”Moći voleti nešto iz dna duše, znači, osećati se pesnikom”
Hamza Humo
U svojedobno poprilično zanimljivoj knjizi Dragoslava Adamovića, autor je šezdeset peterici pjesnika postavio jedno te isto pitanje: Koju svoju pjesmu najviše volite?
Iznenađenje je bilo potpuno. Većina pjesnika se opredijelila za pjesme koje i nisu bile najpoznatije i najomiljenije među čitaocima. Tako je i Humo izjavio: ”Najviše volim pjesmu Drugovima poslije dvanaest sati zato što su osjećanja iznesena u njoj najdominantnija kroz moj život. Mogao bih da kažem da sam u njenim stihovima dao sadržaj moga života.”
Istinski pjesnik nikada ne piše o ljudima, stvarima ili o svom intimnom životu ako to nije dovoljno proživljeno i zrelo za pjesničko modeliranje. Sasvim je logično da pjesnik otkida dijelove svog života, useljava ih i ovjekovječuje u stihu (kao u smislu prve citirane rečenice). Druga citirana rečenica je životno i poetički vezana sa prvom i ona pjesmu označava njegovim duhovnim sadržajem, kompleksnim stanjem njegova duhovnog života, odnosno, njegove poezije jer je pjesma, u svakom slučaju, rezultat pjesnikove duhovne aktivnosti, pa otuda, valjda, i znak jednakosti između sadržaja pjesme i onoga što se zove unutarnji život. Po Humi, dakle, postoji velika vjerovatnoća u sličnosti između njegovih ličnih tjesnaca i širina njegovih – motivskih, ali i tematskih interesiranja u pjesmi.
I po tome kako joj je pjesnik ponudio prednost, pjesma postaje interesantna i moguća za dublju opservaciju. Kako na planu traganja za sadržinskim torzom njegove poezije, tako i u smislu jezičke gradnje stiha. Interesantnom bi se činila i moguća provjera pjesničke iskrenosti o tome da je ova pjesma, uistinu, stjecište svih ostalih.
|
Nenad Radanović: Brvnara, ulje na platnu, 2002.
|
|
Pjesma, i inače, podsjeća na životnu reminescenciju ne samo po upotrebi vokativa množinskog oblika imenice ”prijatelji”, sintagme ”prijatelji prošlosti i novih dana”, nego i po načinu kako se razjašnjava nutarnji život i izriče lično ljudsko osjećanje. Dva poetska lokaliteta(”mome zavičaju” i ”o ovom gradu”) razlijevaju se u devet strukturalno različitih strofa. Četiri strofe (I, IV, V, IX) u prvom polustihu isto su napisane:
”U mome zavičaju jablani šume,
U mome zavičaju modre se vode,
U mome zavičaju pjevaju pjesme,
U mome zavičaju vinograd zori”
Ovakvim pjesničkim manirom pjesnik uspijeva proširiti horizont zavičajnih kontemplacija u domenu zavičaja kao pitomog krajolika; zavičaja bogatog iskonskom bojom, idiličnim ritmom života i blagim muzičkim tonovima; do zavičaja s kojim smo u potpunoj predanosti obuzeti tišinom i radošću ili, pak i nostalgijom ako smo odvojeni od njega. Zavičaj je u ovom slučaju osjećanje koje nas svojom snagom nadrasta i čini nas zahvalnim što nam je baš on podario dušu ničim pomućenu u konačnom doživljaju životne vedrine. Zavičaj je utoka našim turobnim mislima, ali i pribježište od svekolike životne bezdušnosti i surovosti.
Nije za očekivati da Humin zavičaj iskrsne kao nasilno isforsiran ambijent pun hercegovačkog blještavila, još manje ga trebamo očekivati kao dekoraciju pjesničkoj situaciji, ali bi bilo pogrešno ne vidjeti ga kao slikarski spektar različitih boja koji upravlja emotivnim nivoom pjesme. Koristeći se zavičajem kao temom, Humo upotrebljava i poetska sredstva kojima bilježi prirodu. Iskustvene, slušne i vidne senzacije modeliraju njegov doživljaj. Ni zvučno, one nisu klišeizirane, one se oglašavaju šumom jablanova i borova, šapatom stvari, gugutanjem gugutke i onim najželjenijim: krikom ptica u bašči. Osnovna emocija sva je stala u zavičajni okvir. Zvučna artikulacija se humanizira biranim i neobičnim epitetima (”Očinski šumi rob”). Dakle, i s ovim se otkriva osobena zvučna orkestracija Humine pjesme na koju su mnogi ukazivali. U zavičajnom koloritu tope se najrazličitije nijanse hercegovačkog krajolika u njegovim plavim mjesečinama i sunčanim vrelinama na kraju topline ili hladnoće zavičajne boje. Vidne senzacije se miješaju sa termičkim doživljajem u virtuoznosti Humine jezičke kombinatorike iskazane kroz češću pridjevsku upotrebu, poimeničenim pridjevima, imenskim predikatima češće nego glagolima (vinograd zori, modre se vode). Potpune zavičajne doživljenosti, ipak, ne bi bilo bez pjesničke iskustvene potvrde o vrijednosti zavičaja. Okvir intoniran kroz iskaz ”u mom zavičaju” je dvostruko dvodimenzionalan. On je i početak, ali i kraj pjesnikova života kao što je početak i kraj same pjesme. Ali je u taj okvir mogao stati i sav život njegova grada koji je za pjesnika ”gramzljivo spleten čvor” u kojem postoji intima obaveznih boemskih pjesnikovih ćaskanja sa sebi sličnima, drhtaj pjesnikove nesanice u grčenju prstiju, jecaj srca i misao što poetsku nutrinu razara jer postajemo ”sve manji i sve tanji”. U počesto grubu stvarnost u stanju se, ipak, utkati zavičajna žica koja bruji paganskom radošću, toplinom roditeljskog skuta i punoćom hercegovačke boje.
