|
 Čovjek je jadan i bijedan u poređenju s ništavilom smrti, ali su velika njegova djela i dobročinstva. Smrt jeste neumoljiva i okrutna: ona ne prašta ni najodanijim božjim ugodnicima, a kamo li će praštati nama griješnicima. Možda smrt i nije tako tragična kada svojim halapljivim čeljustima odnosi život koji je proživio svoj ”ljudski vijek” – ako se uopšte može tako reći, da se život može do kraja preživjeti – ali kada umire poeta, veliki poeta i čovjek plemenitog kova kakav je bio Veljo Milošević, u bilo kojoj godini života, on umire rano, umire mlad, jer još nije sve rekao.
Zato: tužna vijest koju smo u petak u Mostaru saznali – iako smo od nje danima i mjesecima strahovali – bila je šok, bila je nevjerica, bila je suza, jer kod svih koji su poznavali ovog mnogovoljenog i mnogopoštovanog pjesnika, koji su se s njim radovali i tugovali, iskrila je potajna nada da se to, sada, ipak neće desiti, i da će Veljina vjera u ljude i optimizam, njegova dobrota i milošta pobijediti opaku bolest, smrt i odlazak...
Moje i Veljino drugovanje, prijateljevanje, pa i bratstvovanje vezano je, najprije, za list ”Mlada Hercegovina” gdje je Veljo, početkom 60-ih godina prošlog vijeka objavljivao prve stihove; nastavljeno brojnim susretima na književnim i kulturnim manifestacijama u Mostaru, širom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije; zatim gostovanjem SKPD ”Prosvjeta” u, tada još dobro rovitom Mostaru 1995. godine – kada su u prepunoj dvorani ansambla ”Kamarad” Veljo Milošević, Sokrat Kaljević, Zoran Bečić, Miki Trifunov, Stevo Latinović, Natalija Bojić i drugi akteri ove poetsko-muzičke priredbe – a u prisustvu prvog evropskog upravitelja Hansa Košnika – održali slovo naslovljeno čovjeku, s porukom da samo poezija, samo umjetnost, samo tolerancija i kultura dijaloga obasjavaju život ljepotom, pogotovo nakon minulog rata koji je, kao i svaki rat, sa svim svojim gnusobama i rugobama najveće poniženje za čovjeka... – da bi ta saradnja trajala, evo, sve do današnjih dana Veljinom stalnom saradnjom u časopisu ”Most” na čijim je stranicama, pored stihova iz svojih zbirki ”Pasternak na Mojmilu”, ”Ovo je Balkan, draga” i ”Preko srušenog mosta” objavljivao svoje briljantne eseje i scenarije za dokumentarne filmove o Aleksi Šantiću, Tinu Ujeviću, Skenderu Kulenoviću, Ćamilu Sijariću, Hamzi Humi, Maku Dizdaru – uvijek s popratnim pismima u kojima nas je bodrio i hrabrio da ne klonemo; iz tih se pisama dalo naslutiti da je naš dragi i plemeniti Veljo, suočen sa životom i brigama svakodnevlja počeo da oboljeva od čežnje i nostalgije – za koje vrijeme je svojim stihovima ispisivao svoju himnu o ljubavi i voljenju, ali je i naučio da uguši svoje glasne jauke, da zadrži svoje rođene suze i da pjeva glasom čovjeka, saputnika i sapatnika.
Zato: hvala Orfeju sa Mojmila Velimiru Miloševiću za dobrotu koju nam je za života nesebično darivao; hvala za njegovu bolnu odanost i vezanost za našu zajedničku kuću Bosnu i Hercegovinu, za Sarajevo i Mostar, za časopise ”Bosanska vila” i ”Most”... Zato ovo slovo i završavam stihovima koje je Veljo najviše volio i koje je, s grčem i bolom recitovao i prilikom našeg posljednjeg telefonskog razgovora prije nešto više od mjesec dana, kada se izvinjavao za svoj prvi izostanak sa Šantićevih večeri poezije:
Pišem pjesmu što se muči da pjesma bude
Stih po stih ispisuju smrtne nam presude
Satanske zore sviću iz tmice
Množe se kao rulja, pjesmo crna kukavice...
Zato, dragi Veljo, ako si zaista umro, nemoj sasvim zaklopiti oči – da vidiš kako tvoje Sarajevo, tvoj Mostar, Tuzla, Lukavac, tvoja Bosna i Hercegovina i Društvo pisaca BiH tuguju za čovjekom koji je pjevao:
Da bude hljeba, kolača,
Da svako dijete ojača,
Da nema suza ni plača,
Djeca su vojska najjača!
Alek
|