|
Olovka je već osjećala vrelinu čovjekovih misli. Prsti oko olovke počeli su se grčiti kao da ni sami nisu mogli povjerovati da je konačno započeo otkrivanje dugogodišnje tajne. Bila je već usahla jesen (olovka se trudila sustizati misao), a snijeg se još nije zabijelio na podgradinskim visovima, kad je nahrupio u svoju čaršiju. Došao je autobusom, lošim, putem iz pravca Ričine. Čaršija se spremala za dugi zimski san. U avlijama kuća nalazile su se gomile nacjepanih drva nemarno složenih pod strehama kuća. Koračajući polagahno, zaželje se napiti vode na ženskoj česmi. Kroz glavu mu prođe priča koju je još u ranom djetinjstvu čuo. Ako je se još dobro sjeća, ona se mogla ispričati ovako.
Bio jedan siromašni bozadžija u čaršiji koji je svakog ponedjeljka, pazarnog dana, na veliku pijacu i u ranu zoru nosio ogromnu poklopljenu posudu s bozom i tamo je prodavao. Jedne noći se rano probudio, i misleći da je već vrijeme za ustajanje, uprti posudu na leđa i krenu u mrak. Čudio se usput što nikog ne sreće, ali kad se primaknuo pazarištu, začu neku neobičnu buku. Ipak sam na vrijeme ustao, pomisli, i stupi u pazarišnu ogradu. Na prostoru predviđenom za sitnu stoku, nalazila se grupa čudnih ljudi koji su besciljno trčali u pravcu: mašrik-magrib i obrnuto. Svi su imali zelene brade i kratke noge sa stopalima koja su izrasla odmah iz kukova. To su džini, užasnuto bozadžija kriknu prije nego ga dohvatiše. Ne zna kako se vratio kući, ali je osjećao da je posuda na leđima sada još teža jer su džini, popivši bozu, u nju natrpali gomilu bijelog luka. I džepovi su mu bili puni bijelog luka. Žena ga je gledala kao utvaru koja nije mogla progovoriti ni riječi.
Kad je iz džepova htio izvaditi ono što su oni stavili, umalo se drugi put ne onesvijesti. Umjesto luka džepovi su bili puni dukata. Velikih, žutih o kakvim je čitav život sanjao. Baš u tom trenutku se pojavilo sunce iza vranskih vrleti. Taj događaj je potpuno promijenio život siromašnog bozadžije. Uskoro je kupio čardak sa magazom (znatiželjnicima je rekao da je novac naslijedio od nedavno umrle tetke koja je živjela daleko odavde i nije imala bližih srodnika osim njega). Na ženino navaljivanje, odluči sagraditi česmu u čaršiji. Pošto se nerado rastajao od šejtanskog bogatstva, požali se ženi, u pola posla, da je nestalo novca. Žena proda skupocjenu feredžu i dovrši česmu. Bozadžija ubrzo umre, a narod od tada pa do danas gasi žeđ na Ženskoj česmi.
Česma je još uvijek bila ona ista sa koje je godinama rahmetli dedi nosio vodu u bokalu. Zašto li je volio samo ovu vodu, pomisli, dok su mu mlazevi izmicali između prstiju. I kad se već odvojio od nje, primijeti da je ornamentika na njoj znatno drugačija od one koju je ranije godinama gledao. Na proširenom dijelu česme, onom iz kojeg je izlazila voda, nekada se nalazio djetelinski list koji se svojim vrhovima zmijoliko širio do rukohvata ili ”pipe” kako smo to zvali. Ova sada nije imala ništa, bila je gola i hladna, ali je svojim oblikom, ipak, uveliko podsjećala na onu staru. I korito ispod česme omahovilo je, pozelenjelo od algi i nije se moglo mjeriti sa onim starim, o kojem je godinama, gotovo danonoćno, brinuo hamal Hamo. Nije sve kako je bilo, javi mu se u svijesti. Već je bio krenuo kad mu pogled primijeti jedan detalj na podgradnom zidu česme. Skoro je i zaboravio kada je špicom i čekićem na tom dijelu uklesao svoje ime i godinu kada je poželio da to znakovlje ostatak života proživi zajedno sa zidom. Međutim, nečija sigurna ruka je nekim oštrim predmetom upropastila sva slova imena osim prvog i sve brojeve u godini osim trećeg. Kao dva dimljaka na ruševini kuće uzdizali su se A i 6.
