|
Rodjen 1929. autor ne pamti Prvi rat. Biljezhi istoriju s krajputashima uz Plavu i sve Crne grobnice. Drugi je borio. A u trec'em, samotnom i suludom, u kojem je rusheno sve chasno iskvareno u prethodna dva, izgubio… Nije zhivot uvijek samo pravda…
U redovima koji slijede ne mislim se baviti romanom. Na nashem, engleskom, njemachkom, holandskom, poljskom i norveshkom, na kojima je za kratko vrijeme objavljen. Kritichari i znalci su ispisali pohvala skoro u obimu knjige. Sad c'e dopuniti nakon francuskog i japanskog prevoda. Shto nije kraj. I shta da dodam ja, koji sam preko stranica te knjige prepjeshachio sopstvenim srcem kao i nashi mrtvi. Mozhda rechenicu s telefona iz Bergena, mojih Mostaraca, Milene Mrkic' i Ajkic'a koji, nakon chitanja, vele: ”Srce nam je ta Batina knjiga pojela.” Zimomorne izbjeglice s juga na sjeveru, jako se razumiju u literaturu ratova. Te mi samo preostaje zapisati neku rijech o autoru i glavnom junaku s kojim sam, ove jeseni, brao kupine, a druzhim se, s dragoshc'u, vishe od chetiri godine…
Drug koji nije izdao drugarstvo
Moje podgrmechko djetinjstvo obasjavalo je i toplilo milijarde zvijezda zhutih i vrelih, kao pilic'i. I jedna petokraka pod kojom su moji dragi protabanali Drugi rat. Kako je obichaj u ratovima, neki se vratili, neki nisu. A ja sam chitav zhivot ostao zagledan u zvijezde… Kad me strpalo ovamo, bijashe oblachno. Prvo me razvedrila petokraka s ”Heineken” piva. Potom, u Londonu, chudom, naletih na razglednicu. Na kojoj je bljeshtala samo jedna, crvena. Odmah sam je adresirao svojoj brac'i Zupcu, Aleku, Karabegu, Beribaku… Sa sljedec'im rimama:
”U Londonu, usred mraka,
Sija zvijezda
Petokraka.
A u kraju, gdje je rasla,
I posljednja
Vec' je zgasla.
Nose je josh rijetki,
Pravi,
I u srcu
I na glavi…”
To, da josh neko chuva partizansku petokraku, bijashe vishe zhelja i san, nego java. U vaskrslom i uskrslom, povampirenom fashizmu tamo opasno je, a ovdje nije tradicija…
Najstarija i najuglednija norveshka izdavachka kuc'a, ”Askehog” iz Osla, pod naslovom ”Ufred”, svechano je promovisala ”Orlov krsh” Bate Tomashevic'a. S naslovne se smijeshi chetrnaestogodishnji autor s automatom preko grudi, pod titovkom i petokrakom…
No prije toga, TV BBC1 emitovao dokumentarac o Srbiji i Srbima u Drugom i svjezhem ratu. Zaredali ravnogorci, ili potomci. Sve josh uvijek neobrijano, narogushena, zakrvavljeno. Trese im se shubara na glavi. Onda se pojavi chovjek s titlom: ”Bato Tomashevic', Titov Partizan”. Pa Vladimir Velebit, sijed. Pun ga ekran. Sa istim skojevskim zharom, hrabroshc'u i mudroshc'u zhivljenja branili su posljednje partizanske kote istine i sjaj zvijezde pod kojom josh uvijek marshiraju samo takvi. Od Kadinjache, preko Igmana, Sutjeske, Neretve i Srema do BBC1. Kao chudesno mostarsko svitanje ozarila me spoznaja da svi partizani nisu otishli za Titom, preko Romanije, u legendu…
Poslije emisije, nazvah Batu. Stanuje u Ulici s imenom ruzhe, desetak minuta od mene, na brijegu zvanom Pennsylvania.
Sachekao me pred kapijom. Kazhem kako sam u nedoumici oko oslovljavanja. Hoc'u li sa: ”Good evening. Mister Tomashevic'”, ili sa ”Smrt fashizmu, druzhe Bato.” Smije se, veli: ”Kako hoc'esh. Ja sam od onih drugova koji nikad nisu izdali ni drugove ni drugarstvo.”
Kad Tomashevic'i marshiraju
Od porodice Tomashevic', u Englesku je prva stigla sestra Stana. U kameri britanskog ratnog fotoreportera. Diplomirana uchiteljica posljednje predratne generacije sarajevske Uchiteljske, jedan od organizatora ustanka u Crnoj Gori. Smijeshi se partizanka s te fotografije, uz procvalo drvo u Drvaru 44. Fotos cetinjske Skojevke, sarajevske uchenice i prelijepa djevojcheta, Stane Tomashevic', piloti RAF-a su sijali kao letak, kao simbol otpora fashizmu, shirom okupirane Evrope. Proglashena je za Narodnog heroja. Stigla je da bude prva zhena, predsjednik Savezne skupshtine, prva zhena ambasador SFR Jugoslavije…
|