|
Rođen 1929. autor ne pamti Prvi rat. Bilježi istoriju s krajputašima uz Plavu i sve Crne grobnice. Drugi je borio. A u trećem, samotnom i suludom, u kojem je rušeno sve časno iskvareno u prethodna dva, izgubio… Nije život uvijek samo pravda…
U redovima koji slijede ne mislim se baviti romanom. Na našem, engleskom, njemačkom, holandskom, poljskom i norveškom, na kojima je za kratko vrijeme objavljen. Kritičari i znalci su ispisali pohvala skoro u obimu knjige. Sad će dopuniti nakon francuskog i japanskog prevoda. Što nije kraj. I šta da dodam ja, koji sam preko stranica te knjige prepješačio sopstvenim srcem kao i naši mrtvi. Možda rečenicu s telefona iz Bergena, mojih Mostaraca, Milene Mrkić i Ajkića koji, nakon čitanja, vele: ”Srce nam je ta Batina knjiga pojela.” Zimomorne izbjeglice s juga na sjeveru, jako se razumiju u literaturu ratova. Te mi samo preostaje zapisati neku riječ o autoru i glavnom junaku s kojim sam, ove jeseni, brao kupine, a družim se, s dragošću, više od četiri godine…
Drug koji nije izdao drugarstvo
Moje podgrmečko djetinjstvo obasjavalo je i toplilo milijarde zvijezda žutih i vrelih, kao pilići. I jedna petokraka pod kojom su moji dragi protabanali Drugi rat. Kako je običaj u ratovima, neki se vratili, neki nisu. A ja sam čitav život ostao zagledan u zvijezde… Kad me strpalo ovamo, bijaše oblačno. Prvo me razvedrila petokraka s ”Heineken” piva. Potom, u Londonu, čudom, naletih na razglednicu. Na kojoj je blještala samo jedna, crvena. Odmah sam je adresirao svojoj braći Zupcu, Aleku, Karabegu, Beribaku… Sa sljedećim rimama:
”U Londonu, usred mraka,
Sija zvijezda
Petokraka.
A u kraju, gdje je rasla,
I posljednja
Već je zgasla.
Nose je još rijetki,
Pravi,
I u srcu
I na glavi…”
To, da još neko čuva partizansku petokraku, bijaše više želja i san, nego java. U vaskrslom i uskrslom, povampirenom fašizmu tamo opasno je, a ovdje nije tradicija…
Najstarija i najuglednija norveška izdavačka kuća, ”Askehog” iz Osla, pod naslovom ”Ufred”, svečano je promovisala ”Orlov krš” Bate Tomaševića. S naslovne se smiješi četrnaestogodišnji autor s automatom preko grudi, pod titovkom i petokrakom…
No prije toga, TV BBC1 emitovao dokumentarac o Srbiji i Srbima u Drugom i svježem ratu. Zaredali ravnogorci, ili potomci. Sve još uvijek neobrijano, narogušena, zakrvavljeno. Trese im se šubara na glavi. Onda se pojavi čovjek s titlom: ”Bato Tomašević, Titov Partizan”. Pa Vladimir Velebit, sijed. Pun ga ekran. Sa istim skojevskim žarom, hrabrošću i mudrošću življenja branili su posljednje partizanske kote istine i sjaj zvijezde pod kojom još uvijek marširaju samo takvi. Od Kadinjače, preko Igmana, Sutjeske, Neretve i Srema do BBC1. Kao čudesno mostarsko svitanje ozarila me spoznaja da svi partizani nisu otišli za Titom, preko Romanije, u legendu…
Poslije emisije, nazvah Batu. Stanuje u Ulici s imenom ruže, desetak minuta od mene, na brijegu zvanom Pennsylvania.
Sačekao me pred kapijom. Kažem kako sam u nedoumici oko oslovljavanja. Hoću li sa: ”Good evening. Mister Tomašević”, ili sa ”Smrt fašizmu, druže Bato.” Smije se, veli: ”Kako hoćeš. Ja sam od onih drugova koji nikad nisu izdali ni drugove ni drugarstvo.”
Kad Tomaševići marširaju
Od porodice Tomašević, u Englesku je prva stigla sestra Stana. U kameri britanskog ratnog fotoreportera. Diplomirana učiteljica posljednje predratne generacije sarajevske Učiteljske, jedan od organizatora ustanka u Crnoj Gori. Smiješi se partizanka s te fotografije, uz procvalo drvo u Drvaru 44. Fotos cetinjske Skojevke, sarajevske učenice i prelijepa djevojčeta, Stane Tomašević, piloti RAF-a su sijali kao letak, kao simbol otpora fašizmu, širom okupirane Evrope. Proglašena je za Narodnog heroja. Stigla je da bude prva žena, predsjednik Savezne skupštine, prva žena ambasador SFR Jugoslavije…
|