|
 Iz grada Luivila, sjeverom države Kentaki, granicom država Indijana i Ohajo, opružile se četiri elegantne asfaltne trake međudržavne magistrale broj 71. Vijugaju, poput četiri ogromne zmije crna mamba, kroz prirodne i vještačke usjeke šumovitih brežuljaka uz obale rijeke Ohajo, do našeg slijedećeg odredišta – Sinsinatija. Taj grad je prostrt u trouglu jugozapadnog ”ćoška” države Ohajo. Dan je augustovski, ali jutro svježe. Svud okolo dižu se sa asfalta i okolnih šuma prozirni pramenovi sumaglice, koja se ponegdje poprilično zgusne. Bojimo se kakvog sudara na neviđeno. Tražim pogledom na lijevoj strani magistrale rijeku Ohajo. Ali kao da se ona i stidljivo i lukavo skriva iza brežuljaka i u bokorima gustih krošanja, ljubomorno čuvajući svoje ljeskanje. Susrećemo je u svoj širini i dubini na prilazima Sinsinatija, gdje prelazimo masivni željezni most koji vodi u središte grada.
Kod Dejvida i njegove Šeri
Sinsinati je živopisan grad sa oko sto hiljada stanovnika, urbano talasasto razigran na zelenim brežuljcima. Sa desne strane uzane ceste nam je rijeka Ohajo. Sa ruba lijeve penju se kuće okružene gustim krošnjama i cvijećem prema vrhu brdašca. Tražimo kuću Dejvida Krouleja i njegove supruge Šeri. To nije jednostavan posao jer mnoge ulice liče na naše krivudave sokake koji kao da se igraju labirint – skrivalice. Najzad smo na broju koji tražimo. Vrata se otvaraju i na njima radosni osmijesi i široko raširene ruke dobrodošlice naših starih znanaca. Dejvid je bio američki humanitarac na području Hercegovine u doba agresije, kada je sarađivao sa mojom suprugom Mirom koja je vodila mostarski Crveni krst. Navraćao je i kod mene, u izbjeglištvo u Brelima i donosio mi podobre pakete humanitarne hrane. On i žena mu Šeri već su boravili u dva navrata kod nas u Čikagu.
Sa velikog balkona njihove vlastite kuće na dva sprata vidi se zelena nizbrdica, krovovi kuća skriveni u granatim krošnjama drveća i lijena rijeka Ohajo koja bi nam ličila na more samo da je malo modrija i malo bistrija. Dejvid i Mira do u beskonačnost obnavljaju za uvijek upamćene slike Mostara u vrijeme dok su po njemu treštale granate i cijukali snajperski meci. Liče mi na dva vojnika iz iste jedinice, iz nekadašnje iste bitke na istom frontu.
Dejvid je u Sinsinatiju javni radnik u sferi ”ljudskih problema”, na funkciji koja je izborna, jer ga moraju izabrati građani da bi on njima pomagao. Izbori su za par mjeseci pa Dejvid vrši propagandu među stanovnicima u svoju korist, što je uobičajena praksa u SAD. Kaže da se nije izjasnio protiv abortusa niti za uvođenje religije u javne ustanove, što je politika Bušovih konzervativaca i crkve koja ga neće podržati, što je veliki hendikep. Ali neće se odreći svojih stavova i ideala, pa kud puklo da puklo! Tako i Dejvid ima svoj stalno novi i novi ”američki san” – da se održava na ljestvicama uspjeha i većih zarada. Ali to podrazumijeva stalne napore, borbu za afirmaciju vlastite ličnosti, odmjeravanje snaga sa protukandidatima, mahom konzervativcima.
Šeri radi u sferi ”riel estejta” što u prevodu znači da se bavi prometom nekretnina, dakle kuća. On ima djecu i unučad iz drugih brakova, a takođe i Šeri. U Americi su razvodi vrlo česti, ponovna vjenčanja takođe, pa nema potrebe zapitkivati poznanike koliko su se puta ženili, udavali i razvodili. Zbog toga smo poštedili Dejvida i Šeri naše radoznalosti. Ali boravak u njihovom domu otkrio nam je mnoge tajne američkog porodičnog kolaža u globalu.
