|
Raspitao sam se malo o njegovu kretanju i saznao da se pojavljuje pazarnim danom u Fojnici, Kiseljaku, Busovači, Vitezu, Novom Travniku i Travniku. Neprimjetno sam podesio svoj inspektorski raspored prema njegovu kretanju.
Srijeda. Pazarni dan u Fojnici. Razmišljam gdje će se Niko namjestiti, ako je uopće došao. Lagano šećem i motrim. U jednoj uličici natiskala se poveća skupina muškaraca svih godišta i zatvorila vidik. Oko nekoga su okupljeni. Smiju se i dovikuju nekome u sredini nesuvisle dosjetke. Nekako između vratova uspijem zraknuti u krug. Stariji muškarac s francuskom kapom na glavi koju su ukrašavale blentave oči i krezava usta, izvadio spolovilo i pokušava onanirati pred okupljenima. Ona stvar mu do koljena. On je masira a okupljeni se smiju i bace sitan novac samo da on ne bi odustao i vratio svoju, kako je nazivaše: kurčekalju, puzdru, batinu, pendrek, u hlače kroz ogroman šlic. Čovjek je star, beskrvan, a bez zdrava srca i jake krvi teško da impozantna puzdra može dalje od koljena.
Tu jadnu zabavu vašarsko-teferičkog tipa napustio sam s čudnim mislima. Priroda je jadniku oduzela pamet a nadoknadila mu to na drugome mjestu. A oni što su ga gledali, ili su uživali gledati blentavijega od sebe ili su nesvjesno bili homoseksualno nastrojeni. Nisam primijetio nikoga tko je zavidio jadniku na dužini one stvari. Žena tu nisam primijetio.
Očekivao sam ga na velikom raskrižju kod hotela Park, ali tu nije bio. Pošao sam prema hotelu Reumal. Ispred nekadašnjeg kina, naspram ulice u koju se uvukao buvljak, uočio sam poznatu pojavu. Prešao sam ulicu i krenuo u pijacu. Sklonih se u ljekarni čiju vlasnicu Sanju sam dobro poznavao.
Nije dugo prošlo a Nikola poče miting. Kao da je mene čekao. Kraj otvorenih vrata stajao sam i slušao. Nisam ga vidio, ali dobro sam ga čuo.
- Banka austrijskih seljaka neće dati pomoć našim seljacima. Oni su došli da nam uzmu posljednju paru… Krivokletstvo – lažno svjedočenje – montirani proces – dugotrajan je put do utvrđivanja nedužnost. Rizik je držati novac u banci. Logističari su najmoćniji ljudi i svakoj vojsci. Tko s medom radi mora olizati prste. Obećanja su im bila silna dok su držali logistiku, a ispunili nisu ništa od onoga što su obećali. Komunisti su krali ali su i nama dali, a ovi kradu i nikome ništa ne dadu. Logističar radi za mito a kapital drži uložen u jakim tvrtkama, jer će tako biti osiguran kada više ne bude mogao raditi za mito. U ovoj zemlji se svi bore za vlast samo da bi je zloupotrijebili. Jebe se političarima za narod. A vi, ovce moje, samo pasite i ugojite se za klanje…
Tada se netko od pijačne publike, tko je zastao i poslušao govornika, pobuni. Čovjek je shvatio uvredu i reagirao. Poče galama. Niko onda još glasnije zamrsi priču. Poče se svađati. Ugledah policajce koji su išli prema mjestu događaja. Galama prestade.
Kada sam izišao Nike nije bilo. Kao da je u zemlju propao.
Čim sam govor, ono što sam uhvatio, prepisao uočio sam da se nekoliko pojmova ponavlja: bankari, logističari i političari.
Slijedeći put našao sam ga u Travniku.
