|
Žena je posebna priča. Dok sam radio, bilo joj je lijepo. Ujutro bi me s crnom kavom ispratila na posao, a onda je krojila dan po svom nahođenju. Drugu kavu pila je sa susjedom nešto iza devet. Na prostranoj terasi ukrašenoj raskošnim zelenilom. Susjedi su, za razliku od nas, bili bogati i rastrošni. Imali su visoka mjesečna primanja od kojih se moglo lijepo živjeti. Susjed je bio direktor stranog predstavništva a žena mu, raskalašena kućanica. Što god je tražila, to je i dobila. Djece, kao ni mi, nisu imali što im je itekako smanjilo kućne izdatke. S tim dijelom susjeda je podmirivala svoje povećane nagonske potrebe. Moja žena joj je bila dobrodošla za trošenje viška slobodnog vremena. Volila je puno pričati i znala joj je pogoditi žicu. Uz kavu su do podne raspredale tko je u susjedstvu što rekao, a od podne, što je tko uradio. Nije bilo kućne teme koju nisu do sitnica raspredale i preslagale u mozaik koji je samo njima dvjema odgovarao.
Nakon susjedove iznenadne smrti, žena je povazdan izbivala iz stana. Pomagala je duboko ožalošćenoj koni da prežali izgubljeni gubitak. A imala je i zašto. Obiteljska mirovina koja je ostala iza pokojnog susjeda bila je nekoliko puta manja od redovnih i svih primanja koje je bivši direktor donosio doma. Nekoliko mjeseci kasnije, susjeda je odselila u vilu na more, pa se moja žena napokon skrasila u našem džepnom stanu.
Moram priznati da joj nije bilo nimalo lako. S raskošne susjedske terase pružao se prekrasan pogled na glavni gradski trg. Mogla je s uživanjem pratiti sva tekuća događanja i imati jasan pregled aktualne situacije. Prozori našeg stana gledali su u sivi betonski zid kojim je spriječeno klizanje tla sa susjednog brijega. S vremenom se taj zid od kiša i naplavine toliko proružnjao da je odbijao pogled kao tenisku lopticu. Da bi izbjegla svakodnevna razočarenja, žena je stavila gušće zavjese kroz koje se jedva probijao poneki tračak dnevne svjetlosti. Sunce nas je ionako još od useljenja zaobilazilo u velikom luku jer je, tko zna od kada, bilo u zavadi sa tom stranom brijega.
Sve te bogomdane i ljudskom voljom kreirane okolnosti, tjerale su me svakodnevno iz stana. Uvijek sam za to nalazio dovoljno jake razloge, koje je žena odobravala, pošto u meni nije imala odgovarajućeg sugovornika i slušatelja njezinih beskonačnih priča. Uz kavu sam još i nekako mogao pratiti verbalna naklapanja o temama koje me nisu zanimale, ali čim bi šalici ugledao dno, napuštao sam prostor kuhinje i selio se u WC ili drugu sobu gdje smo imali ležaj i televizor. Tu bih buljio u ekran ili čitao stare novine, s vjerom da sve ono što se desilo jučer, ponavlja i danas samo na drugom mjestu, u drugom obliku i sa znatno težim posljedicama.
Od svega što sam volio i što mi je u takvoj životnoj situaciji odgovaralo, bili su dnevni i večernji izlasci u šetnju. Njima sam se veselio kao nečemu što će mi donijeti željenu promjenu i vratiti me na kolosijek kojim sam se kretao kad sam nešto značio. Sve ono što je iza mene ostalo, činilo mi se boljim od onoga što danas imam. Sve što sam očekivao bilo je veće i izazovnije od onoga što sam u ovom trenutku vidio i osjećao. Promatrano s moje trenutne pozicije, koja se iz dana u dan ponavljala u istoj boji i izgledu, živio sam u rasponu od sjećanja na prošlost do maštanja o budućnosti. Sve drugo bi najradije izrezao i bacio u prvi ulični kontejner. Zato mi je izlazak iz tijesnog stana i uskog misaonog okvira u kojem sam se sudarao sa ženom i sam sa sobom, predstavljao neizmjernu radost.