Taj dan njih dvoje nam pokazuju najzanimljivije predjele pitomog i prisnog tkiva Sinsinatija. Nalazimo u pitkoj atmosferi tog grada države Ohajo nešto od okusa našeg Mostara.
|
Spomenik palim Amerikancima u svim ratovima
|
|
Zaobišli smo Dejton!
Pitamo se kojim od tri moguća pravca da nastavimo naše putovanje prema obalama Atlantika, do američke prijestonice Washington DC? Možemo krenuti trasom prema sjeverozapadu, koja je najmodernija, do grada Dejtona u kojem je ispisana jedna od najznačajnijih stranica istorije BiH. Ali – uzdahnusmo – preko glave nam je i Dejtona i Dejtonskog sporazuma! Za koji se ne zna da li je spasio smrtonosnog krvarenja ili upropastio budućnost Bosne, poput siledžije koji je obeščastio mladu djevojku obećavši joj brak a namjestio joj kopile? Onda zaključismo da nismo na političko – analitičkom putovanju već željni razbibrige i susreta sa novim predjelima i pejsažima prostranih Sjedinjenih Američkih Država, uvijek prepunih sve novih i novih, divnih iznenađenja. Izabrasmo najkraću stazu koja veže donju trećinu države Ohajo, od krajnje zapadne tačke na granici sa Indijanom do krajnje istočne tačke gdje počinje Zapadna odnosno Vest Virdžinija. Vidim na putnoj karti da uz tu asfaltnu traku broj 50 ima gustih šuma, živopisnih jezeraca i brdskih prevoja. Tu će obavezno biti i zelenih odmorišta za putnike dugih staza gdje ćemo, u hladovini, založiti ukusne zalogaje đakonija iz našeg priručnog auto-frižidera, pa sve to preliti pravom ”turskom” kahvom koja je još vrela u termosici. Pa onda svu tu gomilu u stomaku začiniti velikim kriškama karpuze odnosno lubenice, koju smo svu noć hladili u frižideru Dejvida i njegove Šeri.
Kad preletjesmo masivni željezni most na rijeci Ohajo, koja sa cijele istočne i južne strane opasuje državu Ohajo, zaronismo u živopisno tkivo grada Hungtintona. Grad broji par stotina hiljada stanovnika i pruža urbanu sliku mješavine tipičnih savremenih američkih zgrada od montažnih elemenata izrađenih u fabrikama i čvrstih, kamenih zdanja u stilu Zapadne Evrope. Tu smo zanoćili pa sutradan, opet magistralom broj 50, siječemo krivudavim asfaltnim trakama središnjicu Virdžinije, opet od zapada prema istoku.
Dok Mira vješto, već četvrti dan, upravlja našim udobnim ”dodžom interpridom” – bolja je za volanom od mene jer nakon operacije očiju nisam noću siguran da li prema nama idu dva ili četiri automobilska fara – ja joj čitam osnovne podatke o državi kojom putujemo…
”Vest Virdžinija je brdovita zemlja jer je sijeku od sjevera prema jugu zapadni obronci Apalačin planina, koji se rastežu od obala Atlantika do početka američkih ”srednjih nizina” prema zapadu. Okićena šumama, vodopadima, jezerima, klancima, pitomim čairima… Bogata ugljem, prirodnim gasom, petroleumom, željeznom rudom, granitnim pijeskom, sa razvijenom hemijskom industrijom. Ima mnogo znamenitosti, između ostalog i spomenik hrabrom bijelcu Džonu Braunu u predjelu Harpers Ferija. Tu su ga objesili pripadnici američkog robovlasničkog Juga, jer je organizovao udruženje za borbu protiv ropstva i oslobođenje Crnaca…”
Da li da svratimo do Harpersa i vidimo ta vješala? Nemamo vremena. Pošto-poto htjeli bi smo da poslije podne posjetimo naselje Amiša, na granici država Merilend i Pensilvanija, a do tamo ima još tri sata brze vožnje. U redu, preskačemo Džona Brauna, preskačemo duboko jezero s lijeve strane ceste, među brdima Apalačin lanca, preskačemo poznatu njemačku šumu u Merilendu… Jurimo u susret amiškom narodu!
