|
Kashtelan je na nevjerojatan nachin predskazao strahote Drugog svjetskog rata. Evo nekih sugestivnih stihova: ”Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita”, ”U sobi medju leshinama padaju kishe”; ”Kolji me, gade, paraj. Zora c'e te oprati.”; ”Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen.”; ”Mrtvaci s nama govore po naborima zida” i dr.
Na studentskim izborima 1941. godine Kashtelan nosi listu naprednih studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju prekida studij i odlazi u rodni Zakuchac, a zatim u Split, gdje se ukljuchuje u ilegalni rad.
Pochetkom listopada 1942. godine odlazi u partizane. U NOB-u radi kao omladinski rukovodilac. Chlan je Agitpropa KPH za Dalmaciju i chlan prvog urednishtva ”Slobodne Dalmacije”.
Odmah nakon oslobodjenja postaje urednik kulturne rubrike ”Vjesnika”, ali ubrzo prelazi u izdavachko poduzec'e NOPOK, gdje ostaje sve do 1948. godine.
Nakon raskida sa Staljinom, Agitprop CK KPH uzima ga za kulturnog referenta. Kako je zbog rata morao prekinuti studij, diplomira 1949. godine, a 1950. godine postaje asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priredjuje za tisak ”Rukovete”, prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevic'a.
U izdanju izdavachke kuc'e ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izlazi mu zbirka pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim dozhivljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Osjetan je utjecaj socrealizma, a i narodne epike Andrije Kachic'a Mioshic'a, starca Milovana, kao na primjer, u pjesmi Nadnicharska: ”Ako nec'esh ja c'u znati / vuka zvati da te zhdere, da te dere, / zovi vuche, druge vuke, / ruke muke za hajduke”.
Kad vec' spominjemo Andriju Kachic'a Mioshic'a, treba rec'i da je Jure Kashtelan najvishe od njega preuzeo ideju o tzv. kljuchnim rijechima ili duhovnom etimonu, pa tako chesto koristi ove rijechi: kamen, janjad, vuk, rogach, kadulja, ruzhmarin, jablani ili Biokovo, Mosor, Bilaj…
U pjesmi ”Krvavija” koristi i dijaloshke elemente i ”kljuchne rijechi” i slike (”Ulice u poplavi, Crni drvoredi, Djeca. Vuci laju. Mozhdani na ruci. Drvoredi lete. Jurish. Kolji. Tuci”.).
Jure Kashtelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu. ”Ne trazhi, majko, groba moga… Slobodna zemlja zhivi je lik zhivoga sina tvoga” kazhe u pjesmi ”Bezimeni”. ”Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe / i shapat u mraku i val proboja / Znam chelik, tu mladost, ta krila / izrasla pod srcem Skoja.”, ovako zavrshava memento ”Susreti” posvec'en stradalim ratnim drugovima. Nad Kranjchevic'evim stihovima 1948. godine, kako stoji u podnaslovu pjesme Barikada, ispisuje ovaj stih: ”Socijalizam – i san i java – koliko krvi i znoja. / O to se prvi put, prvi put smije domovina moja.” Pet pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrdjuju Kashtelanovu vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajednishtva. ”Lijepa je ova zemlja. Meni je najdrazha. U njoj smo, / daleki druzhe, i za te umirali. / Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu. / U njoj smo krv i snove i za te, druzhe, dali.” ili ”Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode / pod rukom Partije / i pod srcem Tita.”
Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i pravde. Za Kashtelana Tito je prvo chovjek a onda drug i vodja. Cijela pjesma dishe jednostavnoshc'u. ”U ovoj zemlji zhivi chovjek i drug i vodja / Josip Broz Tito. / I svi koji vole slobodu - njega vole. / I svi koji se bore za pravdu – njegovo ime znaju.”
Naravno, sredishnje mjesto u zbirci zauzima chuvena poema ”Tifusari”, napisana u shest dijelova.
Pokushajmo je ukratko analizirati.
Za poemu ”Tifusari” karakteristichna su dva toposa: rat i smrt. U njoj se osjeti nemali utjecaj Ivana Gorana Kovachic'a, koga je Jure Kashtelan iznimno volio.
Poema je pisana nejednakom metricom, negdje u slobodnom stihu, a negdje u rimi.
U prvom dijelu pjesnik poistovjec'uje svoje stope sa smrc'u (”Smrt su stope moje”). Pochinje od sebe (element individualnog).
U drugom dijelu, pjesnik se pita, hoc'e li njegovim stopama proc'i ”nebo shiroko, oko puno srec'e” ili c'e njegove stope zamesti ”snjegovi u mrkoj tishini”.
U trec'em dijelu uvodi elemente kolektivnog (”Rukom hvatam ledenu ruku. Idem nijem u koloni.”)
