Most - Index
Most - Pretplata
Naslovna stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Broj 191 (102 - nova serija)

Godina XXX oktobar/listopad 2005.

Latinica · Ћирилица · Transliteration

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Anto Zirdum
Neobichni orator

Svaki chovjek negdje duboko u sebi vjeruje kako je njegova zhivotna pricha tema za roman. Neki u to toliko vjeruju da se usude potrazhiti i pisca koji to treba napisati. Duboko uvjeren da Niku vishe nikada nec'u sresti, poslije elegantnog odbijanja da se bavim prichom o uspjehu djeteta koje je odraslo bez oca, a kojemu se zhivot sunovratio samo zato shto je promijenio stranku, to jest usudio se misliti svojom glavom uspio sam ga zaboraviti. I doista, godinu dana za Niku nisam ni chuo niti sam ga vidio.

Onda nam se najednom putovi pocheshe ukrshtati. Radio sam tada u zhupanijskoj inspekciji i chujem gdje moje kolege pochesto spominju nekoga Niku. Pishe chovjek predstavke, zhali i tuzhaka. Bori se protiv nepravdi nashe bahate, bazdushne, neuvidjavne birokracije. Nema inspekcije kojoj se nije zhalio na neku nepravdu. Poslije saznam da je podnio niz tuzhbi. Sve je chovjek u pravu, ali nikada nishta nije istjerao. Uvijek netko u toj istoj birokraciji razvodni stvar. Vrana vrani ne kopa ochi. Tako kazhe narodna izreka, a narod je mudar.

Raspitam se ja, onako izokola, kad ono stvarno moj Niko.

Napuko chovjek, kazhe mi kolegica inspektorica, a ona vazhi za realnu osobu.

Shto je napuko, ako chovjek trazhi pravdu, pokusham ja Niku uzeti u zashtitu od podsmjeha svojih kolega inspektora.

Pravdu tko je ganjao – krivih je ledja ostao, opet mi se narodnom izrekom pokri jedan kolega.

Mi smo tu da shtitimo zakonitost, citiram ja ono shto pishe u Zakonu o upravi.

I dogovorenu politiku, zavrshi jedan kolega citat.

Buduc'i se kod nas ne zna shto je dogovoreno a shto dogovoreno, ja ti ushutim. Priklonim se vec'ini i tako umirim svoje dushogrizje. S kim si takav si. Zna narod.

Inga Kljajo: Crvenkapica, akrilik na platnu

Inga Kljajo: Crvenkapica, akrilik na platnu
(sa izlozhbe Inge Kljajo u Mostaru 23-30.9.2005.)

Opet zaboravim Niku, a zaboravim i na temu za roman koja ostade u jednoj prichi, jer je glavni junak postao kukavica.

Nu, vraga!? Sjedim u kafe-pizzeriji Sebastian u Vitezu jednoga utorka (tad je pazarni dan u Vitezu) s Ljubomirom, Vijekom i Marinkom, kad chujem nekog glasnog oratora kako drzhi govor. Nije to danas rijetka pojava da napukli tipovi drzhe miting na javnim mjestima, samo shto kod nas nema londonskog Hayd parka, tochno odredjenog mjesta gdje svatko mozhe drzhati govore.

Bacim pogled kroz prozor i vidim uredna mushkarca; blago prosijeda kosa pocheshljana po sredini, izbrijan, chist, pristojno odjeven. Nekako me podsjetio na stas i visinu Roberta de Nira, ali lice i ochi, bolje rec'i pogled, nekako mi slichashe na Al Pachina. Kao shto kamera zna zavarati gledatelja snimajuc'i niskoga glumca odozdo i tako ga chinec'i vishim nego shto jeste, tako je i mene pogled odozgo malo zavarao te nisam odmah prepoznao Niku. A i kako bi, kad bi se sa svakim godinu dana ranije kladio u velikom omjeru da takav chovjek ne mozhe skrenuti, napuknuti, poludjeti. No kada je digao ruku visoko, kao govornik koji govori pred velikim auditorijem, malo je podigao i glavu kao da c'e tako njegov glas dalje dobaciti, ja ga prepoznah.

Stoji na raskrizhju, rashirio ruke i dere se.