Da smo Amiši ne bi bilo rata
Amiši prkose diktatu savremene civilizacije održavajući tradicionalne navike i običaje koji traju više od tri stotine godina. Pripadnici su Protestantske crkve koja je bila locirana u Švicarskoj. Odriču se električne struje, kućanskih aparata, telefona, televizora i automobila. Njihova religija takođe zabranjuje nošenje oružja i ratovanje, polaganje zakletvi bilo kome izuzev njihovo Bogu i obavljanje bilo kakvih javnih funkcija. Dakle kada bi smo svi bili Amiši – ne bi u svijetu bilo ratova! Voze se isključivo u crnim fijakerima, ne hajući za savremene limuzine. Nose dugačke, šiljaste brade. Oblače se u crna odijela, sa obaveznim crnim šeširima, širokih oboda. Žene nose dugačke suknje, preko njih bijele kecelje sa čipkama, na glavama bijele kapice, podvezane ispod brada, kao kod dojenčadi. Žene se i udaju između sebe. Svaka ljubav izvan ”plemena” anatemisana je paragrafima njihove ”sektaške” vjere. Izbjegavaju upotrebu gvožđa gdje je god moguće, pa čak i željeznih eksera. Liječe se travama i narodnom, zdravom hranom, koju sami uzgajaju, a ljekarima idu u krajnjoj nuždi, kad njihova narodna medicina ne može pružiti pomoć. Prognani su iz Evrope sredinom 18. vijeka i danas žive u SAD i Kanadi.
Sa autoputa 50 skrećemo naglo lijevo, na cestu 219. Dohvaćamo se međudržavnog autoputa broj 40, zaustavljamo u gradiću Grantsville na samoj granici država Merilend i Pensilvanija. Tu nam jedna mlada djevojka, koja servira kafe i kolače u malecnom seoskom lokalu, reče da ćemo centar Amiša pronaći nakon nekoliko milja vožnje prema sjeveru, u naselju Penn Alps. I uistinu oni bijahu u tim američkim ”Alpama” – selo kojem su dali ime prisjećajući se, možda, svoje evropske prapostojbine. Ulazimo u jednu oveću prodavnicu prepunu rukotvorina od kože, tvrdog i grubog sukna, drveta i ispletenog pruća. Ima tu i narodnih čajeva, i začina proizvedenih u vlastitoj režiji Amiša. Pokušavamo zapodjenuti razgovor sa prodavačem – čovjekom duge bijele brade kao u isposnika, koja se na solufima spaja sa čupercima takođe sijede kose, čiji gornji dio na tjemenu sakriva veliki šešir širokog oboda. On je škrt na riječima i oprezan u odgovorima. Veli kako se ne bi mijenjao za ”ljude iz civilizacije” ni po koju cijenu, jer način na koji žive, odvojeni od silne buke i trke američke i svake druge civilizacije, jednostavno vole. Ne dozvoljava da ga fotografišemo, to ne dopušta vjera. Možemo ga slikati ako ga uhvatimo na cestu ili u polju.
Cestom pored prodavnice prolaze crne fijakeri sa fijakeristima u crnim odijelima i tamnim kravatama. Iza njih idu pješke, u grupama, ljudi i djeca. Svi u crnim odijelima i sa velikim, crnim šeširima na glavama. Rekoše nam da idu na svadbu, jedan Amiš ženi jednu Amišku. U maloj prodavnici gdje smo za male pare našli kvalitetnog amiškog meda pitamo prodavačicu – mladu djevojku – da li bi se udala za čovjeka koji nije Amiš, ako se zaljubi? Ona se smješka i odrečno maše glavom. ”To u nas ne dolazi u obzir. A ako bi se i udala za tuđeg muškarca – nisam više Amiška!”