U chetvrtom dijelu interpolira stih narodne pjesme iz svog kraja: ”Oj Cetino moje selo ravno, kud si ravno kad si vodoplavno.” Medjutim, progovara, osim nostalgije za rodnim krajem, i ljubav prema majci: ”To majka ruke / nad mojim snom / nad svojim sinom / savija / i njena crna / crna / kosa / ko san / na mojem chelu / klija.”
U petom dijelu njegove stope znache slobodu. (”U svakoj stopi na svakom koraku, sloboda, sloboda / sloboda iz rane, iz krvi sloboda izrasta.”).
Najzad, u shestom dijelu, koji je i najpoznatiji, bujaju slike i metafore. Opet se spajaju individualno i kolektivno. Borba pobjedjuje smrt. (”Za me nema zore, / ali i u smrti mi smo partizani / i nashi mrtvi josh se jache bore.”).
Mada je pisao i ”angazhiranu” poeziju, Jure Kashtelan nije robovao socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetnichke pravce. Tako, na primjer, 1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT, koja c'e zagovarati legitimni status moderne i apstraktne umjetnosti. Kashtelan pishe 1953. godine i predgovor za prvu izlozhbu EXAT-a: ”Biti umjetnik znachi stvarati, a ne oponashati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.” Upravo to, da ”nema pravila” vrijedit c'e i za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke ”Biti ili ne” (zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, sredishnja lichnost EXAT-a), odlazi u vode modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: ”Tvrdjava koja se ne predaje”, ”Salut et fraternite”, ”Konjic bez konjika”, ”Uspomeni Ivana Gorana Kovachic'a” i ”Jadikovka kamena”.
U prvi plan izbija jezichno umijec'e, koje treba demistificirati zbiljsko. Pjesma ”Salut et fraternite” primjer je Yeatsove definicije retorike. Kashtelan u toj pjesmi ide od imaginativnog k praktichnom od svjesnog k zbiljskom. U pjesmi ”Jadikovka kamena” ide pak od praktichnog k imaginativno od zbiljskog k svjesnom. Inache, ta je pjesma primjer Tateove ”romantichke ironije”. U njoj pjesnik bjezhi od okrutnog svijeta u nezhivu materiju. Kamen je alegorija chovjeka. ”Ne daj mi ochi koje gledaju zlochin”, kazhe zavrshni stih.
Jure Kashtelan c'e 1950. godine doktorirati na Filozofskom fakultetu na temu ”Lirika A.G. Matosha”. Godinu dana poslije objavljuje svoju chetvrtu knjigu pjesama ”Malo kamena i puno snova”, koja je kvalitativno drugachija od prijashnjih. Zbirku otvara eksplikativnom pjesmom ”Najezda slika”: ”Ako zatvorim ochi – / vidim smrt. / Ako rastvorim ochi – / zhivot me gleda. / Ja c'u rastvoriti i zatvoriti / kao dan i noc' / kao noc' i dan / svoje ochi.”
Pjesma ”Krv i bura” opominje ovdashnje narode, posebno njezina dva stiha: ”Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu i gavrani su siti mesa.” i ”Krv, krv, krv moja vrishti u ovoj zemlji Hrvata.”.
Pjesma ”Vrazhda” na neki nachin je programatska. Sve objektivno ”urliche”, odnosno svojim postojanjem daje umjetnosti ”oblik”. A ”oblik je sklad”! Pjesnik vishe ne pjeva, jer hoc'e pjevati, vec' pjeva ono shto ga pjeva. (”Ja nisam plakao suze, / same su plakale.”).
S vremenom, Kashtelan sve vishe tone u mitsko. Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma ”Kradljivci” sada je al pari nekadashnjoj ”Jadikovki kamena”. Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog svijeta, na chovjeka pojedinca. Konstatira: ”Okralo me sunce / Okrala me zemlja”, pa postavlja pitanje: ”Shto mi ostade / Da sam sunce / suncu otimam. / Da sam zemlju zemlji otimam”.
Od 1956. do 1958. godine, Kashtelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Parizu se vjenchao s dramskom umjetnicom Nadom Subotic', s kojom c'e imati kc'er Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog chlana JAZU.
S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski knjizhevni jezik. ”Biblija je najchitanija i najvishe prevodjena knjiga koju je dao stvaralachki genij chovjechanstva… Svaki novi prijevod Biblije znachi kulturni dogadjaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u predgovoru.
U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor, a 1976. godine dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi i zbirka pjesama ”Divlje oko”. Kao vec' zreli pjesnik, Kashtelan uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolichka i mitoloshka.
