|
 Iz grada Luivila, sjeverom drzhave Kentaki, granicom drzhava Indijana i Ohajo, opruzhile se chetiri elegantne asfaltne trake medjudrzhavne magistrale broj 71. Vijugaju, poput chetiri ogromne zmije crna mamba, kroz prirodne i vjeshtachke usjeke shumovitih brezhuljaka uz obale rijeke Ohajo, do nasheg slijedec'eg odredishta – Sinsinatija. Taj grad je prostrt u trouglu jugozapadnog ”c'oshka” drzhave Ohajo. Dan je augustovski, ali jutro svjezhe. Svud okolo dizhu se sa asfalta i okolnih shuma prozirni pramenovi sumaglice, koja se ponegdje poprilichno zgusne. Bojimo se kakvog sudara na nevidjeno. Trazhim pogledom na lijevoj strani magistrale rijeku Ohajo. Ali kao da se ona i stidljivo i lukavo skriva iza brezhuljaka i u bokorima gustih kroshanja, ljubomorno chuvajuc'i svoje ljeskanje. Susrec'emo je u svoj shirini i dubini na prilazima Sinsinatija, gdje prelazimo masivni zheljezni most koji vodi u sredishte grada.
Kod Dejvida i njegove Sheri
Sinsinati je zhivopisan grad sa oko sto hiljada stanovnika, urbano talasasto razigran na zelenim brezhuljcima. Sa desne strane uzane ceste nam je rijeka Ohajo. Sa ruba lijeve penju se kuc'e okruzhene gustim kroshnjama i cvijec'em prema vrhu brdashca. Trazhimo kuc'u Dejvida Krouleja i njegove supruge Sheri. To nije jednostavan posao jer mnoge ulice liche na nashe krivudave sokake koji kao da se igraju labirint – skrivalice. Najzad smo na broju koji trazhimo. Vrata se otvaraju i na njima radosni osmijesi i shiroko rashirene ruke dobrodoshlice nashih starih znanaca. Dejvid je bio americhki humanitarac na podruchju Hercegovine u doba agresije, kada je saradjivao sa mojom suprugom Mirom koja je vodila mostarski Crveni krst. Navrac'ao je i kod mene, u izbjeglishtvo u Brelima i donosio mi podobre pakete humanitarne hrane. On i zhena mu Sheri vec' su boravili u dva navrata kod nas u Chikagu.
Sa velikog balkona njihove vlastite kuc'e na dva sprata vidi se zelena nizbrdica, krovovi kuc'a skriveni u granatim kroshnjama drvec'a i lijena rijeka Ohajo koja bi nam lichila na more samo da je malo modrija i malo bistrija. Dejvid i Mira do u beskonachnost obnavljaju za uvijek upamc'ene slike Mostara u vrijeme dok su po njemu treshtale granate i cijukali snajperski meci. Liche mi na dva vojnika iz iste jedinice, iz nekadashnje iste bitke na istom frontu.
Dejvid je u Sinsinatiju javni radnik u sferi ”ljudskih problema”, na funkciji koja je izborna, jer ga moraju izabrati gradjani da bi on njima pomagao. Izbori su za par mjeseci pa Dejvid vrshi propagandu medju stanovnicima u svoju korist, shto je uobichajena praksa u SAD. Kazhe da se nije izjasnio protiv abortusa niti za uvodjenje religije u javne ustanove, shto je politika Bushovih konzervativaca i crkve koja ga nec'e podrzhati, shto je veliki hendikep. Ali nec'e se odrec'i svojih stavova i ideala, pa kud puklo da puklo! Tako i Dejvid ima svoj stalno novi i novi ”americhki san” – da se odrzhava na ljestvicama uspjeha i vec'ih zarada. Ali to podrazumijeva stalne napore, borbu za afirmaciju vlastite lichnosti, odmjeravanje snaga sa protukandidatima, mahom konzervativcima.
