|
Poštovani članovi porodice, tužni skupe,
 danas na ovom mjestu poviše grada na Bjelušinskom groblju, upravo iznad Luke gdje je Aleksandar rođen, sagorijeva i naša svijeća. Sa njenim plamenom odlazi i dio nas jer Aco je bio dio naših prolaznosti, naših iluzija o snazi trajanja i uzaludnog dokazivanja pred veličanstvenošću i harmonijom prirode. Odlazi Aleksandar Janičić među svoje stećke u kojima je tražio i nalazio inspiraciju za duhovno oslobađanje iz omče svoga tijela. Odgonetao je smisao i poruke Grubača i inih klesara umjetnika koji ostavljahu plastično dekorisane mramorove sa simbolima svoga svijeta pred kojim su stajali raspeti između neba i zemlje pokušavajući i sami odgonetnuti iskonske tajne čovjekovog bitka i puta kojim odlaze. Zašto je naš voljeni Aco bio opčinjen kamenim hižama sa okamenjenim lunarnim i solarnim simbolima, arkadama, štitovima i ženama u kolu ostaje tajnovito kao što i sami stećci kriju svoju kamenom optočenu tajnu.
Mostar se sve više kruni, odlaze pravi zaštitnici tradicionalnih vrijednosti grada. Janičić je cijelog svog života branio i uzdizao kosmopolitizam kao paradigmu uspravnog hoda ovim svijetom.
I nakon posljednjeg rata ostao je dosljedan svojim stavovima o imperativu zajedničkog života, uvažavanju različitosti kao bogatstvu na kojem se temelji savremeni svijet i njegovi civilizacijski dosezi. Život je tumačio kao ispreplitanje diferencija koje tvore novi amalgam bogatiji od svake komponente ponaosob. Kroz svoju putanju omeđenu ovim gradom hodio je tiho vjerujući u snagu razuma i u duboke korijene tradicionalističkog načina života u kome su dominirale moralne vrijednosti iskristalizirane vijekovnim iskustvom i spoznajama.
Janičića je krasila strpljivost, jedna neobična mirnoća iza koje se krila ogromna stvaralačka energija. Njegova akcionost posljednjih godina kao lava se počela izlijevati ostavljajući vidan i prepoznatljiv trag u kulturnoj istoriji grada. Po svemu je bio tradicionalista. Porodici je posvećivao izuzetno veliku brigu a ona mu je uzvraćala. Ono što posebno pamtimo kod Janičića jeste akcentirana ljubav prema mladima. Još odjekuju njegove tople riječi koje je izgovarao prilikom otvaranja izložbe slika jednoj djevojčici u Galeriji ”Ćorović”. Onoga dana kada je preminuo sve njegove ptice u kafezima su prestale pjevati. Ostale su prikovane za dno svojih krletka osjećajući da se nešto tragično desilo. Ponovo još jedna zagonetka. Kakvu je to imao snagu da ih tako veže za sebe? Ljubav uistinu ima beskonačno dejstvo i ogromnu životnu snagu.
U Aleksandru Janičiću se harmonično ispreplitala umjetnička duša i plemenitost koja karakteriše običnog čovjeka što i nije baš tako čest slučaj. Volio je davati a malo uzimati a to je osobina snažnih ličnosti. Darežljivo je nudio ljubav, znanje, svoje dragocjeno vrijeme i savjete. Na likovnom obelisku grada Mostara Aco je ostavio trajan i autentičan trag ali je još značajnije da je ostavio snažan pečat u mnogim sugrađanima koji će ga pamtiti prije svega po dobrim djelima kao svom najvećem legatu.
Mostarski pjesnik Svetislav Mandić je lirskom obojenošću pjevao o djevojci Hristi iz ovog istog groblja. Vidjeo ju je na jednoj krstači obrasloj u kadulju i vrijesak sa lišajevima. Znala je samo za dva puta, ”do crkve na bregu, do reke u dolini, jedna joj uze dušu, druga telo”. Pjesnik kaže da ju je kasnije, na Bjelušinskom groblju, posjećivao jedan crni koszavalski monah. Našeg Acu će posjećivati konjanici sa stećaka, žene iz kola, lovci na jelene. Posjećivaće ga luna i veliko mostarsko sunce a jedna visoko uzdignuta ruka sa ispruženom šakom će mu poručivati da se iznova čudi stećku tjerajući ga da i dalje odgoneta smisao poruka sa njegovih mramorova.
Neka ti je pokoj duši, dragi umjetniče, naš Grubače. Otišao si u vječnost kao i likovi sa stećaka.
(Oproštaj od Aleksandra Ace Janičića na groblju Pašinovac, u Mostaru, 04.01.2005.)
|