|
Guste kose, sa svojim svilenim kravatama i iznijansiranim, znalachki ukomponovanim bojama odjevnih detalja, lijepih manira, on u svojoj pojavi ima necheg evropskog, ali po srdachnosti, strasti u ljubavi i patnji, slavenskoj mekoti i jesenjinovskoj melanholiji te gorshtachkoj oporosti on pripada ovom tlu, bratstvu buntovnika, boj ovnika, pjesnika, boema, zaljubljenika zore i zvijezda odanih do bola i bolesnih od ljepote.
Kisin, dizajner od nerva, arbitar lijepog ponashanja (autor ”Poslovnog bontona I”, 1990.), kolekcionar krajishkih kulinarskih specijaliteta (”Krajishka trpeza”, 1998), monografichar gradova i (nekad) velikih privrednih sistema udarni dio svoje stvaralachke energije posvetio je novinarstvu i poeziji. Iako dosad nije znachajnije skretao pazhnju kao lirik, on je, rekli smo, oduvijek bio pjesnik jer svoje pjesme nije (samo) pisao nego ih je zhivio.
”Crna ruzha” je intimistichka zbirka baladichnog tona. To je vijenac cvjetova pjesnikovih ljubavi. U sredishtu autorovog lirskog i ljudskog kosmosa je majka, chija ljubav, pozhrtvovanje, mudrost natkriljuje pjesnikovu zhivotnu stazu i daje pravi smjer njegovom uspravnom nastojanju da se ne prepusti malodushnosti i izazovima lakshih puteva. Izmedju dva bic'a: majke i sina, isprepletena je chvrsta i bogata tkanica medjusobne bliskosti, zahvalnosti, uvazhavanja, dobrote, odnos koji ima u sebi necheg mitskog i mistichnog, bliskosti koja traje i iza granice ogranichenog, ovozemaljskog ljudskog postojanja. Majka se ne doziva sjec'anjem. Ona je, nevidljiva, uvijek prisutna, ona je tiha vatrica koja ne dopushta da chovjekovu dushu ispuni tama i studen.
Osim majke, iz Kisinovih stihova kao iz ogledala, otkrivaju svoja lica i druge zhene: one koje su ga voljele, ali ga nisu mogle zadrzhati i one koje je on volio, zaljubljen u svoju fikciju i potrebu za strasnim mada bolnim dozhivljavanjem.
U zbirci sve vrvi od lica i predjela, poznanika i sapatnika, drushtva za kafanskim stolom, od poznatih faca, jednog hodoljupca (Dzhumhura) sa kojim je u mostarskoj Gradskoj kafani pred rat ispijao, uz radni dogovor, prve chashe jutarnjeg vina do pjesnichke i novinarske bratije u kafani banjaluchkog Banskog dvora, trec'i sto lijevo, do bezbrojnih anonimnih ljudi i zhena koje je susretao i sa kojim ga vezuje i neshto vishe od uspomena.
Zbirka je sastavljena iz pisama i pjesama, dakle proze i stihova. Pisma upuc'ena majci su odmjerena, pazhljiva i prozrachena nadom skorog susreta, a poezija razbarushena, gorka i chezhnjiva, inatna i djechachki njezhna, zheljna topline nechije zashtitnichke prisutnosti. U njoj ima drhtavice, suza, vinskih raspolozhenja, onoga shto zhivot pruzha, ali josh vishe onoga shto on uskrac'uje, svega shto chini njegovu nepredvidljivu i uzbudljivu slozhenost.
Pri tom, stiche se utisak da je Kisin pisao za svoju dushu i zato u zbirci ima vishe iskrenosti nego promishljenog rada na formi. Upravo ta iskrenost je onaj kvalitet koji najsugestivnije djeluje na chitaoca, shushti kao shapat od srca do srca u okrepljujuc'oj tishini zajednichkih ljudskih sjec'anja.
|