Palimo našeg povelikog ”dodža” koji polako klizi pored kolone fijakera, kao da je pred tom jednostavnošću postiđen zbog svojih supercivilizacijskih kvaliteta. Tek kad ponovo izbismo na magistralu broj 40 Mira dade pun gas i potegnusmo prema Washington DC brzinom od 120 kilometara na sat, od koje bi se Amišima zavrtjelo u glavi.
|
Omer Vatrić u parku Vašingtona
|
|
Strašna vijest
Još nam je oko tri sata vožnje do prijestonice SAD. Ja smo i Mira na odmorskom, turističkom putovanju. Radoznali, široko otvorenih očiju da nam ne promakne po koji lijepi kutak prostrane Amerike. Načuljenih ušiju hvatamo sve zvukove, od žubora potočića i buke brdskih vodopada do pjeva ptica i halabuke bezbrojnih putničkih mlažnjaka koji svaki dan krstare američkim nebom. Ispunjeni osjećajem prijatnog užitka i radosti.
Ali svaki čas saleti nas iznenadni talas tuge i nedoumica. Kako je sada Omeru Vatriću, dugogodišnjem novinaru Radio Sarajeva iz Mostara, i njegovoj ženi Nermani odnosno Nermi? Bili su kod nas u gostima u Čikagu prije valjda šest ili sedam godina. Sa dva nedorasla sina – Dino i Miro. Od tada Omer stalno zove da dođemo kod njih da vidimo opjevani i proslavljeni Vašington DC, gdje je dobio novinarski posao u ”Glasu Amerike” za područje BiH. Najavili smo im, početkom maja ove godine, da ćemo stići i kod njega 8. jula.
Ali desetak dana pred naš polazak iz Čikaga, stiže strašna vijest, ne iz Vašingtona već sa druge strane Amerike, iz San Dijega sa obala Pacifika. Zove Majda Obradović, supruga umrlog mostarskog režisera Ahmeda Obradovića, inače Vatrićeva rodica. Drhtavim glasom kaže: ”Juče je poginuo Vatrićev stariji sin Dino na jezeru nedaleko Vašingtona. Vozio se na onom vodenom skuteru sa još trojicom drugova. Na njegov skuter je, gliserom, naletio jedan Amerikanac i smrtno ga povrijedio.”
Nazvasmo odmah Omera i ženu mu. Pitamo ga: ”Kako si? Čuli smo za tu vašu strašnu, neprebolnu tragediju.” Omer malo odćuta, učini mi se da čujem s druge strane dubok, težak uzdah. ”Ne znam šta da kažem, moj Mugda! Kao da smo nešto skrivili sudbini. U ratu mi, u Konjicu, od jedne granate poginuše četvero. Majka, noseća sestra i zet. Kada smo pomislili da smo ovdje već ostvarili američki san – pogodi nas novi grom iz vedra neba. Kupili smo kuću, oba sina odrasla i odlični su đaci i studenti. I stariji Dino je bio pravo zlato. Iako mlad radio je i pristojno zarađivao. Veseo, vrijedan, poduzetan, razgovorljiv, omiljen u društvu. A prekjuče nam javiše: Sin vam je stradao. O, sudbino! Nego nemojte odustajati od posjete. Sada nam je potrebniji razgovor sa bliskim znancima više nego ikad ranije!”