Nisam odmah slushao shto govori, vec' koliko je glasan. Imao je dikciju kakvu nemaju ni najbolji glumci. Drushtvo za stolom se i ne obazire. Blago onom tko rano poludi, sav mu zhivot u veselju prodje, mudro komentirashe stari poduzetnik Ljubomir, a Vijeko dometnu: vec' trec'i utorak je tu. Marinko nec'e chak ni da komentira. Mudri ljudi – znaju da nije dobro shaliti se na rachun dushevno rastrojenih i sumanutih tipova. Svi su se pravili kao da im orator ne smeta, a ja sam zakljuchio da ga poduzetnici u Vitezu ne poznaju ili se pak prave da ga ne poznaju.

Vishe nisam sudjelovao u razgovoru za stolom. Slushao sam i gledao Niku i prolaznike koji su ga u velikom luku zaobilazili. Da je drzhao govor na predizbornim skupovima u ono doba kada nije bilo mikrofona i razglasa sigurno bi bio zapazhen kao govornik.

Malo potom drushtvo se rasu. Poduzetnici ljudi – imaju posla. A ja, drzhavni sluzhbenik, mogu sjediti. Ostao sam jer nisam htio (chitaj smio) izic'i da se ne susretnem s poznanikom. Pocheo sam slushati, a kako uvijek imam olovku i papira sa sobom, pocheh i zapisivati.

Ovca Doly je popushila… Znanost ili religija, blagoslov ili prokletstvo. Kriminal raste – vlast shuti.
Ivu Andric'a je napravio fratar. Ne mozhe genija napraviti sudski policajac… Rijeke suza c'e tec'i ovom dolinom… 19 milijuna ljudi je umrlo od SIDE… Ne bojte se u Bosni nema SIDE – zato shto ni’ko nikoga ne je..! Tko su monteri u montiranom procesu? Neki bi svjedochili pravo ali ne znaju istinu, neki bi uradili pravu stvar za pravdu ali dvoje shto je prava stvar, neki za zadovoljenje pravde govore i neistinu. Novi medjunarodni pravni poredak – poredak globalnog svijeta koji nastaje sa svim drugim procesima globalizacije nuzhno se mora suochiti sa recidivima stare ideologije i politike koegzistencije medju narodima, nacijama i drzhavama. …Napadach je negativac a onaj tko se brani pozitivac. Ako se sve strano promatra kao neprijateljsko, onda su dopustiva i nedopustiva sredstva… Ako napadach pobijedi onda c'e se znati tko je agresor a tko zhrtva, tko osloboditelj a tko porazheni. Kada rat krene, gotovo je. Tada se dogadja sve moguc'e shto je ruzhno, nehumano, neracionalno, neovisno od samoga cilja ili pak u funkciji cilja – svejedno.

Najednom je ushutio, i ne osvrc'uc'i se, zashao pod nadstreshnicu zgrade i izgubio se iz vidokruga. Posjedio sam josh koji minut, a onda se iskrao iz kafic'a. Nike nije bilo na vidiku.

Zhao mi je shto ga nisam od pochetka pazhljivo slushao, no chim sam doshao doma uzeo sam prepisati biljeshke. Odlika dobroga pisca je da odmah, dok ga drzhi, zapisuje, prepisuje i pishe. Mnogo je genijalnih misli propalo, prelijepih stihova zaboravljeno do jutra kada su ih njihovi mediji namjeravali zapisati.

Trazhio sam neku vezivnu nit u nepovezanim fragmentima i mislima sakrivenim u njima.

Ovca Doly, kriminal, fratri (i Ivo Andric'), SIDA, globalizacija, rat (pobjednici) – nisam tu vidio neke smislene veze, ali to nije bio govor budale. U njegovim rechenicama bilo je ubitachnih misli.

Inga Kljajo: Veslach, akrilik na platnu

Inga Kljajo: Veslach, akrilik na platnu
(sa izlozhbe Inge Kljajo u Mostaru 23-30.9.2005.)

Raspitao sam se malo o njegovu kretanju i saznao da se pojavljuje pazarnim danom u Fojnici, Kiseljaku, Busovachi, Vitezu, Novom Travniku i Travniku. Neprimjetno sam podesio svoj inspektorski raspored prema njegovu kretanju.

