|
Cherkezov rukopis je jedna jezichka i misaona sehara o bdijenjima i htijenjima chovjeka, o c'udima raskoshne ali i nemilosrdne prirode njegovog zavichaja i zemlje Hercegovine koja je autorova opsesija, a on njen zatochenik – zemlje koja surovo kazhnjava i prashta, otima i daje, voli i ljubi. Za desetak, petnaest minulih godina, ratnih, poratnih i mirnodopskih, Zlatko Cherkez slijedi svoju misao, onu najsvojskiju kojom je izgradio chvrst koncept zhivota i svog poziva prosvjetnog radnika pa c'e, zasigurno, ovaj literarni sanjar postati – ako vec' nije – zanimljiva pojava u nashoj zajednichkoj i svekolikoj hercegovachkoj spisateljskoj bashtini.
Pred ludachku agresiju na nashu zemlju ovaj je autor bolno i zamorno posmatrao stolachko, blagajsko i mostarsko nebo po kome su procvali rojevi krvavih zvijezda, kao ognjene ptice, kao topla i, skoro, ugashena mala sunca u beskraju. To mogashe chiniti samo onaj koji je znao voljeti, odoljeti i preboljeti, ko je znao trpjeti i ko je imao dushu za patnju, ali i za borbu.
Nakon pochetnichkih lutanja i nesnalazhenja, ispoljenih donekle i u prvoj objavljenoj knjizi ”Prichaj, Bregavo!”, sada se Zlatko Cherkez oglashava novim, smjelijim stilom i izrazom, chime svoj rukopis transponuje u solidno i pitko poetsko shtivo u kojem postizhe ono shto je, mozhda, najpresudnije i najdragocjenije – stvaralachku individualnost znatnog potencijala. Taj nesumnjivi potencijal je i dalje otvoren za nova traganja i osmishljavanja svog pjesnichkog progovora, jer Zlatku Cherkezu valja josh dosta raditi da dosegne cilj, shto znachi da potpisnik ove recenzije vjeruje u vitalnost ovog autora koji impresionira svojim izrazitim koloristichkim temperamentom, svojim osobenim dozhivljajem zavichajnih voda i starina, uvijek s karakteristichnim detaljima nasheg miljea.
To se narochito zapazha u pjesmama: Lebdim, Aksioma, Omrkle ne osvanule, Zhivot, Drveni tochak na rijeci Buni, Buna, Matica, Uradjeno, Blagaj, Suho korito, Fantaziram, Korak i dr.
Chitajuc'i ove stihove, stiche se dojam daje Cherkezova opservacija toliko ukorijenjena u ovo tlo, da mu nije lahko nac'i uzora u njegovoj generaciji. Njegova poezija je jasna, strukturalno chvrsta i logichna, uvjerljiva u slikama i metaforama. Ochigledno je da Cherkezovi stihovi imaju svoj lirski dah, da su racionalnost, konciznost, pa i shkrtost njihova odlika. Samo ponekad ovaj autor djeluje narativno, kida i presijeca rijechi da bi ih ponovo vezivao u neobichne spregove koji imaju, gdjekad i nemaju prirodnu potrebu za udruzhivanjem.
U svakom sluchaju, Zlatko Cherkez uspijeva u ”brushenju” svojih pjesama i u nakani da, stih po stih ispuni jednostavnim smislom, shto je potvrdio i s chitavom rukoveti objavljenih pjesama u chasopisu ”Most” u kojima, nesporno, svoje lirsko iskazivanje dovodi do prechishc'enog, autentichnog domashaja. Uvijek u zhelji da nastavi i slijedi blistavu i prebogatu knjizhevnu tradiciju Stoca, Mostara i Hercegovine, i u tezhnji da grad na Bregavi vrati onaj duhovni i civilizacijski sjaj koji je imao, uprkos svim nedac'ama, podvalama i opstrukcijama.
U tom znaku, autoru chestitam i zhelim nove stvaralachke uzlete i sa zadovoljstvom rukopis preporuchujem za shtampu, uz sugestiju autoru da svom novom rukopisu dadne naslov: ”Sunchani krvotok”, ”Rijeka zhivota”, ”Gnijezda u srcu”, ”Zemljana sinija”, ili kako on sam odluchi.
|