* * *
…Oko Vašingtona i dva grada koji s njime sačinjavaju jedinstveno urbano tkivo – Aleksandrije i Arlingtona – kruži prilazna magistrala broj 495. Sa nje se odvajamo trasom koja petnaestak kilometara blago vijuga kroz guste šumarke pored rijeke Potomak. Sa te ceste vide se glavne znamenitosti američke prijestonice. Bijela zgrada Senata SAD, prepoznatljivo zdanje predsjednikove vile Bijela kuća, zatim Pentagon, zgrade istražno – špijunskih organizacija Cije i Efbiaja, veliki obelisk koji kopira drevne egipatske forme, pompezna spomen obilježja umrlim američkim predsjednicima, zdanje Međunarodne banke. Pronađosmo kuću Vatrićevih u gradu Arlingtonu, koji kilometar udaljen od centra Vašingtona. Prostrana je, ne mnogo visoka, iza kuće bašta djelomično zasađena povrćem.
|
Omer, supruga Nerma i Mira Karabeg
|
|
Svijeća za sve zore
Omer nas je ”vrebao” sa prizemnog balkona, pazeći da ne odlutamo. Polako mu se približavamo. Bljeđi je i mršaviji nego prilikom našeg zadnjeg susreta. Supruga Nerma se prepolovila. Oboje se osmjehnuše dobrodošlicom, ali ispod osmijeha im je skamenjena neizbrisiva bol. Šta da im kažemo? Prije polaska na put Mišo Marić mi iz Engleske reče telefonom: ”Kažite sve, sve, Mugda, ali nemoj onu profanu rečenici: primite naše saučešće! Ona možda paše kad umru otac, majka, brat ili sestra. Ali za smrt sina ili kćeri nema riječi kojom se može izreći učestvovanje u boli roditelja. Jer ta je tuga jedinstvena, neponovljiva, unikatna, u ovom slučaju isključiva tuga Vatrićevih...”
Izgrlismo se ćutke, posjedasmo da popijemo kahvu i započesmo bezvezne priče o vremenu, o Vašingtonu, o našem putovanju. Kasnije, prolazeći iz kupatila pokraj otvorenih vrata dnevnog boravka, vidim Omera i Nermu kako sjede u foteljama. Zastadoh na vratima. Odjednom Omer poče da se pregiba u struku i savija od naslona fotelje prema koljenima i natrag. U nje oči pune suza…
– Pokušavamo da se barem za trenutak odmaknemo od onog što se dogodilo, ali ne ide, reče tiho Omer. Eto tako, kao ti sada, naš bi sin zastao na tim vratima i pričao desetak minuta, bezvezno i s vezom, o svemu i svačemu, zasmijavajući nas. Mi smo maločas u tvome liku vidjeli njega!
Nastojimo da tokom tri dana vidimo ono za što bi trebalo barem petnaest. Velike spomenične komplekse pod vedrim nebom predsjednicima Džordžu Vašingtonu, Ajzenhaueru, Ruzveltu… Bijele obeliske ukrašene kružnim i polukružnim fontanama – sjećanje na stotine hiljada palih boraca Amerike na ratištima širom zemljine kugle. Promiču pored nas državne zgrade moćnih Sjedinjenih Država, muzeji i kulturne institucije. Obilazimo veliku riblju pijacu smještenu na lađama uz obalu rijeke Potomak na kojoj se mogu vidjeti sva čudesa živog svijeta podmorskih, jezerskih i riječnih dubina. Noću krstarimo do iza pola noći živopisnim, jarko osvijetljenim ulicama i uličicama gradova Aleksandrije i Arlingtona i predjela kvarta Džordžtaun koji podsjećaju na ljetne spektakle dubrovačkih i splitskih drevnih šetališta i riva.