Travnik je i veći i čudniji te tamo ima više mjesta za umjetničke krugove. Divan kuća Ive Andrića je preekskluzivna za siromašne umjetnike, ali kad je dobra prigoda tamo bi se našli. Slikari se okupljaju u kafe-galeriji Terra, mladi u Internet klubu u BKC-u; stariji Hrvati u klubu HKD Napredak (odmah iza kantonalnog suda) itd. Ja sam mogao biti na više mjesta, (ako se zanemari radno mjesto), a i on je miting mogao držati na više mjesta koja odgovaraju njegovim kriterijima izbora mjesta (raskrižja, pijace i kolodvori). Kako smo se našli kod Šarene džamije to mi nikako nije bilo jasno. Istina, imao sam običaj odlaziti u Saher, ako sam htio dobar burek ili sirnicu i tako naletjeh na njega.
- Francuz koji odlično govori engleski, plaću prima u Nizozemskoj, a direktive dobiva iz Amerike, a poddirektive iz Njemačke, ne može shvatiti Bosanca – njemu je realno da tamo gdje je on, svi u istu tikvu pišaju, a nadrealno je da ovdje u Bosni i Hercegovini svako hoće u svoju da piša… Slava prođe, a novac osigura takvu moć da možete u svakom momentu kupiti sve one koje treba da bi osvojili vlast… Neka svatko radi svoj posao, svoju brigu brine, ne petlja se u tuđe probleme… Ovdje su uvijek bile najmanje tri etničke skupine, tri religije, više jezika i pisama, više vladara i protektorata; ovi ljudi nikada nisu imali svoje vlasti… Jest. Šta me gledaš? (Izderao se na nekoga tko se zaustavio i zurio u njega). Papani jedni… Mafijaš je čovjek koji profesionalno, za novac, obavlja određene kriminalne radnje u okviru organizacije sa strogo definiranim ustrojem i hijerarhijom… Obećanje ludom radovanje… Više je važno da se razumijemo nego da se slažemo. Nažalost, često se ne slažemo zato što se ne razumijemo, mada nismo svjesni da isto mislimo. Robin Hud je pljačkao bogate a dijelio siromašnima.
Bilo je u svemu mudroslovnih primisli, a ja sam kao ključne pojmove izdvojio: vlast. mafija, obećanja, nerazumijevanje. Francuz (stranac) i Robin Hud (Englez) nekako mi se nisu činili ključnim pojmovima, mada bi ja pojavu da mafija pljačka samo bogate (što siromašnima imaju uzeti) nazvao Robinhoodovskim sindromom. Istini za volju imamo mi i svojih termina, a jedan od njih, čini mi se da sam negdje čuo ili pročitao jest: hajdučki mentalitet. Isti sam definirao kao pojavu da se hajdučija češće doživljavala kao revolucionarni čin a ne razbojništvo iako je bilo obrnuto.
Sve u svemu, iz cijele Nikine priče nije se dao izvući neki smislen slijed i zaključak, neka nevidljiva nit ili je ja nisam uspijevao vidjeti.
Slijedeći put, u Busovači, na uglavnom praznom autobusnom kolodvoru drži miting. Busovača nema ni pisaca ni slikara, a glazbenici nisu skloni okupljanju na jednom mjestu, no mi iz Viteza najčešće idemo kod Ljubosa u Dream teem. Ja sam tu s društvom dobrodušnih veseljaka. Svi malo slušaju Niku, malo komentiraju što je rekao. Jebotinjega, nije on lud. Mi smo ludi. Čovjek dobro govori… Slušajte samo… komentira debeli Marinko iz Bara i naprosto usisava komad tek pečene janjetine.
A Niko je glasom snažnijim od kolodvorskog razglasa mitingovao.
