|
”Alene”, šapnula je Evelina, ”zašto, zašto se…” Ruke mu je držala na licu i htjela još nešto reći.
”…Sada na onom proplanku, draga, raste divlje cvijeće bez mirisa i šutljive crne ptice kruže nad njim, a ja stalno čujem korake…”, prekine je mrmorom. ”Koraci…”, ponovio je a nešto u njima govorilo mu je da su Evelinini. Da, ponovno prema Crvenim stijenama idemo, pomisli. I pun jeze već stoji nad njima. U sjećanje mu se vrate one ljetne kiše. Koje je uvijek volio… I ogromnih tmastih oblaka koji najedanput odnekud nahrupe kao prijetnja nad grozdom kućica u dolini.
Nečiji koraci su sasvim blizu…
Uskoro se lagano otvoriše vrata kupea i poput lepeta malog noćnog leptira zašumješe kretnje i glas nepoznate djevojke:
”Je li slobodno?”, upita odlažući veoma tešku knjigu što se moglo primijetiti po njenom držanju i zadihanosti.
Alen pogledom pokaza na prazan kupe koji je jureći kroz tamu ljetne noći sada u ozračju njezine neobične ljepote postao prijatniji.
Smjestivši se, elegantnim pokretima iz torbice izvadi kutiju s cigaretama, kresne upaljačem koji među lijepim, njegovanim prstima, umjesto plamena proizvede stotinu iskrica. Neobičan i prodoran pogled zadrži na Alenu… pa mu se tiho i učtivo obrati:
”Oprostite, imate li šibicu?” Ne sačekavši odgovor, pruži mu ruku i reče kratko: ”Irena.”
”Alen…” Izusti tiho svoje ime stegnuvši joj nježno ruku i prije nego potvrdno odgovori na pitanje, maši se džepa. ”Tu su šibice sigurno”, promrsi, i u tom trenutku nečim neobjašnjivim proguta ga noć u kojoj zamre svaki zvuk. Sad se vlak nečujno klizeći provlačio kroz tunele, da bi izbivajući na nepoznate bezbojne predjele, bešumno nastavio juriti…
”Ah, da”, trgne Alen: ”Imam upaljač. Uvijek je tu.”
”Da ugasite mrak?”, primijeti djevojka prinoseći cigaretu malom treperavom plamičku. Alen na njenom sada osvijetljenom licu zadrži pogled… Htjede nešto reći, ali zasta gledajući kako s uživanjem uvlači prvi dim.
”Baš tako”, odgovori poslije kraće stanke i ne snašavši se nakon njezine duhovite primjedbe. ”Pa… složio bih se s vama. Svijet je pun mraka, zar ne?”
”Imate pravo na koji god mrak mislite. Mnogo je tame u svijetu.” Rekavši to nečija volja kao snaga nevidljive ruke okrene je prozoru. On u noćnom staklu ugleda lice, malo poznato lice i glas, daleki glas nekontrolirano se izvi prema njemu: ”Spavaj… eno, tamo su bijeli oblaci… i miris livada. Snivaj… I ja spavam, budan, jer čekam hoće li u plamenu smrti zemaljske opet zamirisati ona bašta kad… prođu stoljeća a iz naših zjenica prhnu mrtve ptice…”
Hej, s brda struji sjeverac. Svjež i prijatan. Snjegovi će doći, izdaleka. Kako ćeš, ljubavi, u hladnoći grobnoj…?, i otac se priključi pogledom uprtim u zime i daljine.
Navikne se, na sve se navikne, šapat dolazi iz nesagledivosti.
Šuteći, iz mraka i mira gledaju ga nepomične oči nepoznate djevojke. Moja sestra zvala se Snježana, pomisli za sebe. Nije znao koliko je prošlo vremena do trenutka kad se sjetio razgovora i, kao da mu kontinuitet i nije bio razbijen, nastavi u neobjašnjivom trenutku prekinut dijalog:
”Tama je zapravo u ljudima”, odgovori, vjerujući da potkrepljuje njenu maloprijašnju tvrdnju. ”Otuda je i svako zlo koje nas pritišće, sva ta mržnja koja nas okružuje, koja je zarazila svijet. Da li će nekada postojati društvo u kojem će se ljudi znati voljeti? Jer, zlo zapravo vlada svijetom.”
U Alenu se pokrene čitava bujica na nehotice začetu temu, ali osta na licu samo grimasama manifestirana i zadržana u njemu svojstvenom grču. Da li onda uopće postoji Dobro? pita se.
”Da ga nema”, brzo odgovori djevojka kao da mu čita misli, ”ne bi ni Zla bilo, Zla kao njegove suprotnosti. Ni Najvećeg Dobra ne bi bilo. Zar nije tako?”
”Hoćete reći”, ustrajava Alen, ”da bez postojanja zla ne bi bilo ravnoteže na kojoj počiva svijet i kao fizička…”
”I kao duhovna pojavnost”, prekine ga djevojka.