Predložiše da odemo do parka u središtu Vašingtona. Tamo će međunarodna organizacija za ljudska prava organizovati u sumrak pomen za ubijene Srebreničane, povodom desete godine tragedije. Od parkirališta idemo pješke prema jednom velikom spomeniku usred parka, okruženom niskim kamenim zidom, kružnom pješčanom stazom sa klupama i zasadima cvijeća. Polako pada noć, pale se jarka svjetla američke prijestonice. Oko spomenika sjedi ili stoji masa mladića i djevojaka i po koji senior. Sa zvučnika velikog tranzistora trešte ”rep” ritmovi. Na stazi između okruglog zida i klupa smjenjuju se mladići koji izvode plesne bravure. Najvažnija je tačka ”ples na tjemenu glave” i okretanje u ritmu roka, tvista ili nečeg trećeg, ko će to znati. Poslije svakog nastupa gledaoci plješću i bodre učesnike.
Vidim na drugoj strani, na pješčanoj stazi preko travnatog dijela parka pokrivenog debelim hladom velikih stabala, poredane šahovske stolove. Za svakim stolom po dva igrača, okolo kibiceri.
Između spomenika i tog šahovskog terena pod vedrim nebom, kružna, travnata čistina. Tu se u prvi sumrak počeše okupljati ljudi takođe mlađe dobi. Po izrazu lica sudim da među njima ima i Indijaca, Japanaca, Arapa, Crnaca i bijelaca. U sedam časova na čistinu istupi mlada žena, nosi mikrofon u ruci. Prate je dva muškarca i još dvije žena sa rukovetima tankih, majušnih svijeća. Počeše ih dijeliti okupljenim ljudima, kojih je bilo možda četrdesetak, možda pedesetak. Malo zatim oglasi se mlada žena preko mikrofona. ”Kako znate danas se obilježava deseta godišnjica masakra muslimana u Srebrenici. Mi smo se okupili ovdje da odamo počast nevinim žrtvama i osudimo taj stravični zločin...”
Ritmovi ”repa” i dalje trešte ispod onog spomenika, kao da ne haju za nikakve Srebrenice. Neumorni takmičari u plesu i dalje izvode svoje bravure. Šahisti zadubljeni nad pločama i dalje smišljaju svoje poteze i nisu svjesni ničeg što se događa oko njih. Kibiceri ih ćuteći prate. U središtu tih zabavno-rekreativnih seansi tužno prisjećanje na najveću bh. tragediju. Ne, nisu oni što su zabavljeni muzikom i plesom, niti oni koji zure u šahovske table, bez osjećaja i zabavljeni samo svojim poslovima. Takva je Amerika, takav je Vašington. U Americi se koncentriše cijeli svijet, sve njegove radosti i brige, sve sreće i neprebolne tuge, pa svako doživljava okolna zbivanja i osjećanja na svoj osoben način.
Na kraju žena sa mikrofonom pita: Ima li ko šta da kaže?
Uzimam mikrofon iz njenih ruku i polumraku vašingtonskog centralnog parka i kažem: Mi obilježavamo ovdje zločinački masakr 8.000 nevinih Srebreničana. Nemojmo, međutim, dozvoliti da se sada ukorijeni misao kako je u BiH ubijeno samo tih osam hiljada ljudi. Izginulo ih je blizu dvije stotine hiljada. Neka ove svijeće noćas sagore za sve te nevine žrtve. Ne pozivamo na osvetu već na pamćenje zla i nastojanje da ga više ne bude!
Omer Vatrić, uprkos njegove tragedije sa sinom, snima za svoju TV ”Glas Amerike” digitalnom kamerom bez osvjetljenja vašingtonski pomen Srebrenici. Novinar je uvijek novinar.
Gledam kako u ruci žene mu Nerme polako dogorijeva tanka, crvenkasta svijeća. Uskoro će joj vreli vosak opržiti prste. Ali ona kao da ne osjeća te vreline. Jer u njenim dubinama gori nepotrošiva svijeća ljubavi i neprebolne tuge za sinom.
Ona će gorjeti sve Nermine zore do kraja njenog života.
Ona žali, svakako, Srebrenicu.
Ali njena tuga je koncentrisana na njeno cijelo čovječanstvo oličeno u djetetu kojeg više nema niti će ga ikad biti.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Časopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucaković · Sweden
|
|