”Moc'i voleti neshto iz dna dushe, znachi, osec'ati se pesnikom”
Hamza Humo
U svojedobno poprilichno zanimljivoj knjizi Dragoslava Adamovic'a, autor je shezdeset peterici pjesnika postavio jedno te isto pitanje: Koju svoju pjesmu najvishe volite?
Iznenadjenje je bilo potpuno. Vec'ina pjesnika se opredijelila za pjesme koje i nisu bile najpoznatije i najomiljenije medju chitaocima. Tako je i Humo izjavio: ”Najvishe volim pjesmu Drugovima poslije dvanaest sati zato shto su osjec'anja iznesena u njoj najdominantnija kroz moj zhivot. Mogao bih da kazhem da sam u njenim stihovima dao sadrzhaj moga zhivota.”
Istinski pjesnik nikada ne pishe o ljudima, stvarima ili o svom intimnom zhivotu ako to nije dovoljno prozhivljeno i zrelo za pjesnichko modeliranje. Sasvim je logichno da pjesnik otkida dijelove svog zhivota, useljava ih i ovjekovjechuje u stihu (kao u smislu prve citirane rechenice). Druga citirana rechenica je zhivotno i poetichki vezana sa prvom i ona pjesmu oznachava njegovim duhovnim sadrzhajem, kompleksnim stanjem njegova duhovnog zhivota, odnosno, njegove poezije jer je pjesma, u svakom sluchaju, rezultat pjesnikove duhovne aktivnosti, pa otuda, valjda, i znak jednakosti izmedju sadrzhaja pjesme i onoga shto se zove unutarnji zhivot. Po Humi, dakle, postoji velika vjerovatnoc'a u slichnosti izmedju njegovih lichnih tjesnaca i shirina njegovih – motivskih, ali i tematskih interesiranja u pjesmi.
I po tome kako joj je pjesnik ponudio prednost, pjesma postaje interesantna i moguc'a za dublju opservaciju. Kako na planu traganja za sadrzhinskim torzom njegove poezije, tako i u smislu jezichke gradnje stiha. Interesantnom bi se chinila i moguc'a provjera pjesnichke iskrenosti o tome da je ova pjesma, uistinu, stjecishte svih ostalih.
|
Nenad Radanovic': Brvnara, ulje na platnu, 2002.
|
|
Pjesma, i inache, podsjec'a na zhivotnu reminescenciju ne samo po upotrebi vokativa mnozhinskog oblika imenice ”prijatelji”, sintagme ”prijatelji proshlosti i novih dana”, nego i po nachinu kako se razjashnjava nutarnji zhivot i izriche lichno ljudsko osjec'anje. Dva poetska lokaliteta(”mome zavichaju” i ”o ovom gradu”) razlijevaju se u devet strukturalno razlichitih strofa. Chetiri strofe (I, IV, V, IX) u prvom polustihu isto su napisane:
”U mome zavichaju jablani shume,
U mome zavichaju modre se vode,
U mome zavichaju pjevaju pjesme,
U mome zavichaju vinograd zori”
Ovakvim pjesnichkim manirom pjesnik uspijeva proshiriti horizont zavichajnih kontemplacija u domenu zavichaja kao pitomog krajolika; zavichaja bogatog iskonskom bojom, idilichnim ritmom zhivota i blagim muzichkim tonovima; do zavichaja s kojim smo u potpunoj predanosti obuzeti tishinom i radoshc'u ili, pak i nostalgijom ako smo odvojeni od njega. Zavichaj je u ovom sluchaju osjec'anje koje nas svojom snagom nadrasta i chini nas zahvalnim shto nam je bash on podario dushu nichim pomuc'enu u konachnom dozhivljaju zhivotne vedrine. Zavichaj je utoka nashim turobnim mislima, ali i pribjezhishte od svekolike zhivotne bezdushnosti i surovosti.