Srijeda. Pazarni dan u Fojnici. Razmishljam gdje c'e se Niko namjestiti, ako je uopc'e doshao. Lagano shec'em i motrim. U jednoj ulichici natiskala se povec'a skupina mushkaraca svih godishta i zatvorila vidik. Oko nekoga su okupljeni. Smiju se i dovikuju nekome u sredini nesuvisle dosjetke. Nekako izmedju vratova uspijem zraknuti u krug. Stariji mushkarac s francuskom kapom na glavi koju su ukrashavale blentave ochi i krezava usta, izvadio spolovilo i pokushava onanirati pred okupljenima. Ona stvar mu do koljena. On je masira a okupljeni se smiju i bace sitan novac samo da on ne bi odustao i vratio svoju, kako je nazivashe: kurchekalju, puzdru, batinu, pendrek, u hlache kroz ogroman shlic. Chovjek je star, beskrvan, a bez zdrava srca i jake krvi teshko da impozantna puzdra mozhe dalje od koljena.

Tu jadnu zabavu vasharsko-teferichkog tipa napustio sam s chudnim mislima. Priroda je jadniku oduzela pamet a nadoknadila mu to na drugome mjestu. A oni shto su ga gledali, ili su uzhivali gledati blentavijega od sebe ili su nesvjesno bili homoseksualno nastrojeni. Nisam primijetio nikoga tko je zavidio jadniku na duzhini one stvari. Zhena tu nisam primijetio.

Ochekivao sam ga na velikom raskrizhju kod hotela Park, ali tu nije bio. Poshao sam prema hotelu Reumal. Ispred nekadashnjeg kina, naspram ulice u koju se uvukao buvljak, uochio sam poznatu pojavu. Preshao sam ulicu i krenuo u pijacu. Sklonih se u ljekarni chiju vlasnicu Sanju sam dobro poznavao.

Nije dugo proshlo a Nikola poche miting. Kao da je mene chekao. Kraj otvorenih vrata stajao sam i slushao. Nisam ga vidio, ali dobro sam ga chuo.

Banka austrijskih seljaka nec'e dati pomoc' nashim seljacima. Oni su doshli da nam uzmu posljednju paru… Krivokletstvo – lazhno svjedochenje – montirani proces – dugotrajan je put do utvrdjivanja neduzhnost. Rizik je drzhati novac u banci. Logistichari su najmoc'niji ljudi i svakoj vojsci. Tko s medom radi mora olizati prste. Obec'anja su im bila silna dok su drzhali logistiku, a ispunili nisu nishta od onoga shto su obec'ali. Komunisti su krali ali su i nama dali, a ovi kradu i nikome nishta ne dadu. Logistichar radi za mito a kapital drzhi ulozhen u jakim tvrtkama, jer c'e tako biti osiguran kada vishe ne bude mogao raditi za mito. U ovoj zemlji se svi bore za vlast samo da bi je zloupotrijebili. Jebe se politicharima za narod. A vi, ovce moje, samo pasite i ugojite se za klanje…

Tada se netko od pijachne publike, tko je zastao i poslushao govornika, pobuni. Chovjek je shvatio uvredu i reagirao. Poche galama. Niko onda josh glasnije zamrsi prichu. Poche se svadjati. Ugledah policajce koji su ishli prema mjestu dogadjaja. Galama prestade.

Kada sam izishao Nike nije bilo. Kao da je u zemlju propao.

Chim sam govor, ono shto sam uhvatio, prepisao uochio sam da se nekoliko pojmova ponavlja: bankari, logistichari i politichari.

Slijedec'i put nashao sam ga u Travniku.

Travnik je i vec'i i chudniji te tamo ima vishe mjesta za umjetnichke krugove. Divan kuc'a Ive Andric'a je preekskluzivna za siromashne umjetnike, ali kad je dobra prigoda tamo bi se nashli. Slikari se okupljaju u kafe-galeriji Terra, mladi u Internet klubu u BKC-u; stariji Hrvati u klubu HKD Napredak (odmah iza kantonalnog suda) itd. Ja sam mogao biti na vishe mjesta, (ako se zanemari radno mjesto), a i on je miting mogao drzhati na vishe mjesta koja odgovaraju njegovim kriterijima izbora mjesta (raskrizhja, pijace i kolodvori). Kako smo se nashli kod Sharene dzhamije to mi nikako nije bilo jasno. Istina, imao sam obichaj odlaziti u Saher, ako sam htio dobar burek ili sirnicu i tako naletjeh na njega.

