|
Olovka je vec' osjec'ala vrelinu chovjekovih misli. Prsti oko olovke pocheli su se grchiti kao da ni sami nisu mogli povjerovati da je konachno zapocheo otkrivanje dugogodishnje tajne. Bila je vec' usahla jesen (olovka se trudila sustizati misao), a snijeg se josh nije zabijelio na podgradinskim visovima, kad je nahrupio u svoju charshiju. Doshao je autobusom, loshim, putem iz pravca Richine. Charshija se spremala za dugi zimski san. U avlijama kuc'a nalazile su se gomile nacjepanih drva nemarno slozhenih pod strehama kuc'a. Korachajuc'i polagahno, zazhelje se napiti vode na zhenskoj chesmi. Kroz glavu mu prodje pricha koju je josh u ranom djetinjstvu chuo. Ako je se josh dobro sjec'a, ona se mogla isprichati ovako.
Bio jedan siromashni bozadzhija u charshiji koji je svakog ponedjeljka, pazarnog dana, na veliku pijacu i u ranu zoru nosio ogromnu poklopljenu posudu s bozom i tamo je prodavao. Jedne noc'i se rano probudio, i mislec'i da je vec' vrijeme za ustajanje, uprti posudu na ledja i krenu u mrak. Chudio se usput shto nikog ne srec'e, ali kad se primaknuo pazarishtu, zachu neku neobichnu buku. Ipak sam na vrijeme ustao, pomisli, i stupi u pazarishnu ogradu. Na prostoru predvidjenom za sitnu stoku, nalazila se grupa chudnih ljudi koji su besciljno trchali u pravcu: mashrik-magrib i obrnuto. Svi su imali zelene brade i kratke noge sa stopalima koja su izrasla odmah iz kukova. To su dzhini, uzhasnuto bozadzhija kriknu prije nego ga dohvatishe. Ne zna kako se vratio kuc'i, ali je osjec'ao da je posuda na ledjima sada josh tezha jer su dzhini, popivshi bozu, u nju natrpali gomilu bijelog luka. I dzhepovi su mu bili puni bijelog luka. Zhena ga je gledala kao utvaru koja nije mogla progovoriti ni rijechi.
Kad je iz dzhepova htio izvaditi ono shto su oni stavili, umalo se drugi put ne onesvijesti. Umjesto luka dzhepovi su bili puni dukata. Velikih, zhutih o kakvim je chitav zhivot sanjao. Bash u tom trenutku se pojavilo sunce iza vranskih vrleti. Taj dogadjaj je potpuno promijenio zhivot siromashnog bozadzhije. Uskoro je kupio chardak sa magazom (znatizheljnicima je rekao da je novac naslijedio od nedavno umrle tetke koja je zhivjela daleko odavde i nije imala blizhih srodnika osim njega). Na zhenino navaljivanje, odluchi sagraditi chesmu u charshiji. Poshto se nerado rastajao od shejtanskog bogatstva, pozhali se zheni, u pola posla, da je nestalo novca. Zhena proda skupocjenu feredzhu i dovrshi chesmu. Bozadzhija ubrzo umre, a narod od tada pa do danas gasi zhedj na Zhenskoj chesmi.
Chesma je josh uvijek bila ona ista sa koje je godinama rahmetli dedi nosio vodu u bokalu. Zashto li je volio samo ovu vodu, pomisli, dok su mu mlazevi izmicali izmedju prstiju. I kad se vec' odvojio od nje, primijeti da je ornamentika na njoj znatno drugachija od one koju je ranije godinama gledao. Na proshirenom dijelu chesme, onom iz kojeg je izlazila voda, nekada se nalazio djetelinski list koji se svojim vrhovima zmijoliko shirio do rukohvata ili ”pipe” kako smo to zvali. Ova sada nije imala nishta, bila je gola i hladna, ali je svojim oblikom, ipak, uveliko podsjec'ala na onu staru. I korito ispod chesme omahovilo je, pozelenjelo od algi i nije se moglo mjeriti sa onim starim, o kojem je godinama, gotovo danonoc'no, brinuo hamal Hamo. Nije sve kako je bilo, javi mu se u svijesti. Vec' je bio krenuo kad mu pogled primijeti jedan detalj na podgradnom zidu chesme. Skoro je i zaboravio kada je shpicom i chekic'em na tom dijelu uklesao svoje ime i godinu kada je pozhelio da to znakovlje ostatak zhivota prozhivi zajedno sa zidom. Medjutim, nechija sigurna ruka je nekim oshtrim predmetom upropastila sva slova imena osim prvog i sve brojeve u godini osim trec'eg. Kao dva dimljaka na rushevini kuc'e uzdizali su se A i 6.
