|
I u ovom radu, kao i u čitavom Danilovom društvenom angažovanju i političkom djelovanju, prisutna je njemu svojstvena temeljitost, sagledavanje pojava u širem društvenom i istorijskom kontekstu.
O ovom Danilovom djelu je već bilo govora. O njemu govore kompetentni recenzenti. O njemu mogu danas neuporedivo kompetentnije govoriti promotori akademik dr. Nikola Kovač i profesor dr Zdravko Grebo.
Zbog toga ću, uz već rečeno, pomenuti samo jedan detalj iz knjige u kome je riječ o sociološko političkoj analizi gdje se govori, citiram – ”o mentalitetu i načinu ponašanja koje je stvorila čaršija i koji traje duže od njenog trajanja”, o čaršinliji kao tom produktu. U knjizi je rečeno: ”U narodu i političkoj terminologiji odomaćio se pojam čaršinlija koji obilježava individuu uskih i egoističkih pogleda, koja zakulisno radi i mnogo ne bira sredstva da bi došla do nekog svog cilja”. To je onaj čaršinlijski mentalitet koji se bavio širenjem lažnih glasina, ogovaranjem, sijanjem sumnji u ljude i sl., koji je time nadomještao svoju uskost i ograničenost, ostvarivao sebičnost i karijerističke pretenzije.
Taj proizvod čaršije izlazio je iz nje i osjećao se van nje. Stigao je i u svojevremenu, da tako kažem, našu ”političku čaršiju”. Čaršinlija je uvijek bilo u izobilju. Takve smo imali i mi u svojim redovima. Ne bih rekao malobrojne. Bili su u onom ešalonu šićardžija koji se politički presvukao i prodao, izdali su ono u šta smo vjerovali i što smo ostvarivali – a oni to nikad nisu iskreno činili. Njihovo je vrijeme došlo 1990. godine. I, nažalost traje. I ko zna do kada.
U vremenu koje proživljavamo evo više od jedne decenije svjedoci smo koliko je danas aktuelan negativan tip čaršinlije, koliko su se razmnožili i uzeli maha, koliko je eksplozivno narastanje njihovog broja i snage, svega onoga lošeg što oni znače i čine. Oni su dio povampirenog oživljavanja nacionalnih čaršija, dio primitivizma koga su donijeli nacionalizmi i koji plavi sve oblasti našeg života, dio su narastanja šićardžijskog politikanstva, bogaćenja nepoštenjem i pljačkom.
A pravi dio čaršije, onaj koji čuva zanate, sitne uslužne djelatnosti, istrajava na pozitivnom duhu i tradiciji i muku muči braneći se od nasrtaja onih koji im otimaju dućane i poslovne prostore što su ih s koljena na koljeno koristili, obnavljali i čuvali – oni su žrtva pljačkaškog duha.
Nije teško zamisliti šta bi Danilo morao dodati svojoj studiji o ovim godinama čaršijanerskog haračenja, zloupotrebe i rušenja svega dobrog što je kroz vijekove postojalo u čaršiji, političkog manipulisanja čaršijom primitivne nacional-stranačke svrhe. Koliko bi u tom smislu značila Danilova temeljitost, pronicljivost, istraživački duh i objektivnost. Možemo samo poželiti da neko u tom smislu nastavi Danilovu studiju.
Kad mi, Danilovi drugovi, govorimo o ovom, rekao sam isječku njegovog svestranog angažovanja, naviru sjećanja o tom dragom drugu i dobrom čovjeku. O prvoborcu, hrabrom partizanu, mladom partizanskom pomoćniku komandanta bataljona, ratnom omladinskom rukovodiocu koji je to nastavio biti poslije rata u oblasti, republici i Federaciji – u omladinskoj organizaciji zaista obljubljenom; o rukovodiocu u partijskim organima i u vrhu Saveza komunista BiH kao sekretar Izvršnog komiteta, o narodnom poslaniku, o ambasadoru SFRJ u Nigeriji i Indiji. Nabrajanje funkcija govori o vrijednostima Danilovim, o višestranosti, sposobnosti što ih je posjedovao. Međutim, ovo pobrajanje ne može iskazati svu onu ljudskost koju je Danilo posjedovao. Funkcije su se mijenjale, ali Danilo nije. Ostajao je isti – skroman, pristupačan, pažljiv u odnosima, pun razumijevanja za ljude, pogotovo one u nevolji prema kojima je činjena nepravda. Odbojan prema birokratskim odnosima i devijacijama. Danila nije nigdje i ni u čemu mogla nagrizati birokratska hrđa. Poštenje i čestitost, pravdoljubivost i pravednost, postojanost i dosljednost uvjerenjima komuniste i partizanskoj etici i moralu – takav je bio i takav je ostao u našim sjećanjima.
Imao sam sreću da budem sa njim u češćem kontaktu i na njegovoj posljednjoj dužnosti pred penziju – dok je bio ambasador SFRJ u velikoj Indiji. Bio sam svjedok njegove uspješnosti u ovoj misiji. Bio sam svjedok koliko su ga domaćini i diplomatske kolege cijenili i rado primali, sretali i slušali. Uz tako uspješno obavljan posao mi se u sjećanje urezao i njegov ljudski odnos prema indijskoj posluzi u Ambasadi i rezidenciji. Za te siromašne ljude neobična i više nego rijetka pažnja. Oni su Danilu bili neizmjerno zahvalni – volili su ga. Jedan stari Indus, koji je promijenio i služio više naših ambasadora u Indiji, obožavao je Danilovu pažnju i nije prebolio Danilov odlazak. Umro je od tuge dan nakon Danilovog odlaska.
Treba sa zahvalnošću pamtiti ljude koji su toliko učinili i koji su bili takvi kakav je bio naš drug Danilo Bilanović.
(Riječ na predstavljanju knjige Danila Bilanovića 17.12.2004. u svečanom salonu Kantona Sarajevo)
|