Francuz koji odlichno govori engleski, plac'u prima u Nizozemskoj, a direktive dobiva iz Amerike, a poddirektive iz Njemachke, ne mozhe shvatiti Bosanca – njemu je realno da tamo gdje je on, svi u istu tikvu pishaju, a nadrealno je da ovdje u Bosni i Hercegovini svako hoc'e u svoju da pisha… Slava prodje, a novac osigura takvu moc' da mozhete u svakom momentu kupiti sve one koje treba da bi osvojili vlast… Neka svatko radi svoj posao, svoju brigu brine, ne petlja se u tudje probleme… Ovdje su uvijek bile najmanje tri etnichke skupine, tri religije, vishe jezika i pisama, vishe vladara i protektorata; ovi ljudi nikada nisu imali svoje vlasti… Jest. Shta me gledash? (Izderao se na nekoga tko se zaustavio i zurio u njega). Papani jedni… Mafijash je chovjek koji profesionalno, za novac, obavlja odredjene kriminalne radnje u okviru organizacije sa strogo definiranim ustrojem i hijerarhijom… Obec'anje ludom radovanje… Vishe je vazhno da se razumijemo nego da se slazhemo. Nazhalost, chesto se ne slazhemo zato shto se ne razumijemo, mada nismo svjesni da isto mislimo. Robin Hud je pljachkao bogate a dijelio siromashnima.

Bilo je u svemu mudroslovnih primisli, a ja sam kao kljuchne pojmove izdvojio: vlast. mafija, obec'anja, nerazumijevanje. Francuz (stranac) i Robin Hud (Englez) nekako mi se nisu chinili kljuchnim pojmovima, mada bi ja pojavu da mafija pljachka samo bogate (shto siromashnima imaju uzeti) nazvao Robinhoodovskim sindromom. Istini za volju imamo mi i svojih termina, a jedan od njih, chini mi se da sam negdje chuo ili prochitao jest: hajduchki mentalitet. Isti sam definirao kao pojavu da se hajduchija cheshc'e dozhivljavala kao revolucionarni chin a ne razbojnishtvo iako je bilo obrnuto.

Sve u svemu, iz cijele Nikine priche nije se dao izvuc'i neki smislen slijed i zakljuchak, neka nevidljiva nit ili je ja nisam uspijevao vidjeti.

Slijedec'i put, u Busovachi, na uglavnom praznom autobusnom kolodvoru drzhi miting. Busovacha nema ni pisaca ni slikara, a glazbenici nisu skloni okupljanju na jednom mjestu, no mi iz Viteza najcheshc'e idemo kod Ljubosa u Dream teem. Ja sam tu s drushtvom dobrodushnih veseljaka. Svi malo slushaju Niku, malo komentiraju shto je rekao. Jebotinjega, nije on lud. Mi smo ludi. Chovjek dobro govori… Slushajte samo… komentira debeli Marinko iz Bara i naprosto usisava komad tek pechene janjetine.

A Niko je glasom snazhnijim od kolodvorskog razglasa mitingovao.

I u kontejnerima je sve manje hrane. Sirotinje je sve vishe… Dok na vodu Vojo volove vode dotle po svemiru kozmichki brodovi brode… I dok se ratovalo balkanska mafija je dobro i unosno suradjivala… Velike vodje i velike ideologije nastaju u velikim tamnicama… Sloboda kretanja je temelj ljudske slobode… Tvorac poretka u beskraju i beskonachnosti, On je svugdje i na svakom mjestu… U zatvoru ljudi imaju hranu, pic'e, odjec'u, obuc'u, mogu raditi, chitati, pa i seksualne potrebe, istina malo neprirodno, zadovoljiti. Jedino shto nemaju je sloboda kretanja. Medjutim, iako nismo u klasichnoj tamnici, uznici, zatvoru, mi stanovnici Bosne i Hercegovine, ogromna vec'ina, postali smo zatochenici u ranim getima, enklavama, entitetima. Zatochenici smo jer nemamo slobode kretanja… Povratnici u Vareshu ne moraju plac'ati struju, jer za vlast ne postoje… Kad ljudska vrsta bude pred unishtenjem, kada zemljani shvate plan vanzemaljaca o sustavnom unishtavanju velikih gradova, tek tada c'e rijechi americhkog predsjednika uc'i u srca ljudi svih nacija kao rijechi chovjeka, a ne Amerikanca… Preko carine u be-ha i drugih kriminogenih organizacija odliva se na stotine milijuna KM u dzhepove kriminalaca i organizirane mafije pod okriljem vlasti. Svaka drzhava ima svoju mafiju, a be-ha mafija ima svoju drzhavu.

