. Preko toga se ostvaruje vrsta novog tona i izmijenjenog osjećanja za riječ. Onu riječ koja ima neobičnu asocijacijsku amplitudu i nove dikcijske koloplete. Pa ni kompjuterska poezija ne bi trebalo da bude bauk. I ona se zasniva na nekoj agensi, koja ima skriven smisao. Asocijativni i zvučni. Tamo gdje se formira zvuk, začinje se misao. Udruženost ih opojmljuje. Integriše u doživljajni resurs.
|
Strip Pressing
|
|
Urbane gradske sredine oduvijek su imale sluha za fenomen novine. Negdje se radi o preoblikovanju forme, a negdje o traganju za novim konverzacijskim svojstvima, u kojima će novina imati dominantnu ulogu.
Stvaraoci koji žive u gradu i inspirisani su njime, imaju drukčiji vid kreativne prospekcije od onih koji su egzistencijom vezani za selo. Kod prvoga je misao upućena prema subjektu, njegovoj omamljujućoj supstanci, dok se drugi zanima ravnom retorikom, koja nema jačih uobraziljnih zamajaca. Dinamika je osnovni postulat života u gradskim sredinama. Nalikuje grču, koji traži balans između moći i želje. Kreacija iziskuje baš takve spoznajne oplođaje. Prenosi ih u metre i rime, nikad dovoljna sebe i svog zapućenja u nepoznato.
Gradski ambijent primorava duh da iskorači iz kruga običnosti u svijet neobičnih detekcija na govornom planu. Prema njima se javlja otpor kao kod svake novine. Slična je stvar i sa uličnim grafitima, koji sve više postaju neka vrsta zidne biblioteke gradova. Kad pominjem neobičan govor, mislim na šatrovački govor.
Već duže vrijeme pratio sam njegovo nastajanje. Taj govor nastaje spontano i teži svakodnevnom obogaćivanju. Istina, neke riječi iz njega ”izumiru”, a nove se rađaju. Zavisno od toga ko su i odakle su njegovi tvoritelji. Šatrovački govor najprije se oplođava u urbanim sredinama, sa intencijom da ima karakter izdvojenosti. Samo izdvojen može biti privlačan za njegove izgovorenike. Najčešće mlade ljude, koji nijesu ili su tek prošli granicu punoljetstva. Taj govor ima generacijska omeđenja i obično je u ”javnoj upotrebi” tamo gdje se mladež zabavlja – u salonima za ples i provod, u kafićima, kućnim žurkama.
Šatrovački govor ”prodro” je i među grafite na zidovima većih gradova kao svojevrsna leksika. Neko ulične grafite naziva ”zidnom književnošću”, što oni u stvari i jesu. Oni hoće da dobiju, a i dobili su, status javne prezentacije. Zidovi su njihova kraljevina!
|
|
Nije svakako lako izmišljati šatrovačke riječi i dati im konverzacioni karakter. Tu mora postojati usaglašavanje mnogih idioma, u prvom redu jezičkih i značenjskih, jer govor bez tih odlika ne bi mogao da zaživi. Šatrovac bira riječi. Misli na njihovu smislenu i zvukovnu udarnost. Ne treba zaboraviti da šatrovački jezik ima i parodijske naglaske.
Ovaj je govor zaogrnut apstraktnim velom. Kad se razgrne, dobićemo razjasnicu da posjeduje provokativne crte, posebno u sferi oneobičavanja jezika. Jezik čini okosnicu svake artikulacije, pa i ove kojoj smo dali šatrovačku nomenklaturu.
|
|
Evo nekih riječi iz šatrovačkog govora iz kojih se vidi njegov smisao na dvostrukost, sa elementima zadirkivanja, podrugljivosti, iščikavanja i slično: dževa-larma, dežpos-lopov, šljaka-posao, hodulje-noge, cirka-piće, ujka-budala, fajercag-lice, knjava-spava, kulov-prostak, suvarak-novac, tikvara-glava, tetanus-snalažljiv čovjek, fišbajn-moderan, u fasu-sigurno, senegal-selo, pub-policajac, đanisati-razumjeti i dr.