Ovo sam uklesao dan prije nego shto c'u otic'i, sinu mu u sjec'anju. Bili su to svjedoci jednog vremena i nekih nadanja i zhelja koje taj prostor nije mogao uchiniti stvarnim. I danas, poslije dvadeset devet godina, nije znao zashto je svoj rastanak sa Podgradinom pozhelio ovako obiljezhiti. Chudni su putevi ljudskih namjera, jeknu u njemu dok se ledjima okrenut Zhenskoj chesmi penjao uzbrdicom do mahale i kuc'e mu koja je i bila krajnji cilj njegova dolaska.
Na Brijegu, pogled mu krenu ka haremu. Rukom se gotovo ocheshao o njegov kameni zid. Stari i novi bashluci postavljeni bez narochita reda svjedochili su o prolaznosti zhivota. Tamo negdje, blizu rahmet-kamena, morao bi biti i Krshin mezar. Chesto je kriomice, kao dijete, strugao prashinu sa njegovog bashluka da bi je majka sipala u vodu i kupala njome nas djecu. Vjerovalo se da je ta voda shtitila od uroka. Prichalo se da je Krsho bio uchen chovjek, ali sklon shali. Prolazec'i jednom pokraj harema, vidio je kako nekome kopaju mezar. Zhelec'i se nashaliti reche kako je on to mjesto za sebe ostavio, a oni neka kopaju negdje drugdje. To reche i umre. Doista ga ukopashe u mezar koji je sam sebi namijenio. Josh jedan mezar je iskopan neshto nizhe i tu je sahranjen onaj drugi rahmetlija.
Zashto je na rushevinama kuc'e chovjek najtuzhniji? Je li to zbog dimnjaka koji josh uvijek stidljivo svjedochi o zhivotu kojeg vishe nema i kao uklet strshi nad ubogim polurazrushenim zidovima? Ili zbog zohe koja izraste usred sobe i najavi se kao nezheljen gost? Zashto ocrvotochale grede, klonule ispod tezhishta krova, tako ochajno sapinju chovjekovu pamet? Malter sa zidova pretvorio se u raznobojnu kaljuzhu koja se tako besramno pruzhala po podu nekadashnje kuc'e. Nekoliko predmeta iz pokuc'stva lezhalo je razdrobljene dushe i polomljenih kostiju. Josh uvijek je u c'oshku ”pola”, trokutasta dashchica na koju je dedo u vrijeme mubarek noc'i stav jao upaljenu svijec'u. Zashto, po ko zna koji put, kopamo po razvalinama bivsheg ne bi li bilo shto pronashli shto bi nas vratilo u proshlo nepovratno? Zashto zhivotom plac'amo svaki komadic' porodichne fotografije koja nas, makar u trenutku, mozhe vratiti u sjec'anje? A tog komadic'a u inat nema, a mi ga uporno trazhimo. Trazhec'i njega, ne trazhimo li sebe na ivici zhivota, ote mu se, dok je stojec'i na pragu bivshe kuc'e osjec'ao kako mu srce u grlu kuca. Pogled mu se susrete sa demirima na prozoru. Oni su jedini ostali zhivi u ovom uspokojnom svijetu. Hrdja ih je pokushala ujesti, ali su joj oni odgovorili svojim prkosom da bi i da je mogli ostati na granici dvaju svjetova. Ovog ovdje, unutarnjeg, koji bi trebao biti prostor kuc'e i onog tamo, vanjskog, koji je oduvijek bio avlijski. Ta dva svijeta su se sada izmijeshala i nesmetano su se susretala na svim stranama kuc'e i doticala se. Osim ovdje, na demirima, koji su svojim zheljeznim kvadratic'ima dijelili dva svijeta ne dajuc'i im da se konachno pomire i sjedine.