Zavičajno je u stalnoj opreci s onim što podrazumijeva značenje ”ovom gradu” i što džinovski raste uz sijedu ljudsku vlas. Zavičajna boja, sloboda prostora i zvuci u različitim su premazima, a oni su sve gušći i bezobličniji što su bliži ”ovom gradu”. Zavičajne pjesme, zvijezde, radost proizišla iz jedne svojevrsne ljepote u neviđenoj je suprotnosti sa svim što je nezavičajno. Ako se Humo opterećen suprotstavljenošću tih dvaju motiva i oglasi:
”U mom zavičaju najviše ima
Kamenja i bijede bose”,
ne radi se o ljudskom klonuću, nego, najvjerovatnije, o ponovljenom uvjerenju o opsesivnoj moći zavičaja, početku čovjekovog amaneta ili što je vjerovatnije o izvjesnom kraju poetske poslanice:
”Pa, ipak, kad jednom sklopim oči,
želja će posljednja biti:
da me se moji drugovi sjete
i da me put juga nose”.
Pjesnik fizički živi ”u ovom gradu” i osjeća da mu drugu dušu treba dati, da mu treba više osmijeha (jer su oni kiša duše), više tople misli, više borbe što vodi ljudskoj sreći, iskrenosti (”na dlanu srce svoje”), više jednostavne paganske spontanosti, svega onoga što će dijelove zavičajnosti u nas useliti. Treba se odreći mračnih spletki uz šuštaj novca, dosade što je ”bolest dama” i zamijeniti ih duhovnim osjećajem sreće:
”Ja volim život, pjesmu, žene,
paganski nerv u mene bije,
ja volim život i bijele dane,
volim ga kada košava brije”.
Otkrivanje vlastite hedonističke motivsko-idejne opsesije kod pjesnika je graničilo sa postupnim otkrivanjem. Već ju je nagovještavao u atmosferi osmijeha, bujici riječi uz čašu, toploj misli. Ovaj ditirampsko-panski akord otkriva se i u njegovim pričama sa ljubavnom tematikom, u sagama punim senzualnosti (Priča o Jasiki, Sevdalijina ljubav) kao i u njegovom lirskom romanu ”Grozdanin kikot”. Tu se otkrivaju osnovni valeri njegove lirske intime koju rado iskazuje izričajima u prezentskoj formi (”ja volim…”).
Humo je pjesmu ”Drugovima poslije dvanaest sati” označio kao svoj unutarnji lirski mozaik, da bi dvanaest godina kasnije priznao: ”A tu Labudovu pjesmu najviše i volim. Jer, čini mi se, to je kruna svega što sam napisao…”
Opet je Humo iznenadio čitaoce. Zašto, baš, ova pjesma? Je li zbog toga što je pjesnik, gotovo roditeljski, bio zaljubljen u nju. Je li zbog toga što je ona značila i oproštaj od poezije ili zbog jasno iskazanog izraza rezignacije da se u pepelu prispjele starosti ne može više pronaći žižak obnovljenih čula. Čula su zanijemila nad ponorom razrušene mladosti. I ovdje, još jednom opominje na zavičaj, ali tihim glasom, i na jug sa željom da mu se nemoćan preda. Pluralna imenica ”prijatelji” iz pjesme ”Drugovima…” nestala je, nema je, čak, ni u obliku jednine, pa se pjesnik tužno iskazuje na početku prve i druge strofe:
”Znam, nema te, druže”.