Ovaj se govor prima sa rezervom. Ne u skupini gdje se ”upražnjava”, nego van nje. On je dobio i svoje propagatore, čak i među piscima zavidne reputacije. Davičo je bio jedan od korisnika takvog govora. Veoma je uočljiva njegova primjena u signalističkoj poeziji Miroljuba Todorovića. On ima nekoliko zbirki poezije sa šatrovačkim predloškom. I neki drugi pisci obogaćuju literaturu jezikom šatrovačke uplivnosti.
Današnji čovjek sve više postaje plijen stvari i treba mu duh da pobjegne od njih. U neki prostor iluzije gdje će se osjećati prisnije i slobodnije. Šatrovci bježe u svoj jezik, u uvjerenju da su time očuvali svoj identitet. U početku je najteže, a kad šatrovačka skupina ojača, kad postane vidljiviji dio građanskog sloja, postavlja distancu između sebe i ostale sredine. Jezik je primjer toga distanciranja!
Između svjetova stvorena je veoma velika pukotina. Svi se bore za preimućstvo u gospodarenju imovine duha. Šatrovačka skupina djeluje ”otpadno”, sa stalnom mišlju da nešto znači. Ja bih rekao da ipak znači. Kao socijalni fenomen. A gdje se ona ukotvi, javlja se potreba za oglašavanjem kroz specifičan jezik. Sličan onome sa dijalekatskom aromom.
I izdvojen čovjek (šatrovac se ubraja u takve), zagledan je u vlastito ogledalo, znajući da su ostala ogledala različitija od njegovog. Tu mislimo na građanskog izabranika sa normiranim Vukovim jezikom. Njega krasi zadovoljstvo mjere, dok ”šatrovcu” stalno zakidaju na mjeri. Njegov jezik je jezik odbrane. Od čega? Od sivila koje ga je okružilo. Tako on rezonuje!
|
|
Grafiti koje sretamo na zidovima ulica najvećma pripadaju šatrovačkom govoru. Sprdilačkog su karaktera. Ne pošteđuju nikoga. Na zadovoljstvo šatrovaca, postale su opsesija brojnog zidnog čitateljstva. Na zidovima su ”obrađene” teme prijekornog tona, gdje pored politike važno mjesto pripada seksu, fudbalu, životnom standardu, školstvu i drugim oblicima naše sveukupne egzistentne slike. Grafiti kroz sublimni vid, markiraju psihologiju gradske sredine u karikaturalnim naznakama. To se čini putem žaokastih riječi i duhovitih obrta. Navodimo neke od njih: Sjaši Murta, lud je ovo konj, Idemo u blagostanje, skembaće nas, Dosta si trabunjao, amortizuj njokalicu.
|
|
Iz ovih primjera vidimo kako se duh razvija u svojoj slobodi. Kako priziva nezadovoljstvo i saopštava ogorčenost. Događanje je stožerna potencija života. Hajdeger ga smatra oblašću kojom čovjek i biće dosežu u svojoj suštini jedno drugo. Ono se metamorfira u oblike mišljenja. A mi znamo da jezik mišljenju daje sklop i dejstvo. Jezik je dokaz emitovane egzistencije. Prijemčive moći sapripadanja. Grad je stjecište gdje se to najviše osjeća. Zbog njegove ubrzane pulsacije.
U gradu se veoma snažno prožimaju kulturološka dobra. U njih uvršćujemo umjetnost modernih stremljenja, književnost, slikarstvo, muziku. Iako kreacijom iskazujemo svoje Ja, ona u sebi multiplicira i ono što se sliva u njega. U prvom redu nedoumice, pa poslije toga i druge fascinacije izazvane plimom tehničkih novina, koje su postale sastavni dio našeg egzistentnog krvotoka.
Prirodno je što umjetnost upija njegove supstance, koristeći pri tom avangardnu projekciju. U početku ekstremno djeluje, ali vremenom dobija oprirodnjenje i prihvat.