- I u kontejnerima je sve manje hrane. Sirotinje je sve više… Dok na vodu Vojo volove vode dotle po svemiru kozmički brodovi brode… I dok se ratovalo balkanska mafija je dobro i unosno surađivala… Velike vođe i velike ideologije nastaju u velikim tamnicama… Sloboda kretanja je temelj ljudske slobode… Tvorac poretka u beskraju i beskonačnosti, On je svugdje i na svakom mjestu… U zatvoru ljudi imaju hranu, piće, odjeću, obuću, mogu raditi, čitati, pa i seksualne potrebe, istina malo neprirodno, zadovoljiti. Jedino što nemaju je sloboda kretanja. Međutim, iako nismo u klasičnoj tamnici, uznici, zatvoru, mi stanovnici Bosne i Hercegovine, ogromna većina, postali smo zatočenici u ranim getima, enklavama, entitetima. Zatočenici smo jer nemamo slobode kretanja… Povratnici u Varešu ne moraju plaćati struju, jer za vlast ne postoje… Kad ljudska vrsta bude pred uništenjem, kada zemljani shvate plan vanzemaljaca o sustavnom uništavanju velikih gradova, tek tada će riječi američkog predsjednika ući u srca ljudi svih nacija kao riječi čovjeka, a ne Amerikanca… Preko carine u be-ha i drugih kriminogenih organizacija odliva se na stotine milijuna KM u džepove kriminalaca i organizirane mafije pod okriljem vlasti. Svaka država ima svoju mafiju, a be-ha mafija ima svoju državu.
Društvo u kafiću je bilo veselo, a kada uđe Stipo za kojega nikada nije utvrđeno je li fra utekao ili fra istjeran, priča dobi novu dimenziju. Netko reče kao je bio kod Maše – kurve iz Moskve, i kako je vidio Carovu knjigu Gutači žaba, na natkasliću kraj njezina kreveta, te poče zezanje na račun staroga pisca. Zar je i on bio kod Maše; hoće li kurve čitati i slično. Zanemario sam Niku, ali i drugi ušutiše kada začuše kako pjeva:
- Lepe ti je, lepe ti je
- Zagorje zeleno, Zagorje zeleno,
- još je lepši beli Zagreb grad…
A onda nastavi miting.
- Ovdje zla vuče sve konce. Svijet je zahvatila vrtoglavica:. jedni kradu, drugi varaju treći obmanjuju. Kao da se sve okultne svjetske sile trude blokirati sve izlaze u slučaju nužde. Đavo nije mitološko biće niti plod ljudske mašte. Demoni su među nama… Bosna je odlagalište nuklearnog otpada… Sudnji dan je blizu…
Mučo od konobara traži čašu vode i tacnu. Prebacuje salvetu preko ruke, otvara vrata i izlazi prema kolodvoru. Velikom govorniku su uvijek nosili vodu. Jesi li gledao partijske kongrese… reče on nama i pravo pred Niku. Popij malo da ti se usta ne osuše… čujem ga jer je cijelo društvo zanijemilo gledajući što će se dogoditi. Niko uze čašu, malo pijucnu, kao sluga koji za kralja iskušava vino. A onda, kao kralj koji je siguran da vino nije otrovano, slasno ispi čašu i onako, s visine, spusti je na tacnu te rukom mahnu Muči da se skloni i ne ometa ga u mitingovanju.
Mučo se vrati nazad noseći tacnu s praznom čašom kao da je stotinu godina konobarisao. Nastade zezancija na račun Mučine dosjetke te svi zaboraviše Niku. Dok sam se okrenuo njega više nije bilo.
Voda najbolje djeluje na psihiće… samo neka znate objasni Mučo, a onda počeše teorije o tome kako treba liječiti luđake… Došlo je dotle da je motika najbolji lijek za sve psihološke poremećaje i depresiju i paranoju i šizofreniju…
Lepeza izdvojenih ključnih pojmova moga zapažanja bila je bogatija: kontejneri, velike ideologije, sloboda kretanja, povratnici, đavo, nuklearni otpad.
U Novom Travniku namjestio se na najprometnijem raskrižju. Nekada sam odsjedao u Cicibanu, a kada su moji prijatelji slikari Mamuša i kompanija prešli u Veneciju i ja sam tamo bio redoviti gost. Za svako mjesto je značajno gdje tko sjedi i odsjeda, gdje se tko okuplja. Ako se to zna onda se može reći da mjesto ima dušu. Eto, tako, umjetnici u Novom Travniku najčešće piju kavu (u ovih nekoliko posljednjih godina) u Veneciji, kao što to u Vitezu čine u Kaktusu.
Otkuda je došao, doista nemam pojma. Uglavnom pojavio se, kao da je iz zemlje izišao, na onome dijelu gdje je danas kaffe Milano, pročistio grlo kao svaki dobar govornik prije početka i počeo.