Drushtvo u kafic'u je bilo veselo, a kada udje Stipo za kojega nikada nije utvrdjeno je li fra utekao ili fra istjeran, pricha dobi novu dimenziju. Netko reche kao je bio kod Mashe – kurve iz Moskve, i kako je vidio Carovu knjigu Gutachi zhaba, na natkaslic'u kraj njezina kreveta, te poche zezanje na rachun staroga pisca. Zar je i on bio kod Mashe; hoc'e li kurve chitati i slichno. Zanemario sam Niku, ali i drugi ushutishe kada zachushe kako pjeva:

Lepe ti je, lepe ti je
Zagorje zeleno, Zagorje zeleno,
josh je lepshi beli Zagreb grad…

A onda nastavi miting.

Ovdje zla vuche sve konce. Svijet je zahvatila vrtoglavica:. jedni kradu, drugi varaju trec'i obmanjuju. Kao da se sve okultne svjetske sile trude blokirati sve izlaze u sluchaju nuzhde. Djavo nije mitoloshko bic'e niti plod ljudske mashte. Demoni su medju nama… Bosna je odlagalishte nuklearnog otpada… Sudnji dan je blizu…

Mucho od konobara trazhi chashu vode i tacnu. Prebacuje salvetu preko ruke, otvara vrata i izlazi prema kolodvoru. Velikom govorniku su uvijek nosili vodu. Jesi li gledao partijske kongrese… reche on nama i pravo pred Niku. Popij malo da ti se usta ne osushe… chujem ga jer je cijelo drushtvo zanijemilo gledajuc'i shto c'e se dogoditi. Niko uze chashu, malo pijucnu, kao sluga koji za kralja iskushava vino. A onda, kao kralj koji je siguran da vino nije otrovano, slasno ispi chashu i onako, s visine, spusti je na tacnu te rukom mahnu Muchi da se skloni i ne ometa ga u mitingovanju.

Mucho se vrati nazad nosec'i tacnu s praznom chashom kao da je stotinu godina konobarisao. Nastade zezancija na rachun Muchine dosjetke te svi zaboravishe Niku. Dok sam se okrenuo njega vishe nije bilo.

Voda najbolje djeluje na psihic'e… samo neka znate objasni Mucho, a onda pocheshe teorije o tome kako treba lijechiti ludjake… Doshlo je dotle da je motika najbolji lijek za sve psiholoshke poremec'aje i depresiju i paranoju i shizofreniju…

Lepeza izdvojenih kljuchnih pojmova moga zapazhanja bila je bogatija: kontejneri, velike ideologije, sloboda kretanja, povratnici, djavo, nuklearni otpad.

U Novom Travniku namjestio se na najprometnijem raskrizhju. Nekada sam odsjedao u Cicibanu, a kada su moji prijatelji slikari Mamusha i kompanija preshli u Veneciju i ja sam tamo bio redoviti gost. Za svako mjesto je znachajno gdje tko sjedi i odsjeda, gdje se tko okuplja. Ako se to zna onda se mozhe rec'i da mjesto ima dushu. Eto, tako, umjetnici u Novom Travniku najcheshc'e piju kavu (u ovih nekoliko posljednjih godina) u Veneciji, kao shto to u Vitezu chine u Kaktusu.

Otkuda je doshao, doista nemam pojma. Uglavnom pojavio se, kao da je iz zemlje izishao, na onome dijelu gdje je danas kaffe Milano, prochistio grlo kao svaki dobar govornik prije pochetka i pocheo.

Stanovnishtvu be-ha pored osiromashenog urana zaostaloga nakon NATO-ovih zrachnih udara, prijeti i kravlje ludilo i nuklearni otpad kojega je uskladishtila medjunarodna nuklearna mafija… Velike su kolichine lijekova kojima je istekao rok upotrebe deponirane u be-ha kao u kakav trajni otpad.