Mnoge pjesme davno ispjevane u nadrealističkom maniru, dakle smisleno zamrsive i jarosne, postale su vremenom logične i uobičajene. Prolazeći kroz vremenske faze, apstraktna misao nije se lišila futurske razjasnice. Ona zajedan period postaje standard, dok je ne potisne nova. Sada nam nadrealistički stih Lj. Jocića Stepenice –berbernice jednog jutra, djeluje kao klasična slika o fizičkom izgledu fiksiranog stepenišnog objekta.
Složićemo se sa mišlju da sve ima tipološke slojeve. Posebno stvaraočeva fiksacija. Poeta iz ”kompjuterske utrobe” izvlači na vidjelo mnoge jezičke vratolome koji, u fazi stvaraočevog promišljanja, dobijaju nužnost srođenja. Kompjuter postaje subjekt koji pjeva. Bliže reći: inicijacija pjesnikovog nadahnuća.
|
|
Kompjuter uz pomoć njegovog versifikatora-poete, signira pohod ka zajedničkoj virtuelizaciji svijeta i saznanja. To njihovo dvojništvo postaje sve izraženije u oblasti stvaralačkih transformacija. Na to se moramo svikavati. Kompjuter neće biti škrt oko pomoći stvaraocu, samo je pitanje koliko je stvaralac u moći da ”nadzire” njegovu kreativnu radinost. Bitan je ovdje odnos prema stvaralačkom aktu. Kompjuter nudi ritam, stvaralac spoznaju. Iz toga spoja nastaje učinak. Gete je u rastrljačima boja pronašao izvanredne slikare. Zašto ne bismo u kompjuteru našli sličnog stimulatora kreacije.
|
|
Svima je znano da se doživljaj vremena mijenja. Sa njim se mijenja i mnogo šta drugo što se produkuje u njemu. U poeziji kao u najsažetijem obliku ispovjednosti može stati, uz pomoć intuitivnog faktora, mnoštvo raznolikih iskustava iz domišljajne sfere. Mogu se iskazati putem grafičkih znakova, pa čak i putem bjeline, koja uslovno simbolizuje prazninu. Ako je stvaralac vidovit, on različitosti umije da ujedini, dajući im snagu evokativne kristalizacije. Misao se crpi iz apstrakcije. Vizija joj određuje smjer i produbljuje suštinu. Nekada treba napor da bi se oni pojmili.
Slike i crteži Anke Burić, po duhu konceptualni, motivisani su tematikom grada i njegovih geometrizovanih vizura. Linijom se otvara perspektiva prostora. Samo inventivni razumijevaju njihove apstraktne odnose. Zato što se misao slikarke produžava u perspektivu vizije. Ta vrsta saradnje je jedan od načina da se dođe do bogatih fluida autorove mašte. Najčešće su dvije atribucije prisutne: linija i krug. Putem njih najefektnije se modeluje mapa stvaraočevog subjekta. Prisustvo sferične geometrije u slikama Burićeve ne ogleda se samo u slikovitosti koliko u njihovoj simboličkoj smislenosti. Grad je orbitalno mjesto gdje je trebalo tražiti simboliku nastajanja stvaraočevih vizija.
Stvaraoci koji su obuzeti tematikom grada kao inspiracijom, brže ovladaju modernim osjećanjem. U gradu se efikasnije odgaja duh i brže osvajaju saznanja. Te se stvari ne smiju izgubiti iz vida, jer grad je utoka svega aktuelnog što se odigrava. Odabrali smo ga za svoje trajanje. Trajanje treba opaziti iznutra. Ako se tako opaža, tako će se i transformisati u riječ ili sliku. Sklonivši se u trajanje umjetnik je stekao vizu za vlastito uvaženje. Za ostvarenje toga uslova zasluge se duguju gradu i njegovim duhovnim prednostima.
Akademik Žarko Đurović
|
|
Zadnja izmjena: 2007-04-11
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|