Sheri radi u sferi ”riel estejta” shto u prevodu znachi da se bavi prometom nekretnina, dakle kuc'a. On ima djecu i unuchad iz drugih brakova, a takodje i Sheri. U Americi su razvodi vrlo chesti, ponovna vjenchanja takodje, pa nema potrebe zapitkivati poznanike koliko su se puta zhenili, udavali i razvodili. Zbog toga smo poshtedili Dejvida i Sheri nashe radoznalosti. Ali boravak u njihovom domu otkrio nam je mnoge tajne americhkog porodichnog kolazha u globalu.
Taj dan njih dvoje nam pokazuju najzanimljivije predjele pitomog i prisnog tkiva Sinsinatija. Nalazimo u pitkoj atmosferi tog grada drzhave Ohajo neshto od okusa nasheg Mostara.
|
Spomenik palim Amerikancima u svim ratovima
|
|
Zaobishli smo Dejton!
Pitamo se kojim od tri moguc'a pravca da nastavimo nashe putovanje prema obalama Atlantika, do americhke prijestonice Washington DC? Mozhemo krenuti trasom prema sjeverozapadu, koja je najmodernija, do grada Dejtona u kojem je ispisana jedna od najznachajnijih stranica istorije BiH. Ali – uzdahnusmo – preko glave nam je i Dejtona i Dejtonskog sporazuma! Za koji se ne zna da li je spasio smrtonosnog krvarenja ili upropastio buduc'nost Bosne, poput siledzhije koji je obeshchastio mladu djevojku obec'avshi joj brak a namjestio joj kopile? Onda zakljuchismo da nismo na politichko – analitichkom putovanju vec' zheljni razbibrige i susreta sa novim predjelima i pejsazhima prostranih Sjedinjenih Americhkih Drzhava, uvijek prepunih sve novih i novih, divnih iznenadjenja. Izabrasmo najkrac'u stazu koja vezhe donju trec'inu drzhave Ohajo, od krajnje zapadne tachke na granici sa Indijanom do krajnje istochne tachke gdje pochinje Zapadna odnosno Vest Virdzhinija. Vidim na putnoj karti da uz tu asfaltnu traku broj 50 ima gustih shuma, zhivopisnih jezeraca i brdskih prevoja. Tu c'e obavezno biti i zelenih odmorishta za putnike dugih staza gdje c'emo, u hladovini, zalozhiti ukusne zalogaje djakonija iz nasheg priruchnog auto-frizhidera, pa sve to preliti pravom ”turskom” kahvom koja je josh vrela u termosici. Pa onda svu tu gomilu u stomaku zachiniti velikim krishkama karpuze odnosno lubenice, koju smo svu noc' hladili u frizhideru Dejvida i njegove Sheri.
Kad preletjesmo masivni zheljezni most na rijeci Ohajo, koja sa cijele istochne i juzhne strane opasuje drzhavu Ohajo, zaronismo u zhivopisno tkivo grada Hungtintona. Grad broji par stotina hiljada stanovnika i pruzha urbanu sliku mjeshavine tipichnih savremenih americhkih zgrada od montazhnih elemenata izradjenih u fabrikama i chvrstih, kamenih zdanja u stilu Zapadne Evrope. Tu smo zanoc'ili pa sutradan, opet magistralom broj 50, sijechemo krivudavim asfaltnim trakama sredishnjicu Virdzhinije, opet od zapada prema istoku.
Dok Mira vjeshto, vec' chetvrti dan, upravlja nashim udobnim ”dodzhom interpridom” – bolja je za volanom od mene jer nakon operacije ochiju nisam noc'u siguran da li prema nama idu dva ili chetiri automobilska fara – ja joj chitam osnovne podatke o drzhavi kojom putujemo…
”Vest Virdzhinija je brdovita zemlja jer je sijeku od sjevera prema jugu zapadni obronci Apalachin planina, koji se rastezhu od obala Atlantika do pochetka americhkih ”srednjih nizina” prema zapadu. Okic'ena shumama, vodopadima, jezerima, klancima, pitomim chairima… Bogata ugljem, prirodnim gasom, petroleumom, zheljeznom rudom, granitnim pijeskom, sa razvijenom hemijskom industrijom. Ima mnogo znamenitosti, izmedju ostalog i spomenik hrabrom bijelcu Dzhonu Braunu u predjelu Harpers Ferija. Tu su ga objesili pripadnici americhkog robovlasnichkog Juga, jer je organizovao udruzhenje za borbu protiv ropstva i oslobodjenje Crnaca…”
Da li da svratimo do Harpersa i vidimo ta vjeshala? Nemamo vremena. Poshto-poto htjeli bi smo da poslije podne posjetimo naselje Amisha, na granici drzhava Merilend i Pensilvanija, a do tamo ima josh tri sata brze vozhnje. U redu, preskachemo Dzhona Brauna, preskachemo duboko jezero s lijeve strane ceste, medju brdima Apalachin lanca, preskachemo poznatu njemachku shumu u Merilendu… Jurimo u susret amishkom narodu!
