|
Najzanimljivija za nju bila je kratka poruka sa brojem telefona – javiti se poslije podne. Tih dana je lezhala. Razboljela se od virusnog gripa. Rijeshila je da se javi. S druge strane zhice, chula je nadasve prijatan, vedar, mladalachki glas. Rekao je da je doktor za pluc'a, da radi u Institutu za tuberkulozu. Ni ona se nije predstavila, niti je rekla da je u penziji. Brizhljivo njegovana, vazda dotjerana, izgledala je mnogo mladja, nego shto je bila. Nije mu dala ni svoj broj telefona.
Zvala ga je svake vecheri. Razgovori su trajali dosta dugo, katkad po cio sat. Prichinjavali su joj veliko zadovoljstvo. Lako su nalazili teme za razgovor. Bili su odlichni sagovornici, chesto istomishljenici. Tajanstveni doktor, zaljubljen u svoj posao, u slobodnom vremenu dosta je chitao, pisao pjesme, uchio engleski. Imao je dosta hobija. Da bi se odmorio od intelektualnog rada, bavio se stolarskim i staklorezachkim zanatom. Volio je tehnichke uredjaje, koristio je svaki slobodan trenutak da neshto nauchi. Stara latinska izreka ”Nulla dies sine linea”, postala je njegovo zhivotno nachelo. Nerado je napushtao svoj stan, zvao ga je ”golubarnik”. Bio je rodom iz Negotina. Njegov otac, Ukrajinac, poticao je iz stare kozachke porodice.
Kad je poslije vishe razgovora, otkrila daje doktor otprilike njenih godina, odluchila je da mu predlozhi da se upoznaju. Rado je to prihvatio, ali je naglasio da je taj izlazak za njega izuzetak.
Sastali su se jedne studene decembarske vecheri u centru grada. Nermina se ovoga puta nije razocharala. Doktor je bio visok, mrshav chovjek, crne kose, prosijede brade. Sportski, a skupo odjeven, imao je otmjeno drzhanje, gospodske manire. Dok su razgovarali u kafani, uz pic'e, primijetila je da ima fine, aristokratske ruke sa dugachkim prstima. Predlozhio je da se proshetaju, nije podnosio miris duhanskog dima. Izbjegavao je kafane. Vishe je volio da se bavi sportom, igra shah, karte… Mnogo je prichao o svojim roditeljima, raspitivao se o njenim. O svome privatnom zhivotu, nije rekao ni rijech. Nije ni ona. Tek na autobuskoj stanici, kad su se rastajali, Nermina mu se predstavila. Rekao, je da se zove Igor. Nije imao olovku da zabiljezhi njezin broj telefona, zamolio ju je da se ponovo javi.
Kad su se rastali, Nermina je imala utisak da je nije ni primijetio kao zhenu. Nije je chestito ni pogledao. Veoma joj se dopao, te je, ipak, odluchila da ga pozove. Igor je rekao da je, upravo, namjeravao da joj se javi, kako bi malo predahnuo od vishechasovnog uchenja. Bio je zapamtio njezin broj telefona. Nije predlozhila da se ponovo sastanu. Rijeshila je da mu se vishe ne javlja.
Priblizhavali su se novogodishnji praznici. Nermina je odluchila da sama, preko turistichke agencije, otputuje u banju. Bila je premorena od neprijatnih dogadjaja koji su je pratili tokom cijele godine. Uochi samoga polaska, pozvala je doktora za pluc'a da mu pozheli srec'nu Novu godinu. Rekao je da mu nije do slavlja, zbog loshih prilika u zemlji.
Dok se odmarala u banji, Nermina je razmishljala o svome neobichnom poznanstvu preko oglasa. Igor je, nesumnjivo, bio chovjek vrijedan pazhnje. Zanimljiv. No, veliki osobenjak, dovoljan samome sebi, poput Heseovog ”Stepskog Vuka”. Volio je da posmatra i prouchava ljude, da pomno ishchitava chitulje, oglase u novinama. Mozhda mu je poznavanje i opushtanje s ljudima zadavalo poteshkoc'e? Da li se ikada zhenio, da li je imao porodicu? Bila je uvjerena da mu se nije svidjela kao zhena. I gotovo sigurna da ga zhene uopshte ne zanimaju. Mozhda se nekad razocharao, patio? U svakom sluchaju, bio je vishe zaokupljen nekim, za njega prechim, poslovima.
Nije joj bilo pravo. No, nadala se da c'e bar ostati prijatelji, dobri sagovornici. Javila mu se chim se vratila kuc'i. Njen poziv ga je, kako joj se chinilo, obradovao. Nisu dugo razgovarali. Doktor se upravo vratio s posla. Bio je umoran, gladan. Obec'ao je da c'e njihov sljedec'i razgovor trajati duzhe. Nermina je, uzalud, iz vecheri u veche chekala da se javi njen doktor za pluc'a. Namjerno nije ni s kim razgovarala, uveche nije nigdje izlazila. Nikada se vishe nije javio, a ni ona njemu. Gotovo je zhalila shto se s njim upoznala. Shvatila je da su oni dugi, zanimljivi telefonski razgovori, pred kraj proshle godine, bili zapravo, najljepshi, nezaboravni dio njihovoga poznanstva. Jedina utjeha, razonoda, za vrijeme bolesti. Da nije bila toliko radoznala, sita svoje samoc'e, zheljna ljubavi, mozhda bi se ti ugodni razgovori nastavili i u ovoj godini.
|