Onda je slijedilo neshto kao recitiranje, barem sam ja tako shvatio, pa sam tako i zapisao (moguc'e da mi je neshto promaklo).

…prosjechan je gori od dobrog
a i dobar nije dobro biti
i zato ne dozvoli da ti kazhu:
ti si dobar dechko
vec' si uobrazi da si genijalan
i lutaj budan po
stadionima svijeta sretan
sanjajuc'i snove svoje…

Franjo upita Mamushu je li mu chovjek poznat. Negdje sam ga vidjao, ali ne mogu se sjetiti gdje, muchi se Mamusha. Bio je dva puta na tvojim izlozhbama, pojasni Franjo. Ma je li to onaj shto je kupio onu malu slichicu? Nitko je nije htio ni pogledati a on bez ikakva pogovora izvadi tisuc'u maraka i plati. Jest to je taj. Pa shto mu bi? Otish’o od sebe, rasto se sam sa sobom, poetichno objasni Franjo, a onda oni zaboravishe na Niku koji je kupovao slike, jer je ochigledno bilo da taj vishe nec'e kupovati slike, a upravo je naishao jedan poduzetnik iz Grahova koji je znao shto vrijedi u slikarstvu. Jedino sam ja nac'ulio ushi i slushao Niku, osmjehujuc'i se ljubazno doshljaku.

Apokaliptichni strahovi su vas preplavili. Kataklizma slijedi. Atomski rat nam se smijeshi, a kroz ozonske rupe nas gledaju vanzemaljci. Sve velike stranke imaju svoje agenture. Shpijuni i shpijunke svuda su oko nas. Apsolvirali smo strahove od kuge gladi i rata, ne bojimo se zlih bozhanstava, demona, divova, vjeshtica, vukodlaka, vampira, ali bojimo se ogromnog neznanja… Kosti s zhrtvenika boga Jarovita spasile Mercedes…

Chuvshi ovu posljednju rechenicu skochio sam sa stolice isto da me je ubolo shilo. Anto Mamusha i Franjo Kovachevic' me iznenadjeno pogledashe. Shto ti bi?!?!?! Nishta, nishta, ovaj ludjak… Izgleda se on zajebava sa svima nama, kratko i nesuvislo objasnih svoju chudnu reakciju. Vishe nisam slushao Niku. Zamislio sam se. Neshto u svemu nije shtimalo. Chovjek je citirao mene. Tog proljec'a napisao sam chlanak pod nazivom Kosti spasile Mercedes, a u podnaslovu je stajalo: Kako su kosti s zhrtvenika boga Jarovita spasile ukradeni automobil. Objavljeno je to u regionalnom listu za poslovnu komunikaciju PROFIL u mojoj kolumni koja je jedno vrijeme ishla pod nazivom fenomenologija globalne svakodnevice.

Chovjek je izgleda chitao ono shto sam ja pisao. Nije to ni chudno ni zabranjeno. Nije zabranjeno ni citirati, ali kako zabraniti ludjaku da vas citira u svome nesuvislome mitingu. On je zapravo sve shto je govorio negdje prochitao, ali jedno su udzhbenichke definicije a drugo autentichne formulacije kao kosti s zhrtvenika boga Jarovita spasile Mercedes. To sam mogao samo ja napisati i spojiti. Jer ja sam otkrio zhrtvenik boga Jarovita i kosti u pepelu. Ma nije to problem – mislim to s autorskim pravima. Ne plagiraju samo ludjaci. Svi mi shto pishemo uglavnom plagiramo. (Ne mozhete sve staviti pod navodnike). Problem je u tome da vishe nisam znao je li ja pratim Niku ili on mene. To je problem. Do tada sam mislio da ja vodim igru…

(Ulomak iz romana: Fijama ili slikanje zaledja)

Prethodna · Sadrzhaj · Naredna

Zadnja stranica [Povec'aj]

Index · Novi broj · Arhiva · Trazhi · Info · Linkovi
Redakcija · Pretplata · Kontakt

Zadnja izmjena: 2005-12-29

ISSN 0350-6517
Copyright © 1995-2008 Chasopis Most · Mostar · Bosna i Hercegovina
Design by © 1998-2008 Haris Tucakovic' · Sweden