Ipak, ne odričući se, on je preobražava u ”vinograd, modar što niz brijeg silazi”. Nema, nažalost, više ni atmosfere koja se vezuje uz stih:
”Radost je moja topla misao”,
jer se ona gotovo sva reducira na afirmaciju o vlastitoj neprolaznosti makar se ona svela na spoznaju o nespojivosti bure (mladosti) i tišine (starosti). Pjesnik je, čini se, bio više naklonjen ovoj pjesmi zbog svojih unutarnjih vjetrometina, nego iz artističkih razloga, jer ona ni po čemu ne otkriva nove poetičke nijanse.
|
|
Karlos Monge (Meksiko):
Trojstvo |
|
Šime Vidulin (Hrvatska):
Oblak |
|
Kiparska kolonija ”Radobolja 006” |
|
Logično je zapitati se: Kamo su nestala Humina snatrenja izvezena ljubavnim, reklo bi se, i erotičnim nitima koja su gotovo redovito činila ekspoziciju Huminih pjesama? Atmosfera je bila najčešće nokturnična i iznijansirana od polutame sutona do plavetnila magične noći. Mjesečina i erotikom natopljena priroda likovna su ekspozicija mnogih Huminih pjesama. Erotična spoznajnost i ljubavne sanje u jezičkom smislu uvjetuju pojavu negacija i dvostrukih imperativa, pa i vokativa: ”On nije, nije” (Nikad), ”O nije, nije niko” (Nemir), ”O, nije ništa, ništa” (Preplašena), ”Čuj me, o čuj bijela Fatimo” (Grešni mujezin).
I tamo gdje nije očekivana, erotika je prisutna. Oproštaj s Mostarom pjesnik doživljava kao oproštaj sa svijetom. Njemu je odlazak iz Mostara isto što i nesretnom paganinu odlazak ljeta ili jeseni. I poput prirodnog ciklusa koji je sav u obnavljanju, tako i u Huminim mislima iznikne dječaštvo iz prošlosti, rodni Mostar, kao i nova radost kad se svome gradu dolazi. I u tom i takvom dolasku motivi rodnoga grada bivaju obojeni erotskim doživljajima i simbolima: Minareti tada izgledaju kao bludne žene što se mjesecu nude; mjesec, gotovo uvijek, srebreni ženska tijela, ali ni tada ona nemaju svojstva brončanih figura, nego – ona grle jastuke, u grču se lome dok mjesečev trak ”pjanim šapatom zvoni, zvoni”.
Kod Hume je vinograd često omeđen prostor erotskih naslada. Panteistički doživljaj svijeta ovim je dobio idealan scenski dekor za ljubav. Vinograd, vino, prezreli grozdovi i lišće vinove loze kao prostirka pozivaju na blud. Svi ti simbolički znaci plodnosti kao da su posuđeni iz Dionizijevog mitološkog vijenca.
Kod ovog pjesnika, inače, razlikuju se dva različita doživljaja ljubavi (M. Rizvić). Prvi je onaj ”kad se sunce cereka” (muški) i drugi, ”kad mjesečina izgrije” (ženski). Dnevna ljubav je više panska i svjetlosna, a noćna, noćna je najčešće otvoren poziv na ljubav, pomalo opterećena grčem ”srebrnih” tijela.
Izrazita oblina i procvala strast svodi opis Humine žene gotovo do bizarnosti. Ona tijelom zove i nikad se nevino ne oglašava, pa makar to bilo i iza mušebaka ili kao zarobljenica u tjeskobnoj tišini sobe, ili u avliji. Glasa se kikotom, vriskom, razbludnim smijehom. Ona je najčešće nezadovoljena nimfa, rijeđe, pak, ona koja se nalazi na razmeđu putenosti i spiritualnosti i koja bi mogla biti naslijeđena iz sevdalinke. Pjesnička spoznaja i nas vodi do zaključka da od takve ljubavi spasa nema. Ona je istodobno koliko prokletstvo, toliko i naslada. Ona će najčešće doći kao gola strast:
”O tonem u tebi ženo,
tonem omamljeno,
tonem u pjene vrele mekote,
i krvlju stvaram nove živote”.
Takvu ženu Humo, inače, ne kori. On za nju ima puno razumijevanja:
”Krv je satana ili bog”.
A kad se snaga ospe, kad se krvotok smiri, kad čula još jedino osjećaju tragove prethodne nabreknutosti, jedino još ostaje poruka: Ljubav se ne može samo probati. Ona se mora živjeti.
____________________
Literatura
1. Humo, H., Izabrane pjesme, ”V. Masleša”, Sarajevo 1968.
2. Popović, R., Književni razgovori, ”V. Masleša”, Sarajevo 1970.
3. Rizvić, M., Iznad i ispod teksta, ”Svjetlost”, Sarajevo 1969.
|
|
Zadnja izmjena: 2006-12-17
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|