|
Tamo gdje si ti
Novo mjesto građeno tvojim rukama
drži me vezanu, moćnu, žustru,
na izvoru u bijeloj kočiji
mičem usne ponovno,
vjerujem da stižem
u krilo tom običnom danu
tamo gdje si ti,
tamo gdje čekali smo
sunčane zrake pod stijenkom.
U djeliću vremena
Pronalazim se.
Mjeseče moj
Izmjena slika pred mojim očima
tako često ponavlja se jedna riječ,
odlazim u jednostavnost igre
i složenost plesa.
Pružam ruke, hladne, obasjane,
mjesec je moj večeras,
mjesec je moj pratilac sad.
Ako opet poželim zapaliti
davno spriječene vatre,
spriječi me mjeseče,
spriječi me, sjaju moj.
Ja mogu
Neprihvatljiva riječ neodlučnosti,
za njom ne teži ni san ni noć,
budim se tako sama,
okružena očaranošću jutra, hladnog, ranog.
Iscrpljena njenom veličinom,
njenom nepravednom neodlučnošću,
nadmoći ne želim da popuštam,
ja znam više,
ja mogu početi.
Sama
Kao razjareni konji
uz snažan pljesak
ja okrećem se, bez daha.
Kao oko što traži
srodnu boju
ja slažem riječi
promišljeno, lukavo,
znam da moja pjesma ječi.
Zatvaram sebe pred tobom
i svoju krunu ostavlja,
s tobom sama sam,
nemoćna, slomljena,
čekam da se oglasi
moja slomljena tišina,
dugo je gledam,
želim je čuti, otpjevati.
I bacam dragulje
sjajne, nestvarne,
tope se na tlu,
i kliznu mazno, žurno.
Ti
Na bojištu nada i potopljenih snova
usprkos krhkosti i bešćutnosti
odolijevaš samo ti.
Uz obrise bjeline i uz novi stil
ti podižeš vremena u pjesmi.
I sve se stavlja u sklop,
u jedan bezgranični mit i legendu,
možda čak i ep sjete.
Ja ga čitam uz miris malenkosti,
dišem u nepoznatom licu.
Govor mraka već poslao je zrake,
ti budi drugačija.
Dani
Ne želim dotaknuti svega ovog sažetak,
bojim se nove suze, pada,
bojim se da pretežak bit će početak, san.
Zato trčim, u crvenilo sklanjam svoj pogled.
Trčim brže, ali tiše,
iz daljine maše mi novi dan.
Uvidjeh da ne donosi mi dar
ni zagrljaj, ni veličinu, ni sliku,
uvidjeh da isti je, samo drugo lice
oličava njegovu priliku.
Dan u dan slažu se tiho,
neprimjetno lete i grle prošlost
milu, svaki novi korak čini jedan dan,
jednu
silu tame.
|