|
Kako u gradu i okolini nichu moderne i veleljepne robne kuc'e, trzhni centri, shopinzi, benzinske pumpe – tako se raspadaju nekad poznata drzhavna preduzec'a: HEKOM, HEPOK, Predionica, MI ”Soko”… koja su nekad obilato hranila po pet-deset hiljada usta, i chiji su radnici imali redovne plate, socijalno osiguranje, svoja odmaralishta…
Kako se grad iznutra umiva i dotjeruje, obnavljajuc'i parkove i zelene povrshine, te rekonstruishuc'i prigradske ceste – tako uzduzh rijechnih obala – Neretve, Bune, Bunice, Jasenice, Radobolje rastu hrnjage raznovrsnih otpadaka – od zhenskih ”bindi”, crknutih domac'ih zhivotinja i usmrdjenog kiselog kupusa, do razvaljenih frizhidera, bojlera, usisivacha, televizora i drugih kuc'nih potrepshtina.
Ekologija je na nuli, komunalna higijena takodje, pa c'e, tvrde pesimisti, u najskorijoj buduc'nosti chitava mostarska ”vala” postati jedna ogromna deponija smec'a, od Malog i Velikog kuka, do Zhovnice, od Rudnika (s najopasnijom ekoloshkom ”bombom” u zemlji) do Bishc'a polja.
Shta c'e biti s nashim Mostarom, zaboga, miloga! – chuju se vapaji gradjana sa svih strana. I njihovi prijedlozi o ”ustrojstvu” vlasti.
Kada istekne mandat chasnom Ljubi Beshlic'u, mnogi bi za gradonachelnika birali: Ahmeda Dzhubura, Milana Jovichic'a, Zharka Markic'a ili Adisu Vuchina. Oni bi, mozhda, uzeli poneshto od ”stila” ranijih gradonachelnika: Mujage Komadine, Vase Gachic'a, Muhameda Mirice, u ratu svirepo ubijenog od strane ekstremista HVO-a Mustafe Sefe, zatim Radmila-Brace Andric'a, Vlade Smoljana, Avde Zvonic'a, Izeta Brkovic'a, Damjana Rotima, Dzhevada Dervishkadic'a, Nikole Gashic'a, Milivoja Gagre… Vjeruje se da bi oni znali da vladaju gradom i da dovedu ”u suru” sve lazhljivce i prevrtljivce, chovjekomrsce i intrigante, bundzhije i hulitelje koji Mostaru chupaju dushu i sijeku njegovo polumilenijsko stablo, u korijenu.
Ovdje se pricha da c'e savremeni Mostar ”jamiti” onaj ko ima najvishe para. A tko je taj, a gdje je taj, da prostish?! Taj bogatun, tajkun i ratni profiter koji je nademetio lovu od pljachke i s narodne grbache, pa sada pruzha shape da osvoji i prisvoji vaskolik Mostar i koji se bori samo za svoju stolicu i svoju guzicu, a nije mu do grada i njegovog prosperiteta koliko do olomlanjskog snijega.
Ili su to slugani, zhbirovi i udvorice medjunarodnih zavjerenika koji, najprije, ubishe Jugoslaviju, od Triglava do Djevdjelije, a sada hoc'e da, definitivno dohakaju mojoj zemlji Hercegovini i Bosni, pardon Bosni i Hercegovini.
Cijelo minulo ljeto, jesen i zimu ovdje se trubi o hotelu ”Ruzha”, te ne uklapa se u istorijsko jezgro grada, te narushava ambijent, te treba ”odsjec'i” jedan sprat, a niko nec'e da kazhe – da je, samo preko ceste, poslovno-stambena zgrada OHR ”visochija” od hotela, niti da podsjeti na (svega stotinjak-dvjesta metara odavde) zvonik enormnih dimenzija na crkvi su Petra i Pavla o chemu je petoro mostarskih intelektualaca, na chelu s uglednim orijentalistom rahmetli Hivzijom Hasandedic'em napravila peticiju Visokom predstavniku koju je za 2 dana potpisalo preko 10 hiljada gradjana ali je peticija, kao i sve drugo, otishla – machku pod rep.
Ruzhna pricha o ”Ruzhi” josh nije okonchana. Dok se ona okoncha (haj’mo se kladiti!) iskotit c'e se neki novi problem, neki novi duvar kojeg ne mozhesh ni preskochiti, ni zaobic'i – ali c'e Mostarci, pravi Mostarci i to predeverati, makar sada i plakali, a za ubuduc'e, bumo vidjeli.
|