”To i htjedoh reći… Dakle, postojanje zla u svijetu potvrđuje postojanje neke vrste drugog pola, što znači Dobra, nekog najvećeg D…”
”Upravo to”, ponovno mu, bez ispričavanja, ne da završiti misao, ”jer, dozvolit ćete, ništa u svijetu nije PO SEBI ni dobro ni zlo.”
Nevjerovatno, ali kao da sam znao da će se ova djevojka pojaviti, pomisli dok je ona, naglo zašutivši, otvarala knjigu na mjestu označenom ljubičastim papirićem.
”Znači da ste prorok?” upita ne podižući pogled s knjige.
”Kako to mislite… prorok?”
”Pa… očekivali ste me.”
”Kad sam vam to rekao?”, pitanjem zbunjeno odgovori i – zastade. Neobično jasno čuje svoje riječi, a isti glas dopire od prigušenog hoda kotača, glas koji nastavlja: ”Prije nego što ste ušli, tu knjigu sam već vidio u nečijim rukama!”
”Mogli ste je vidjeti samo kod mene, jer je držim već čitav sat, a od vremena kad sam ušla vi niste nigdje izlazili. Također ste pažljivo slušali ono što sam čitala”, mirno objasni zagonetna djevojka.
Čitala? Što je čitala? On se pobuni… čudeći se, a trzne se kad mu se licem uokvirenim omaglicom okrene neka davna radost, dio nestalog života. Nevjerovatno! Moja… Ne! Ne! Nije moguće. Nemoguće je! Se… moja – seka?! Mala Snježana… Kako, ovaj, kako? Zar ona nije… umrla. Davno. Bila je mala, sasvim mala… kad je… oh, Bože moj (!) gore u planini, na izletu…!! Licem je uronio u dlanove. Čemu se nada taj… taj silovatelj i ubica?! jeknuo je. Eho mu u srce vratiše planine, i on prozbori: Eno… čujem svoju seku… i lice joj vidim, zaustavljeno i okamenjeno. I majka je tu. Isto je tako njeno beskonačno toplo srce stajalo u jednom izgubljenom ljetu nad provalijom, nad pruženim ručicama… nad bespomoćnim glasovima iz dubina koji su se završavali riječima: Mama, mama…!
U kojoj mjeri i koliko bolno je taj trenutak raznosio onaj majčin najrudimentarniji oblik vjere da ljudsko biće, osim ako nije monstrum, može zaustaviti put rasta i razvoja malom, bezazlenom, nevinom biću koje ima pravo na život… i radost?
”Mama, kažeš RADOST, SREĆA…! Ha, ha, ha…”, smijeh se prolamao dolinom kao umiruća zvijezda u beskraju, pretvarajući se potom u neobičan sjaj bijelog oblaka pare koja je ispuštena iz lokomotive šištala među brdima na maloj željezničkoj stanici. Alen jasno vidi staničnu zgradu i lice djevojke kao obrise daleke snježne planine. Osvrne se, ali osim knjige koju je maloprije vidio u njenim rukama, nikoga nema. Vlak se pokrene s nekoliko kratkih trzaja. On otvori knjigu na zabilježenu mjestu.
I tek tada shvati da je njegova. Od naslova ispisanog kurzivom koji je glasio: JA I OVO TI PORED MENE, ide dalje pogledom: ”…Ovo ti…”. Pa to sam slušao noćas. Gdje? Od koga? Što se dešava? Umjesto odgovora na uzrok noćnih košmara, on zbunjeno utisne poljubac na Evelinine tek probuđene usne i tek jasno čuje maloprijašnje svoje riječi – Evelina ih izgovara budeći se. On pogleda prozor na kom su se ocrtavali prvi zraci zore. Jedan krajičak njegova oka bilježio je kako svanjiva blago jutro ljetno. Na maloj staničnoj zgradi slova postajaše jasnija. Poredana su u riječ BRADINA.
”Bradina”, Evelina prošapće i nastavi: ”Alene, sanjala sam težak san! Ponovno.”
Gledao ju je razrogačenim očima, zblanut.
”Znam na što misliš… Sutra je…”
”Cvijeće”, prekine je, ”buket ruža, svijeće, krizanteme. Ah, da, nema sada krizantema.”
”Ne, nema krizantema”, kratko odgovori, ”a što se cvijeća tiče, to sam sve već pripremila. A san ću ti, ipak, kasnije ispričati”, reče ne mičući ruku sa njegova čela kao da mu bdije nad sudbinom, kao da ga već sada smiruje kad sutra na proplanku na malom grobu iznad Bradine upale svijeće i sjete se zločina neprimjerenog ljudskom biću… Obje ruke (kao da ispoljava načelo: Tvoje dobro – i moje je dobro) držala je na njegovu licu okrenutom prozoru iz planinske kolibe, tamo gdje vječno miruju daleki vrhovi snježne planine.
|