Njegove pjesme su vishe intelektualne i hermetichke. Sve vec'u pazhnju poklanja jeziku. Pjesnik treba jezikom, naravno poetichkim, iskazati svaki kutak ljudske dushe. Shto pjesnik ide vishe u dubine, jezik mu postaje sve zagonetniji. Kashtelan je odlazio daleko u proshlost, kako bi pronashao istinu sadashnjosti. A istina je pjesnichka istina samo ako je ”izvorna”. To c'e rec'i, istina ljudskog bivstvovanja nalazi se na pochetku, istina ima kontinuitet u vremenu. Dakle, istina je trajna, i zato pjesniku ”trajno” postaje bitnije od ”modernog”. No, postavlja se pitanje, je li ta istina, koja je trajna, pozitivna ili negativna. Za Kashtelana je negativna, i zato njegov pochetni optimizam ustupa mjesto pesimizmu. Njegov crveni konj preobrazio se u zhrtvenog jarca. U tradiciji se prepoznaje kolektivno iskustvo, koje pojedinac nosi kao krizh na svojim ledjima. Kao da je Kashtelan prihvatio onu Marxovu: ”Mrtvi kao mora pritishc'u mozak zhivih.” Proshlost utjeche na sadashnjost. Kolektivno odredjuje pojedinachno. ”Mrtvi zhive u nama”, rec'i c'e u pjesmi ”Susreti”.
Kashtelan vjeruje u neki prapochetak, iskonsku vatru, i zato zaziva: ”O Slobodarke o Mironosne. / Evo prolazi izmedju nozheva stado bez pojilishta… Samo bljeskaju oshtrice. Gdje ste?”
Medjutim, pjesnikov san je na ”samom rubu”, ljudskom rodu treba novi pochetak. ”Neka me josh jednom zapljusne pradavna voda / Josh jednom neka imenodavac objavi svoj bjelichasti / znak iz nijeme jezgre mraka.”.
Kashtelan sve vishe gradi pjesme i na biblijskim motivima (zbirka ”Zavjet za Epetion”), na shto je vjerojatno utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji (vrijeme studiranja na Dijecezenskom sjemenishtu).
”Ako bismo ukratko htjeli rec'i smisao i znachenje pjesnichkog djela Jure Kashtelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome djelu spojiti obichajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domac'u sredinu i univerzalni osjec'aj svijeta, male, neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i napast smrti, ladanjsku lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno nad tim crnim.”, rec'i c'e o Kashtelanovoj poeziji Shime Vuchetic'.
Jure Kashtelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija njegova drama je ”Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim”. Od eseja valja izdvojiti: ”Goran i Dante”, ”Mozaik o Murtic'u”, ”O Poljichkoj republici”, ”O narodnoj pjesmi, hajducima i ratnicima”.
Prevodio je s francuskog, makedonskog, shpanjolskog, grchkog, ruskog, cheshkog i talijanskog jezika. Tako je, izmedju ostalog, preveo ”Makedonske narodne pjesme”, ”Muhe” (Jean Paul Sartre), ”Maskaradu” (Mihail Jurjevic' Ljermontov), ”Ciganjski romansijero” (Frederico Garcia Lorca).
Bio je nemalo talentiran i za crtanje.
Od 1979. godine redovni je chlan JAZU. Umirovljen je na mjestu shefa katedre za teoriju knjizhevnosti 1980. godine, a po njegovom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamac'.
Jure Kashtelan je skromno i samozatajno zhivio do smrti. Umro je u sedamdesetprvoj godini zhivota.
Sahranjen je samo u prisustvu uzheg kruga obitelji, jednostavno, pirandelovski. Obred pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s josh jednim svec'enikom. Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije odrzhana, jer se navodno nije moglo nac'i govornika!
Kashtelan je mrtav, ali zhivi ”u srcu i u pjesmi”.
Crveni konjanik
Juri Kashtelanu
1.
Put je dug, dug, dug…
Vuku se koraci,
uz druga je drug.
Daleko je proljetni lug.
Pada gusti snijeg.
Na putu je shuma, planina, brijeg
Visoko je podignu stijeg.
Zavijaju vuci, vuci,
i vuci i jauci.
Ranjenik umire u muci.
Krvava je rana,
rana partizana.
I stopa je svaka
jedna ruka.
Teshko je izac'i iz mraka
u
novo
sutra.
– Jutra, jutra, jutra!
2.
Putuje kolona bogalja i tifusara
Netko prezhivi. Vec'ina strada.
U vatri se novi svijet stvara.
Iz plamena izgara nada.
Teshkim koracima putuje san,
Kroz noc' hladnu i maglu bunila,
Putuje novi, svjetliji dan,
Kroz vrijeme ludila.
Putuju dani, sutrashnji dani
Smrt ostaje u noc'i.
Daleko su more i jablani.
Jutro c'e s osvitom doc'i.
3.
Vijavica vije, vije…
Zima brije, brije.
Smrt se u svima krije.
Na chelu kolone
Crveni konj,
U snijeg propada, glavom mashe.
Na konju pjesnik jashe
i pjeva:
Oj Mosore, Mosore, skoro c'emo na more,
Skoro c'emo svom narodu donijeti slobodu.
Kosa njegova je barjak crveni.
Ochi su mu pogled sneni.
Negdje prema Jugu stremi.
Na kraju pjesnik jashe.
Za njim ide kolona
partizana.
Vijori se griva
konja vrana
i pronosi pjesma
Jure Kashtelana.
|