Dok je zapisivala redoslijed misli, ruka je slobodno prelazila po beskraju neomedjenog prostora. Nije vishe priznavala pravougaone granice papira. Preskakala ih je s lahkoc'om kao shto je njegova svijest plovila beskrajem vremena. Ni u jednom ni u drugom nije bilo ogranichenja.
Stojec'i na kuc'nom pragu, osjeti da pravi razlog njegovog dolaska ovdje nije bila ova razrushena kuc'a. Ona je, dodushe, bila kao kugla na kantaru kojom je mjerio snagu svoje ishlapljele emocije. Ni dvadeset devet godina nisu bile dovoljne da se razvije istinska snaga zhelje. Sve donedavno. A onda je kuglu u njegovim grudima neshto pokrenulo i posljednjih mjeseci sve se jache u njemu njihala. Tada bi dani postajali nesnoshljivi. Krv je navirala u glavu, u ushima je marshirala chitava bujica zvukova. Neshto snazhno zazharilo bi mu dushu i dovodilo ga do halucinacije, do ludila. Bash tada bi se nalazio na pragu porodichne kuc'e, ali ledjima okrenut njenoj unutrashnjosti, a licem prema svijetu. Iz kuc'e se shirio neobichan miris a svu njenu tezhinu osjec'ao je na svojim ledjima. Ispred njega, u komshijskoj avliji, klechala bi ona i molila ga da ne ide. Da ne ide, jer kako c'e njih troje jedno bez drugog. A njega bi tada ramena i ledja sve vishe boljela i chinilo se da c'e mu srce iz grudi iskochiti i otkotrljati se u komshijsku avliju. Oznojio bi se, koljena bi mu pochela drhtati. Tek bi se tada visak s kuglom u njemu pocheo smirivati. Pluc'a su grchevito trazhila zraka. A njega nije bilo kao da ga je kugla potpuno istjerala iz njegovog zhivota.
Da je neko tog trenutka bio prisutan u ovoj sobi jednog provincijskog hotela, vidio bi chovjeka kako sjedi u krevetu i desnom rukom grchevito stezhe lijevu stranu grudi. Dok su nabrekle zhile na vratu govorile o vjechitoj borbi chovjeka i smrti, izraz lica je odavao nekoga kome u zadnjem trenutku uspjelo ispuniti posljednju zhivotnu zhelju.
Ujutro ga je nashla spremachica. Prenerazhena, uspjela je vrisnuti prije nego se onesvijestila. Usplahireni recepcionar naishao je na neobichan prizor u hotelskoj sobi. Pored kreveta, savijena u klechec'em polozhaju sa chelom na podu i shakama grchevito stisnutim u nerazmrsivo klupko ispred glave, lezhala je onesvijeshc'ena spremachica. Recepcionaru se uchinilo kao da ju je obamrlost uhvatila u momentu kada je u polozhaju krajnje poniznosti pozheljela zamoliti za neshto chovjeka u krevetu.
On je lezhao gotovo poluuzdignut shto su mu omoguc'avala dva jastuka prislonjena uz uzglavlje kreveta. Poprsje mu je bilo uspravno, ramena podignuta, sa glavom koja je, tek, malo pala na lijevu stranu. Staklaste ochi sa poluspushtenim kapcima gledale su nekamo daleko. Medju prstima desne ruke nalazila se olovka a na uzdignutim koljenima koferchic' sa nekoliko listova papira. Radoznali recepcionar uzalud je trazhio znakove na papiru. Nichega nije bilo ni na jednom od njih. Svi su bili chisti osim jednog na kojem se vidjela nepravilna crta koja je polazila od vrha ka dnu papira i koju je ruka, vjerovatno, u posljednjem trenutku zhivota ucrtala.
Bio je to prizor iz horor filmova. Smrt je sjedila, obamrlost je klechala, a zhivot je okamenjen stajao. To rijech ne bi mogla opisati.
|