- Stanovništvu be-ha pored osiromašenog urana zaostaloga nakon NATO-ovih zračnih udara, prijeti i kravlje ludilo i nuklearni otpad kojega je uskladištila međunarodna nuklearna mafija… Velike su količine lijekova kojima je istekao rok upotrebe deponirane u be-ha kao u kakav trajni otpad.
Onda je slijedilo nešto kao recitiranje, barem sam ja tako shvatio, pa sam tako i zapisao (moguće da mi je nešto promaklo).
- …prosječan je gori od dobrog
- a i dobar nije dobro biti
- i zato ne dozvoli da ti kažu:
- ti si dobar dečko
- već si uobrazi da si genijalan
- i lutaj budan po
- stadionima svijeta sretan
- sanjajući snove svoje…
Franjo upita Mamušu je li mu čovjek poznat. Negdje sam ga viđao, ali ne mogu se sjetiti gdje, muči se Mamuša. Bio je dva puta na tvojim izložbama, pojasni Franjo. Ma je li to onaj što je kupio onu malu sličicu? Nitko je nije htio ni pogledati a on bez ikakva pogovora izvadi tisuću maraka i plati. Jest to je taj. Pa što mu bi? Otiš’o od sebe, rasto se sam sa sobom, poetično objasni Franjo, a onda oni zaboraviše na Niku koji je kupovao slike, jer je očigledno bilo da taj više neće kupovati slike, a upravo je naišao jedan poduzetnik iz Grahova koji je znao što vrijedi u slikarstvu. Jedino sam ja naćulio uši i slušao Niku, osmjehujući se ljubazno došljaku.
- Apokaliptični strahovi su vas preplavili. Kataklizma slijedi. Atomski rat nam se smiješi, a kroz ozonske rupe nas gledaju vanzemaljci. Sve velike stranke imaju svoje agenture. Špijuni i špijunke svuda su oko nas. Apsolvirali smo strahove od kuge gladi i rata, ne bojimo se zlih božanstava, demona, divova, vještica, vukodlaka, vampira, ali bojimo se ogromnog neznanja… Kosti s žrtvenika boga Jarovita spasile Mercedes…
Čuvši ovu posljednju rečenicu skočio sam sa stolice isto da me je ubolo šilo. Anto Mamuša i Franjo Kovačević me iznenađeno pogledaše. Što ti bi?!?!?! Ništa, ništa, ovaj luđak… Izgleda se on zajebava sa svima nama, kratko i nesuvislo objasnih svoju čudnu reakciju. Više nisam slušao Niku. Zamislio sam se. Nešto u svemu nije štimalo. Čovjek je citirao mene. Tog proljeća napisao sam članak pod nazivom Kosti spasile Mercedes, a u podnaslovu je stajalo: Kako su kosti s žrtvenika boga Jarovita spasile ukradeni automobil. Objavljeno je to u regionalnom listu za poslovnu komunikaciju PROFIL u mojoj kolumni koja je jedno vrijeme išla pod nazivom fenomenologija globalne svakodnevice.
Čovjek je izgleda čitao ono što sam ja pisao. Nije to ni čudno ni zabranjeno. Nije zabranjeno ni citirati, ali kako zabraniti luđaku da vas citira u svome nesuvislome mitingu. On je zapravo sve što je govorio negdje pročitao, ali jedno su udžbeničke definicije a drugo autentične formulacije kao kosti s žrtvenika boga Jarovita spasile Mercedes. To sam mogao samo ja napisati i spojiti. Jer ja sam otkrio žrtvenik boga Jarovita i kosti u pepelu. Ma nije to problem – mislim to s autorskim pravima. Ne plagiraju samo luđaci. Svi mi što pišemo uglavnom plagiramo. (Ne možete sve staviti pod navodnike). Problem je u tome da više nisam znao je li ja pratim Niku ili on mene. To je problem. Do tada sam mislio da ja vodim igru…
(Ulomak iz romana: Fijama ili slikanje zaleđa)
|