|
Poshtovani chlanovi porodice, tuzhni skupe,
 danas na ovom mjestu povishe grada na Bjelushinskom groblju, upravo iznad Luke gdje je Aleksandar rodjen, sagorijeva i nasha svijec'a. Sa njenim plamenom odlazi i dio nas jer Aco je bio dio nashih prolaznosti, nashih iluzija o snazi trajanja i uzaludnog dokazivanja pred velichanstvenoshc'u i harmonijom prirode. Odlazi Aleksandar Janichic' medju svoje stec'ke u kojima je trazhio i nalazio inspiraciju za duhovno oslobadjanje iz omche svoga tijela. Odgonetao je smisao i poruke Grubacha i inih klesara umjetnika koji ostavljahu plastichno dekorisane mramorove sa simbolima svoga svijeta pred kojim su stajali raspeti izmedju neba i zemlje pokushavajuc'i i sami odgonetnuti iskonske tajne chovjekovog bitka i puta kojim odlaze. Zashto je nash voljeni Aco bio opchinjen kamenim hizhama sa okamenjenim lunarnim i solarnim simbolima, arkadama, shtitovima i zhenama u kolu ostaje tajnovito kao shto i sami stec'ci kriju svoju kamenom optochenu tajnu.
Mostar se sve vishe kruni, odlaze pravi zashtitnici tradicionalnih vrijednosti grada. Janichic' je cijelog svog zhivota branio i uzdizao kosmopolitizam kao paradigmu uspravnog hoda ovim svijetom.
I nakon posljednjeg rata ostao je dosljedan svojim stavovima o imperativu zajednichkog zhivota, uvazhavanju razlichitosti kao bogatstvu na kojem se temelji savremeni svijet i njegovi civilizacijski dosezi. Zhivot je tumachio kao ispreplitanje diferencija koje tvore novi amalgam bogatiji od svake komponente ponaosob. Kroz svoju putanju omedjenu ovim gradom hodio je tiho vjerujuc'i u snagu razuma i u duboke korijene tradicionalistichkog nachina zhivota u kome su dominirale moralne vrijednosti iskristalizirane vijekovnim iskustvom i spoznajama.
Janichic'a je krasila strpljivost, jedna neobichna mirnoc'a iza koje se krila ogromna stvaralachka energija. Njegova akcionost posljednjih godina kao lava se pochela izlijevati ostavljajuc'i vidan i prepoznatljiv trag u kulturnoj istoriji grada. Po svemu je bio tradicionalista. Porodici je posvec'ivao izuzetno veliku brigu a ona mu je uzvrac'ala. Ono shto posebno pamtimo kod Janichic'a jeste akcentirana ljubav prema mladima. Josh odjekuju njegove tople rijechi koje je izgovarao prilikom otvaranja izlozhbe slika jednoj djevojchici u Galeriji ”C'orovic'”. Onoga dana kada je preminuo sve njegove ptice u kafezima su prestale pjevati. Ostale su prikovane za dno svojih krletka osjec'ajuc'i da se neshto tragichno desilo. Ponovo josh jedna zagonetka. Kakvu je to imao snagu da ih tako vezhe za sebe? Ljubav uistinu ima beskonachno dejstvo i ogromnu zhivotnu snagu.
U Aleksandru Janichic'u se harmonichno ispreplitala umjetnichka dusha i plemenitost koja karakterishe obichnog chovjeka shto i nije bash tako chest sluchaj. Volio je davati a malo uzimati a to je osobina snazhnih lichnosti. Darezhljivo je nudio ljubav, znanje, svoje dragocjeno vrijeme i savjete. Na likovnom obelisku grada Mostara Aco je ostavio trajan i autentichan trag ali je josh znachajnije da je ostavio snazhan pechat u mnogim sugradjanima koji c'e ga pamtiti prije svega po dobrim djelima kao svom najvec'em legatu.
Mostarski pjesnik Svetislav Mandic' je lirskom obojenoshc'u pjevao o djevojci Hristi iz ovog istog groblja. Vidjeo ju je na jednoj krstachi obrasloj u kadulju i vrijesak sa lishajevima. Znala je samo za dva puta, ”do crkve na bregu, do reke u dolini, jedna joj uze dushu, druga telo”. Pjesnik kazhe da ju je kasnije, na Bjelushinskom groblju, posjec'ivao jedan crni koszavalski monah. Nasheg Acu c'e posjec'ivati konjanici sa stec'aka, zhene iz kola, lovci na jelene. Posjec'ivac'e ga luna i veliko mostarsko sunce a jedna visoko uzdignuta ruka sa ispruzhenom shakom c'e mu poruchivati da se iznova chudi stec'ku tjerajuc'i ga da i dalje odgoneta smisao poruka sa njegovih mramorova.
Neka ti je pokoj dushi, dragi umjetniche, nash Grubache. Otishao si u vjechnost kao i likovi sa stec'aka.
(Oproshtaj od Aleksandra Ace Janichic'a na groblju Pashinovac, u Mostaru, 04.01.2005.)
|