Nije za ochekivati da Humin zavichaj iskrsne kao nasilno isforsiran ambijent pun hercegovachkog bljeshtavila, josh manje ga trebamo ochekivati kao dekoraciju pjesnichkoj situaciji, ali bi bilo pogreshno ne vidjeti ga kao slikarski spektar razlichitih boja koji upravlja emotivnim nivoom pjesme. Koristec'i se zavichajem kao temom, Humo upotrebljava i poetska sredstva kojima biljezhi prirodu. Iskustvene, slushne i vidne senzacije modeliraju njegov dozhivljaj. Ni zvuchno, one nisu klisheizirane, one se oglashavaju shumom jablanova i borova, shapatom stvari, gugutanjem gugutke i onim najzheljenijim: krikom ptica u bashchi. Osnovna emocija sva je stala u zavichajni okvir. Zvuchna artikulacija se humanizira biranim i neobichnim epitetima (”Ochinski shumi rob”). Dakle, i s ovim se otkriva osobena zvuchna orkestracija Humine pjesme na koju su mnogi ukazivali. U zavichajnom koloritu tope se najrazlichitije nijanse hercegovachkog krajolika u njegovim plavim mjesechinama i sunchanim vrelinama na kraju topline ili hladnoc'e zavichajne boje. Vidne senzacije se mijeshaju sa termichkim dozhivljajem u virtuoznosti Humine jezichke kombinatorike iskazane kroz cheshc'u pridjevsku upotrebu, poimenichenim pridjevima, imenskim predikatima cheshc'e nego glagolima (vinograd zori, modre se vode). Potpune zavichajne dozhivljenosti, ipak, ne bi bilo bez pjesnichke iskustvene potvrde o vrijednosti zavichaja. Okvir intoniran kroz iskaz ”u mom zavichaju” je dvostruko dvodimenzionalan. On je i pochetak, ali i kraj pjesnikova zhivota kao shto je pochetak i kraj same pjesme. Ali je u taj okvir mogao stati i sav zhivot njegova grada koji je za pjesnika ”gramzljivo spleten chvor” u kojem postoji intima obaveznih boemskih pjesnikovih c'askanja sa sebi slichnima, drhtaj pjesnikove nesanice u grchenju prstiju, jecaj srca i misao shto poetsku nutrinu razara jer postajemo ”sve manji i sve tanji”. U pochesto grubu stvarnost u stanju se, ipak, utkati zavichajna zhica koja bruji paganskom radoshc'u, toplinom roditeljskog skuta i punoc'om hercegovachke boje.
Zavichajno je u stalnoj opreci s onim shto podrazumijeva znachenje ”ovom gradu” i shto dzhinovski raste uz sijedu ljudsku vlas. Zavichajna boja, sloboda prostora i zvuci u razlichitim su premazima, a oni su sve gushc'i i bezoblichniji shto su blizhi ”ovom gradu”. Zavichajne pjesme, zvijezde, radost proizishla iz jedne svojevrsne ljepote u nevidjenoj je suprotnosti sa svim shto je nezavichajno. Ako se Humo opterec'en suprotstavljenoshc'u tih dvaju motiva i oglasi:
”U mom zavichaju najvishe ima
Kamenja i bijede bose”,
ne radi se o ljudskom klonuc'u, nego, najvjerovatnije, o ponovljenom uvjerenju o opsesivnoj moc'i zavichaja, pochetku chovjekovog amaneta ili shto je vjerovatnije o izvjesnom kraju poetske poslanice:
”Pa, ipak, kad jednom sklopim ochi,
zhelja c'e posljednja biti:
da me se moji drugovi sjete
i da me put juga nose”.
Pjesnik fizichki zhivi ”u ovom gradu” i osjec'a da mu drugu dushu treba dati, da mu treba vishe osmijeha (jer su oni kisha dushe), vishe tople misli, vishe borbe shto vodi ljudskoj srec'i, iskrenosti (”na dlanu srce svoje”), vishe jednostavne paganske spontanosti, svega onoga shto c'e dijelove zavichajnosti u nas useliti. Treba se odrec'i mrachnih spletki uz shushtaj novca, dosade shto je ”bolest dama” i zamijeniti ih duhovnim osjec'ajem srec'e:
”Ja volim zhivot, pjesmu, zhene,
paganski nerv u mene bije,
ja volim zhivot i bijele dane,
volim ga kada koshava brije”.
Otkrivanje vlastite hedonistichke motivsko-idejne opsesije kod pjesnika je granichilo sa postupnim otkrivanjem. Vec' ju je nagovjeshtavao u atmosferi osmijeha, bujici rijechi uz chashu, toploj misli. Ovaj ditirampsko-panski akord otkriva se i u njegovim prichama sa ljubavnom tematikom, u sagama punim senzualnosti (Pricha o Jasiki, Sevdalijina ljubav) kao i u njegovom lirskom romanu ”Grozdanin kikot”. Tu se otkrivaju osnovni valeri njegove lirske intime koju rado iskazuje izrichajima u prezentskoj formi (”ja volim…”).
Humo je pjesmu ”Drugovima poslije dvanaest sati” oznachio kao svoj unutarnji lirski mozaik, da bi dvanaest godina kasnije priznao: ”A tu Labudovu pjesmu najvishe i volim. Jer, chini mi se, to je kruna svega shto sam napisao…”
Opet je Humo iznenadio chitaoce. Zashto, bash, ova pjesma? Je li zbog toga shto je pjesnik, gotovo roditeljski, bio zaljubljen u nju. Je li zbog toga shto je ona znachila i oproshtaj od poezije ili zbog jasno iskazanog izraza rezignacije da se u pepelu prispjele starosti ne mozhe vishe pronac'i zhizhak obnovljenih chula. Chula su zanijemila nad ponorom razrushene mladosti. I ovdje, josh jednom opominje na zavichaj, ali tihim glasom, i na jug sa zheljom da mu se nemoc'an preda. Pluralna imenica ”prijatelji” iz pjesme ”Drugovima…” nestala je, nema je, chak, ni u obliku jednine, pa se pjesnik tuzhno iskazuje na pochetku prve i druge strofe:
”Znam, nema te, druzhe”.