Da smo Amishi ne bi bilo rata
Amishi prkose diktatu savremene civilizacije odrzhavajuc'i tradicionalne navike i obichaje koji traju vishe od tri stotine godina. Pripadnici su Protestantske crkve koja je bila locirana u Shvicarskoj. Odrichu se elektrichne struje, kuc'anskih aparata, telefona, televizora i automobila. Njihova religija takodje zabranjuje noshenje oruzhja i ratovanje, polaganje zakletvi bilo kome izuzev njihovo Bogu i obavljanje bilo kakvih javnih funkcija. Dakle kada bi smo svi bili Amishi – ne bi u svijetu bilo ratova! Voze se iskljuchivo u crnim fijakerima, ne hajuc'i za savremene limuzine. Nose dugachke, shiljaste brade. Oblache se u crna odijela, sa obaveznim crnim sheshirima, shirokih oboda. Zhene nose dugachke suknje, preko njih bijele kecelje sa chipkama, na glavama bijele kapice, podvezane ispod brada, kao kod dojenchadi. Zhene se i udaju izmedju sebe. Svaka ljubav izvan ”plemena” anatemisana je paragrafima njihove ”sektashke” vjere. Izbjegavaju upotrebu gvozhdja gdje je god moguc'e, pa chak i zheljeznih eksera. Lijeche se travama i narodnom, zdravom hranom, koju sami uzgajaju, a ljekarima idu u krajnjoj nuzhdi, kad njihova narodna medicina ne mozhe pruzhiti pomoc'. Prognani su iz Evrope sredinom 18. vijeka i danas zhive u SAD i Kanadi.
Sa autoputa 50 skrec'emo naglo lijevo, na cestu 219. Dohvac'amo se medjudrzhavnog autoputa broj 40, zaustavljamo u gradic'u Grantsville na samoj granici drzhava Merilend i Pensilvanija. Tu nam jedna mlada djevojka, koja servira kafe i kolache u malecnom seoskom lokalu, reche da c'emo centar Amisha pronac'i nakon nekoliko milja vozhnje prema sjeveru, u naselju Penn Alps. I uistinu oni bijahu u tim americhkim ”Alpama” – selo kojem su dali ime prisjec'ajuc'i se, mozhda, svoje evropske prapostojbine. Ulazimo u jednu ovec'u prodavnicu prepunu rukotvorina od kozhe, tvrdog i grubog sukna, drveta i ispletenog pruc'a. Ima tu i narodnih chajeva, i zachina proizvedenih u vlastitoj rezhiji Amisha. Pokushavamo zapodjenuti razgovor sa prodavachem – chovjekom duge bijele brade kao u isposnika, koja se na solufima spaja sa chupercima takodje sijede kose, chiji gornji dio na tjemenu sakriva veliki sheshir shirokog oboda. On je shkrt na rijechima i oprezan u odgovorima. Veli kako se ne bi mijenjao za ”ljude iz civilizacije” ni po koju cijenu, jer nachin na koji zhive, odvojeni od silne buke i trke americhke i svake druge civilizacije, jednostavno vole. Ne dozvoljava da ga fotografishemo, to ne dopushta vjera. Mozhemo ga slikati ako ga uhvatimo na cestu ili u polju.
