|
Kako istiche i zapisa jedan od dvojice recenzenata Zheljko Grahovac u tekstu ”S praizvora svijeta”, i zaista, kvalitetna putopisna proza spada u one rijetkosti kojima se knjizhevnost na nashem jeziku doista mozhe ponositi te, da je srec'e i pameti, i afirmisati na shirem planu, recimo (u okviru medjunarodne kulturne razmjene – kojoj, posebno onim pravim i pravovremenim prijevodima recentnih knjiga nashih autora na svjetske jezike, doprinosimo mnogo manje, nego shto bismo mogli i morali)…
E, da je vishe pameti…
I kao shto najcheshc'e biva: nakon desetak knjiga najrazlichitijih zhanrovskih usmjerenja, objavljenih tokom plodnoga tridesetogodishnjeg knjizhevnog rada i kulturnog djelovanja (dovoljno je samo spomenuti osnivanje Kulturnog drushtva Boshnjaka Hrvatske ”Preporod”, te pokretanje i uredjivanje revije ”Behar” u Zagrebu), Ibrahim Kajan je svoje dugo ochekivano chvrshc'e vezivanje s maticom – domovinom (BiH), zapravo, s rodnim Mostarom (nakon tri desetljec'a zhivota u Zagrebu), na najbolji moguc'i nachin najavio i popratio objavljivanjem izvrsne knjige putopisa pod naslovom ”Tragom Bozhjih poslanika”.
U prvom, teshanjskom, izdanju ove knjige, u kratkom pogovoru (pod veoma znakovitim naslovom ”Zapis o vremenu kada sam bio sretan”) sam je autor najpreciznije odredio prirodu i kvalitet avanture iz koje su iznjedreni, nastali tekstovi o kojima govorimo: ”Najvec'a avantura koja se chovjeku mozhe dogoditi kazhu mudri ljudi – susret je sa samim sobom. Ako ikada chovjek mozhe biti istovremeno i sam i sa ostatkom svijeta, svakako je to u trenutcima susreta s palachama i hramovima, onim opipljivim tragovima misaonog svijeta shto posreduju kontakt s ljudima koji su nekada davno bili. Od blistavih gradjevina jedino su ljepshe i misaono poticajnije – njihove ruine!”
Nadalje, s otvorenoshc'u i sa znatizheljom pravog umnog chovjeka i intelektualca, Kajan je, na izravan poticaj usmene turske i kurdijske predaje i s velikim osobnim zanimanjem za prapovijest drevnih kultura, napose za nastanak, za smisao i znachaj SVETIH KNjIGA u kojima su utemeljene velike monoteistichke religije, u proljec'e 1990. godine odluchio proputovati i hodochastiti oblast u jugoistochnoj Turskoj (zato u podnaslovu ove knjige i stoji odrednica – ”Turski dnevnik”), u narodu nazvanu ”Peygamberleri ovalari” (”Podruchje Bozhjih poslanika”… Vrlo brzo, ispostavit c'e se da je to jedna od najatraktivnijih u svijetu zona ”historijsko-arheoloshkog turizma” – o kojoj se, medjutim, u shiroj kulturnoj javnosti (barem kod nas), zna jako malo, gotovo nishta… Drevnost, zachudnost, velichanstvenost i znachaj materijalnih ostataka kulture shto su nastajale i cvale, chak tri do chetiri milenija prije Krista (na neochekivano malom prostoru i, s gotovo nikakvim shansama da, nakon toliko vremena, bilo shto od njih preostane – osim praha i pepela), tako su opchinili autora (Ibrahima Kajana) ove knjige – da se njegovo svjedochenje o posjeti svetim mjestima moralo izraziti i uoblichiti kao osebujno literarizirana ispovijest sushtine, bogobojazno strastvene duhovnosti: stupanj ”uzhivanja” u predanju shto zbraja u sebi i chuva, u tragovima ”s lica mjesta”, chak i one prapovijesne nedostizhnosti za koje smo uvjereni da se ni na koji nachin ne mogu ”uvezati” u neki iole realni genealoshki slijed shto nas, u ovom vremenu izravno vodi k samim izvorima postanka svijeta upravo je toliko visok, da se na pojedinim mjestima u tekstu svjedochenje omadjijanog putnika pretvara u literarnu evokaciju mitskih lichnosti i davno prohujalih zbivanja u kojima, zapravo, korijeni ”kontekstualnog” njihova u svetim knjigama i sam znachaj shto ga oni, s religijskog i s povijesno-kulturoloshkog aspekta, imaju za sve sljedbenike velikih monoteistichkih religija, prije svega judeo-krshc'anstva i islama.
I na kraju, kazivanja i priche o Bozhjim poslanicima Ibrahimu (Abrahamu), Musau (Mojsiju), Hidru (sv. Jurju ili Djordju) i ostalim, upravo plijene chitaoca strastvenoshc'u i bogatstvom nesvakidashnje duhovne avanture kojoj bi ravnu teshko bilo zamisliti, kakva god bismo mjesta na nashoj planeti projicirali kao moguc' cilj putovanja i obilaska. Zbog svega rechenog i napisanog, ali i zbog onoga shto se samo naslutiti mozhe, knjigu ”Putem Bozhjih poslanika” knjizhevnika Ibrahima Kajana, posebno njeno drugo dopunjeno izdanje, treba chitati, ishchitavati u osami i miru. Jer, ovakvih knjiga je zaista malo, tim prije shto je ona (ova knjiga) ispisana briljantnim jezikom u kome ima poetichnosti, tajnovitosti i mira minulih, a tako znachajnih vremena. Knjiga je obogac'ena i fotografijama, shto je samo razlog vishe, da je, chim prije, uzmete i krenete u ”avanturu”, zapravo, njeno chitanje…
|