Ovo sam uklesao dan prije nego što ću otići, sinu mu u sjećanju. Bili su to svjedoci jednog vremena i nekih nadanja i želja koje taj prostor nije mogao učiniti stvarnim. I danas, poslije dvadeset devet godina, nije znao zašto je svoj rastanak sa Podgradinom poželio ovako obilježiti. Čudni su putevi ljudskih namjera, jeknu u njemu dok se leđima okrenut Ženskoj česmi penjao uzbrdicom do mahale i kuće mu koja je i bila krajnji cilj njegova dolaska.
Na Brijegu, pogled mu krenu ka haremu. Rukom se gotovo očešao o njegov kameni zid. Stari i novi bašluci postavljeni bez naročita reda svjedočili su o prolaznosti života. Tamo negdje, blizu rahmet-kamena, morao bi biti i Kršin mezar. Često je kriomice, kao dijete, strugao prašinu sa njegovog bašluka da bi je majka sipala u vodu i kupala njome nas djecu. Vjerovalo se da je ta voda štitila od uroka. Pričalo se da je Kršo bio učen čovjek, ali sklon šali. Prolazeći jednom pokraj harema, vidio je kako nekome kopaju mezar. Želeći se našaliti reče kako je on to mjesto za sebe ostavio, a oni neka kopaju negdje drugdje. To reče i umre. Doista ga ukopaše u mezar koji je sam sebi namijenio. Još jedan mezar je iskopan nešto niže i tu je sahranjen onaj drugi rahmetlija.
Zašto je na ruševinama kuće čovjek najtužniji? Je li to zbog dimnjaka koji još uvijek stidljivo svjedoči o životu kojeg više nema i kao uklet strši nad ubogim polurazrušenim zidovima? Ili zbog zohe koja izraste usred sobe i najavi se kao neželjen gost? Zašto ocrvotočale grede, klonule ispod težišta krova, tako očajno sapinju čovjekovu pamet? Malter sa zidova pretvorio se u raznobojnu kaljužu koja se tako besramno pružala po podu nekadašnje kuće. Nekoliko predmeta iz pokućstva ležalo je razdrobljene duše i polomljenih kostiju. Još uvijek je u ćošku ”pola”, trokutasta daščica na koju je dedo u vrijeme mubarek noći stav jao upaljenu svijeću. Zašto, po ko zna koji put, kopamo po razvalinama bivšeg ne bi li bilo što pronašli što bi nas vratilo u prošlo nepovratno? Zašto životom plaćamo svaki komadić porodične fotografije koja nas, makar u trenutku, može vratiti u sjećanje? A tog komadića u inat nema, a mi ga uporno tražimo. Tražeći njega, ne tražimo li sebe na ivici života, ote mu se, dok je stojeći na pragu bivše kuće osjećao kako mu srce u grlu kuca. Pogled mu se susrete sa demirima na prozoru. Oni su jedini ostali živi u ovom uspokojnom svijetu. Hrđa ih je pokušala ujesti, ali su joj oni odgovorili svojim prkosom da bi i da je mogli ostati na granici dvaju svjetova. Ovog ovdje, unutarnjeg, koji bi trebao biti prostor kuće i onog tamo, vanjskog, koji je oduvijek bio avlijski. Ta dva svijeta su se sada izmiješala i nesmetano su se susretala na svim stranama kuće i doticala se. Osim ovdje, na demirima, koji su svojim željeznim kvadratićima dijelili dva svijeta ne dajući im da se konačno pomire i sjedine.