Kad izađem vani i udahnem čari prirode i gradskog života, zaboravim na šuplje ženine priče, na stalni rast cijena i na prazan hladnjak. Zrak me toliko opije da gotovo i ne primjećujem brojne kafiće, restorane i buffete kroz čije se izloge naziru izazovne flaše nekada mi dragog pića, te šalice toplog čaja ili kave spremljene za imućnije goste. Sve to isčezne pred praznom lisnicom i džepovima koji su uredno napunjeni papirnim maramicama. Što novim, što upotrijebljenim.
Zanesen onim što vidim i zaveden onim što osjećam, osvajam ulicu po ulicu do prostranih gradskih trgova. Kad izbijem na trg, potražim praznu klupu, sjednem kao turski paša i bez čibuka u zubima, gutam šarenilo cvijetnjaka, zelenu travnu oazu lijepo uređenih gradskih vrtova. Kad ožednim, iz fontane ili s vodoskoka popijem pogledom onoliko vode koliko mi ubije žeđ i razgali dušu. Tada se osjećam kao vrijedni seoski kosac koji je netom pokosio njivu i zalegao u hlad da odmori tijelo i dušu od napornih zamaha. Mislima se vratim u moj rodni kraj na Baniji u čijim zaraslim predjelima odumire stara oronula obiteljska kućica koju je pradjed gradio od tvrde bukove japije.
Godinama nisam bio u zavičaju. Nemam tamo više nikoga, pa se i želja za ognjištem gotovo do kraja ugasila. Zadnji put sam posjetio Baniju na isteku drugog tisućljeća. Išao sam na pogreb stricu koji je bio zadnji primjerak naše loze. Umro je u stotoj, što ja ni u snu neću dočekati. Živio je u maloj i trošnoj udžerici koja se do zemlje savila pod teretom prošloga vremena. Nikad mi neće biti jasno kako je u takvim beživotnim uvjetima proživio i doživio stotu. Je li ga od smrti čuvala starina ili je po srijedi bila želja da otkrije neslućene granice ljudske izdržljivosti? Možda ovo drugo, a možda i nešto treće što mi ni tada, a ni sada ne pada na pamet.
U razgrtanju misli i upijanju prirodnih ljepota prođe mi i sat, a nekad i dva. Prolazak vremena ne primijećujem jer, šta je vrijeme u odnosu na čari koje život pruža. Šta su dan i noć prema razigranim bojama cvjetova. Oni budu i prođu dok udariš dlanom o dlan. A ljepota i miris cvijeća ostaje u zraku toliko dugo koliko nam treba. One se ponavljaju i obnavljaju sve dok gradom ne ovladaju kiše i snjegovi. Dok šuštave jarke boje ne zamijene toplinu i mekoću klorofila koji nas napaja tri godišnja doba.
Za kišnih i zimskih dana moje su šetnje rjeđe, kraće i u svemu siromašnije. Obavljam ih gotovo ritualno da ne izblijede navike i da ne smetnem s uma da život i tada može biti lijep i zanosan. S kišobranom u ruci i šeširom na glavi, polagano koračam ulicama, mjereći duljinu zgrada i razmake koji ih dijele. U smiraj dana ponekad svratim u gradsku kavanu. Tu zauzmem mjesto uz stakleni zid, naručim čaj i, s pažnjom dobro siromašnog građanina, promatram užurbane ljude koji se odnekud vraćaju ili nekamo odlaze. Njihovi pokreti, izlomljeni koraci i razigrane siluete podsjećaju me na tvornicu košmara koja radi do u sitne noćne sate, a onda se kratko odmara, da bi narednog dana opet pokrenula svoje raspjevane strojeve.
Čaj pijem bez šećera otkad su mi liječnici ustanovili višak tog nekad dragog mi prehrambenog artikla. Kad mi je život bio sladak, nisam u tijelu imao povišeni šećer. A sada kad je život ogorčao, šećer se pojavio kao neželjeni višak. U životu je to valjda tako. Dok imaš fali ti ono što nemaš. A kad nemaš, previše ti je i ono što imaš.
Ne znam samo je li priroda tako udesila ili je i to životno ljudsko djelo. Ako to ikada otkrijem, zapisat ću ga u nekoj drugoj priči. Ovoj je dosta i slovo!
|