Cestom pored prodavnice prolaze crne fijakeri sa fijakeristima u crnim odijelima i tamnim kravatama. Iza njih idu pjeshke, u grupama, ljudi i djeca. Svi u crnim odijelima i sa velikim, crnim sheshirima na glavama. Rekoshe nam da idu na svadbu, jedan Amish zheni jednu Amishku. U maloj prodavnici gdje smo za male pare nashli kvalitetnog amishkog meda pitamo prodavachicu – mladu djevojku – da li bi se udala za chovjeka koji nije Amish, ako se zaljubi? Ona se smjeshka i odrechno mashe glavom. ”To u nas ne dolazi u obzir. A ako bi se i udala za tudjeg mushkarca – nisam vishe Amishka!”
Palimo nasheg povelikog ”dodzha” koji polako klizi pored kolone fijakera, kao da je pred tom jednostavnoshc'u postidjen zbog svojih supercivilizacijskih kvaliteta. Tek kad ponovo izbismo na magistralu broj 40 Mira dade pun gas i potegnusmo prema Washington DC brzinom od 120 kilometara na sat, od koje bi se Amishima zavrtjelo u glavi.
|
Omer Vatric' u parku Vashingtona
|
|
Strashna vijest
Josh nam je oko tri sata vozhnje do prijestonice SAD. Ja smo i Mira na odmorskom, turistichkom putovanju. Radoznali, shiroko otvorenih ochiju da nam ne promakne po koji lijepi kutak prostrane Amerike. Nachuljenih ushiju hvatamo sve zvukove, od zhubora potochic'a i buke brdskih vodopada do pjeva ptica i halabuke bezbrojnih putnichkih mlazhnjaka koji svaki dan krstare americhkim nebom. Ispunjeni osjec'ajem prijatnog uzhitka i radosti.
Ali svaki chas saleti nas iznenadni talas tuge i nedoumica. Kako je sada Omeru Vatric'u, dugogodishnjem novinaru Radio Sarajeva iz Mostara, i njegovoj zheni Nermani odnosno Nermi? Bili su kod nas u gostima u Chikagu prije valjda shest ili sedam godina. Sa dva nedorasla sina – Dino i Miro. Od tada Omer stalno zove da dodjemo kod njih da vidimo opjevani i proslavljeni Vashington DC, gdje je dobio novinarski posao u ”Glasu Amerike” za podruchje BiH. Najavili smo im, pochetkom maja ove godine, da c'emo stic'i i kod njega 8. jula.
Ali desetak dana pred nash polazak iz Chikaga, stizhe strashna vijest, ne iz Vashingtona vec' sa druge strane Amerike, iz San Dijega sa obala Pacifika. Zove Majda Obradovic', supruga umrlog mostarskog rezhisera Ahmeda Obradovic'a, inache Vatric'eva rodica. Drhtavim glasom kazhe: ”Juche je poginuo Vatric'ev stariji sin Dino na jezeru nedaleko Vashingtona. Vozio se na onom vodenom skuteru sa josh trojicom drugova. Na njegov skuter je, gliserom, naletio jedan Amerikanac i smrtno ga povrijedio.”
Nazvasmo odmah Omera i zhenu mu. Pitamo ga: ”Kako si? Chuli smo za tu vashu strashnu, neprebolnu tragediju.” Omer malo odc'uta, uchini mi se da chujem s druge strane dubok, tezhak uzdah. ”Ne znam shta da kazhem, moj Mugda! Kao da smo neshto skrivili sudbini. U ratu mi, u Konjicu, od jedne granate poginushe chetvero. Majka, nosec'a sestra i zet. Kada smo pomislili da smo ovdje vec' ostvarili americhki san – pogodi nas novi grom iz vedra neba. Kupili smo kuc'u, oba sina odrasla i odlichni su djaci i studenti. I stariji Dino je bio pravo zlato. Iako mlad radio je i pristojno zaradjivao. Veseo, vrijedan, poduzetan, razgovorljiv, omiljen u drushtvu. A prekjuche nam javishe: Sin vam je stradao. O, sudbino! Nego nemojte odustajati od posjete. Sada nam je potrebniji razgovor sa bliskim znancima vishe nego ikad ranije!”