Ipak, ne odrichuc'i se, on je preobrazhava u ”vinograd, modar shto niz brijeg silazi”. Nema, nazhalost, vishe ni atmosfere koja se vezuje uz stih:
”Radost je moja topla misao”,
jer se ona gotovo sva reducira na afirmaciju o vlastitoj neprolaznosti makar se ona svela na spoznaju o nespojivosti bure (mladosti) i tishine (starosti). Pjesnik je, chini se, bio vishe naklonjen ovoj pjesmi zbog svojih unutarnjih vjetrometina, nego iz artistichkih razloga, jer ona ni po chemu ne otkriva nove poetichke nijanse.
|
|
Karlos Monge (Meksiko):
Trojstvo |
|
Shime Vidulin (Hrvatska):
Oblak |
|
Kiparska kolonija ”Radobolja 006” |
|
Logichno je zapitati se: Kamo su nestala Humina snatrenja izvezena ljubavnim, reklo bi se, i erotichnim nitima koja su gotovo redovito chinila ekspoziciju Huminih pjesama? Atmosfera je bila najcheshc'e nokturnichna i iznijansirana od polutame sutona do plavetnila magichne noc'i. Mjesechina i erotikom natopljena priroda likovna su ekspozicija mnogih Huminih pjesama. Erotichna spoznajnost i ljubavne sanje u jezichkom smislu uvjetuju pojavu negacija i dvostrukih imperativa, pa i vokativa: ”On nije, nije” (Nikad), ”O nije, nije niko” (Nemir), ”O, nije nishta, nishta” (Preplashena), ”Chuj me, o chuj bijela Fatimo” (Greshni mujezin).
I tamo gdje nije ochekivana, erotika je prisutna. Oproshtaj s Mostarom pjesnik dozhivljava kao oproshtaj sa svijetom. Njemu je odlazak iz Mostara isto shto i nesretnom paganinu odlazak ljeta ili jeseni. I poput prirodnog ciklusa koji je sav u obnavljanju, tako i u Huminim mislima iznikne djechashtvo iz proshlosti, rodni Mostar, kao i nova radost kad se svome gradu dolazi. I u tom i takvom dolasku motivi rodnoga grada bivaju obojeni erotskim dozhivljajima i simbolima: Minareti tada izgledaju kao bludne zhene shto se mjesecu nude; mjesec, gotovo uvijek, srebreni zhenska tijela, ali ni tada ona nemaju svojstva bronchanih figura, nego – ona grle jastuke, u grchu se lome dok mjesechev trak ”pjanim shapatom zvoni, zvoni”.
Kod Hume je vinograd chesto omedjen prostor erotskih naslada. Panteistichki dozhivljaj svijeta ovim je dobio idealan scenski dekor za ljubav. Vinograd, vino, prezreli grozdovi i lishc'e vinove loze kao prostirka pozivaju na blud. Svi ti simbolichki znaci plodnosti kao da su posudjeni iz Dionizijevog mitoloshkog vijenca.
Kod ovog pjesnika, inache, razlikuju se dva razlichita dozhivljaja ljubavi (M. Rizvic'). Prvi je onaj ”kad se sunce cereka” (mushki) i drugi, ”kad mjesechina izgrije” (zhenski). Dnevna ljubav je vishe panska i svjetlosna, a noc'na, noc'na je najcheshc'e otvoren poziv na ljubav, pomalo opterec'ena grchem ”srebrnih” tijela.
Izrazita oblina i procvala strast svodi opis Humine zhene gotovo do bizarnosti. Ona tijelom zove i nikad se nevino ne oglashava, pa makar to bilo i iza mushebaka ili kao zarobljenica u tjeskobnoj tishini sobe, ili u avliji. Glasa se kikotom, vriskom, razbludnim smijehom. Ona je najcheshc'e nezadovoljena nimfa, rijedje, pak, ona koja se nalazi na razmedju putenosti i spiritualnosti i koja bi mogla biti naslijedjena iz sevdalinke. Pjesnichka spoznaja i nas vodi do zakljuchka da od takve ljubavi spasa nema. Ona je istodobno koliko prokletstvo, toliko i naslada. Ona c'e najcheshc'e doc'i kao gola strast:
”O tonem u tebi zheno,
tonem omamljeno,
tonem u pjene vrele mekote,
i krvlju stvaram nove zhivote”.
Takvu zhenu Humo, inache, ne kori. On za nju ima puno razumijevanja:
”Krv je satana ili bog”.
A kad se snaga ospe, kad se krvotok smiri, kad chula josh jedino osjec'aju tragove prethodne nabreknutosti, jedino josh ostaje poruka: Ljubav se ne mozhe samo probati. Ona se mora zhivjeti.
____________________
Literatura
1. Humo, H., Izabrane pjesme, ”V. Maslesha”, Sarajevo 1968.
2. Popovic', R., Knjizhevni razgovori, ”V. Maslesha”, Sarajevo 1970.
3. Rizvic', M., Iznad i ispod teksta, ”Svjetlost”, Sarajevo 1969.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-17
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|