Dok je zapisivala redoslijed misli, ruka je slobodno prelazila po beskraju neomeđenog prostora. Nije više priznavala pravougaone granice papira. Preskakala ih je s lahkoćom kao što je njegova svijest plovila beskrajem vremena. Ni u jednom ni u drugom nije bilo ograničenja.
Stojeći na kućnom pragu, osjeti da pravi razlog njegovog dolaska ovdje nije bila ova razrušena kuća. Ona je, doduše, bila kao kugla na kantaru kojom je mjerio snagu svoje ishlapljele emocije. Ni dvadeset devet godina nisu bile dovoljne da se razvije istinska snaga želje. Sve donedavno. A onda je kuglu u njegovim grudima nešto pokrenulo i posljednjih mjeseci sve se jače u njemu njihala. Tada bi dani postajali nesnošljivi. Krv je navirala u glavu, u ušima je marširala čitava bujica zvukova. Nešto snažno zažarilo bi mu dušu i dovodilo ga do halucinacije, do ludila. Baš tada bi se nalazio na pragu porodične kuće, ali leđima okrenut njenoj unutrašnjosti, a licem prema svijetu. Iz kuće se širio neobičan miris a svu njenu težinu osjećao je na svojim leđima. Ispred njega, u komšijskoj avliji, klečala bi ona i molila ga da ne ide. Da ne ide, jer kako će njih troje jedno bez drugog. A njega bi tada ramena i leđa sve više boljela i činilo se da će mu srce iz grudi iskočiti i otkotrljati se u komšijsku avliju. Oznojio bi se, koljena bi mu počela drhtati. Tek bi se tada visak s kuglom u njemu počeo smirivati. Pluća su grčevito tražila zraka. A njega nije bilo kao da ga je kugla potpuno istjerala iz njegovog života.
Da je neko tog trenutka bio prisutan u ovoj sobi jednog provincijskog hotela, vidio bi čovjeka kako sjedi u krevetu i desnom rukom grčevito steže lijevu stranu grudi. Dok su nabrekle žile na vratu govorile o vječitoj borbi čovjeka i smrti, izraz lica je odavao nekoga kome u zadnjem trenutku uspjelo ispuniti posljednju životnu želju.
Ujutro ga je našla spremačica. Preneražena, uspjela je vrisnuti prije nego se onesvijestila. Usplahireni recepcionar naišao je na neobičan prizor u hotelskoj sobi. Pored kreveta, savijena u klečećem položaju sa čelom na podu i šakama grčevito stisnutim u nerazmrsivo klupko ispred glave, ležala je onesviješćena spremačica. Recepcionaru se učinilo kao da ju je obamrlost uhvatila u momentu kada je u položaju krajnje poniznosti poželjela zamoliti za nešto čovjeka u krevetu.
On je ležao gotovo poluuzdignut što su mu omogućavala dva jastuka prislonjena uz uzglavlje kreveta. Poprsje mu je bilo uspravno, ramena podignuta, sa glavom koja je, tek, malo pala na lijevu stranu. Staklaste oči sa poluspuštenim kapcima gledale su nekamo daleko. Među prstima desne ruke nalazila se olovka a na uzdignutim koljenima koferčić sa nekoliko listova papira. Radoznali recepcionar uzalud je tražio znakove na papiru. Ničega nije bilo ni na jednom od njih. Svi su bili čisti osim jednog na kojem se vidjela nepravilna crta koja je polazila od vrha ka dnu papira i koju je ruka, vjerovatno, u posljednjem trenutku života ucrtala.
Bio je to prizor iz horor filmova. Smrt je sjedila, obamrlost je klečala, a život je okamenjen stajao. To riječ ne bi mogla opisati.
|