* * *
…Oko Vashingtona i dva grada koji s njime sachinjavaju jedinstveno urbano tkivo – Aleksandrije i Arlingtona – kruzhi prilazna magistrala broj 495. Sa nje se odvajamo trasom koja petnaestak kilometara blago vijuga kroz guste shumarke pored rijeke Potomak. Sa te ceste vide se glavne znamenitosti americhke prijestonice. Bijela zgrada Senata SAD, prepoznatljivo zdanje predsjednikove vile Bijela kuc'a, zatim Pentagon, zgrade istrazhno – shpijunskih organizacija Cije i Efbiaja, veliki obelisk koji kopira drevne egipatske forme, pompezna spomen obiljezhja umrlim americhkim predsjednicima, zdanje Medjunarodne banke. Pronadjosmo kuc'u Vatric'evih u gradu Arlingtonu, koji kilometar udaljen od centra Vashingtona. Prostrana je, ne mnogo visoka, iza kuc'e bashta djelomichno zasadjena povrc'em.
|
Omer, supruga Nerma i Mira Karabeg
|
|
Svijec'a za sve zore
Omer nas je ”vrebao” sa prizemnog balkona, pazec'i da ne odlutamo. Polako mu se priblizhavamo. Bljedji je i mrshaviji nego prilikom nasheg zadnjeg susreta. Supruga Nerma se prepolovila. Oboje se osmjehnushe dobrodoshlicom, ali ispod osmijeha im je skamenjena neizbrisiva bol. Shta da im kazhemo? Prije polaska na put Misho Maric' mi iz Engleske reche telefonom: ”Kazhite sve, sve, Mugda, ali nemoj onu profanu rechenici: primite nashe saucheshc'e! Ona mozhda pashe kad umru otac, majka, brat ili sestra. Ali za smrt sina ili kc'eri nema rijechi kojom se mozhe izrec'i uchestvovanje u boli roditelja. Jer ta je tuga jedinstvena, neponovljiva, unikatna, u ovom sluchaju iskljuchiva tuga Vatric'evih...”
Izgrlismo se c'utke, posjedasmo da popijemo kahvu i zapochesmo bezvezne priche o vremenu, o Vashingtonu, o nashem putovanju. Kasnije, prolazec'i iz kupatila pokraj otvorenih vrata dnevnog boravka, vidim Omera i Nermu kako sjede u foteljama. Zastadoh na vratima. Odjednom Omer poche da se pregiba u struku i savija od naslona fotelje prema koljenima i natrag. U nje ochi pune suza…
– Pokushavamo da se barem za trenutak odmaknemo od onog shto se dogodilo, ali ne ide, reche tiho Omer. Eto tako, kao ti sada, nash bi sin zastao na tim vratima i prichao desetak minuta, bezvezno i s vezom, o svemu i svachemu, zasmijavajuc'i nas. Mi smo malochas u tvome liku vidjeli njega!
Nastojimo da tokom tri dana vidimo ono za shto bi trebalo barem petnaest. Velike spomenichne komplekse pod vedrim nebom predsjednicima Dzhordzhu Vashingtonu, Ajzenhaueru, Ruzveltu… Bijele obeliske ukrashene kruzhnim i polukruzhnim fontanama – sjec'anje na stotine hiljada palih boraca Amerike na ratishtima shirom zemljine kugle. Promichu pored nas drzhavne zgrade moc'nih Sjedinjenih Drzhava, muzeji i kulturne institucije. Obilazimo veliku riblju pijacu smjeshtenu na ladjama uz obalu rijeke Potomak na kojoj se mogu vidjeti sva chudesa zhivog svijeta podmorskih, jezerskih i rijechnih dubina. Noc'u krstarimo do iza pola noc'i zhivopisnim, jarko osvijetljenim ulicama i ulichicama gradova Aleksandrije i Arlingtona i predjela kvarta Dzhordzhtaun koji podsjec'aju na ljetne spektakle dubrovachkih i splitskih drevnih shetalishta i riva.
Predlozhishe da odemo do parka u sredishtu Vashingtona. Tamo c'e medjunarodna organizacija za ljudska prava organizovati u sumrak pomen za ubijene Srebrenichane, povodom desete godine tragedije. Od parkiralishta idemo pjeshke prema jednom velikom spomeniku usred parka, okruzhenom niskim kamenim zidom, kruzhnom pjeshchanom stazom sa klupama i zasadima cvijec'a. Polako pada noc', pale se jarka svjetla americhke prijestonice. Oko spomenika sjedi ili stoji masa mladic'a i djevojaka i po koji senior. Sa zvuchnika velikog tranzistora treshte ”rep” ritmovi. Na stazi izmedju okruglog zida i klupa smjenjuju se mladic'i koji izvode plesne bravure. Najvazhnija je tachka ”ples na tjemenu glave” i okretanje u ritmu roka, tvista ili necheg trec'eg, ko c'e to znati. Poslije svakog nastupa gledaoci pljeshc'u i bodre uchesnike.
Vidim na drugoj strani, na pjeshchanoj stazi preko travnatog dijela parka pokrivenog debelim hladom velikih stabala, poredane shahovske stolove. Za svakim stolom po dva igracha, okolo kibiceri.
Izmedju spomenika i tog shahovskog terena pod vedrim nebom, kruzhna, travnata chistina. Tu se u prvi sumrak pocheshe okupljati ljudi takodje mladje dobi. Po izrazu lica sudim da medju njima ima i Indijaca, Japanaca, Arapa, Crnaca i bijelaca. U sedam chasova na chistinu istupi mlada zhena, nosi mikrofon u ruci. Prate je dva mushkarca i josh dvije zhena sa rukovetima tankih, majushnih svijec'a. Pocheshe ih dijeliti okupljenim ljudima, kojih je bilo mozhda chetrdesetak, mozhda pedesetak. Malo zatim oglasi se mlada zhena preko mikrofona. ”Kako znate danas se obiljezhava deseta godishnjica masakra muslimana u Srebrenici. Mi smo se okupili ovdje da odamo pochast nevinim zhrtvama i osudimo taj stravichni zlochin...”
Ritmovi ”repa” i dalje treshte ispod onog spomenika, kao da ne haju za nikakve Srebrenice. Neumorni takmichari u plesu i dalje izvode svoje bravure. Shahisti zadubljeni nad plochama i dalje smishljaju svoje poteze i nisu svjesni nicheg shto se dogadja oko njih. Kibiceri ih c'utec'i prate. U sredishtu tih zabavno-rekreativnih seansi tuzhno prisjec'anje na najvec'u bh. tragediju. Ne, nisu oni shto su zabavljeni muzikom i plesom, niti oni koji zure u shahovske table, bez osjec'aja i zabavljeni samo svojim poslovima. Takva je Amerika, takav je Vashington. U Americi se koncentrishe cijeli svijet, sve njegove radosti i brige, sve srec'e i neprebolne tuge, pa svako dozhivljava okolna zbivanja i osjec'anja na svoj osoben nachin.
Na kraju zhena sa mikrofonom pita: Ima li ko shta da kazhe?
Uzimam mikrofon iz njenih ruku i polumraku vashingtonskog centralnog parka i kazhem: Mi obiljezhavamo ovdje zlochinachki masakr 8.000 nevinih Srebrenichana. Nemojmo, medjutim, dozvoliti da se sada ukorijeni misao kako je u BiH ubijeno samo tih osam hiljada ljudi. Izginulo ih je blizu dvije stotine hiljada. Neka ove svijec'e noc'as sagore za sve te nevine zhrtve. Ne pozivamo na osvetu vec' na pamc'enje zla i nastojanje da ga vishe ne bude!
Omer Vatric', uprkos njegove tragedije sa sinom, snima za svoju TV ”Glas Amerike” digitalnom kamerom bez osvjetljenja vashingtonski pomen Srebrenici. Novinar je uvijek novinar.
Gledam kako u ruci zhene mu Nerme polako dogorijeva tanka, crvenkasta svijec'a. Uskoro c'e joj vreli vosak oprzhiti prste. Ali ona kao da ne osjec'a te vreline. Jer u njenim dubinama gori nepotroshiva svijec'a ljubavi i neprebolne tuge za sinom.
Ona c'e gorjeti sve Nermine zore do kraja njenog zhivota.
Ona zhali, svakako, Srebrenicu.
Ali njena tuga je koncentrisana na njeno cijelo chovjechanstvo olicheno u djetetu kojeg vishe nema niti c'e ga ikad biti.
|
|
Zadnja izmjena: 2005-12-29
ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden
|
|