|
 Chovjek je jadan i bijedan u poredjenju s nishtavilom smrti, ali su velika njegova djela i dobrochinstva. Smrt jeste neumoljiva i okrutna: ona ne prashta ni najodanijim bozhjim ugodnicima, a kamo li c'e prashtati nama grijeshnicima. Mozhda smrt i nije tako tragichna kada svojim halapljivim cheljustima odnosi zhivot koji je prozhivio svoj ”ljudski vijek” – ako se uopshte mozhe tako rec'i, da se zhivot mozhe do kraja prezhivjeti – ali kada umire poeta, veliki poeta i chovjek plemenitog kova kakav je bio Veljo Miloshevic', u bilo kojoj godini zhivota, on umire rano, umire mlad, jer josh nije sve rekao.
Zato: tuzhna vijest koju smo u petak u Mostaru saznali – iako smo od nje danima i mjesecima strahovali – bila je shok, bila je nevjerica, bila je suza, jer kod svih koji su poznavali ovog mnogovoljenog i mnogoposhtovanog pjesnika, koji su se s njim radovali i tugovali, iskrila je potajna nada da se to, sada, ipak nec'e desiti, i da c'e Veljina vjera u ljude i optimizam, njegova dobrota i miloshta pobijediti opaku bolest, smrt i odlazak...
Moje i Veljino drugovanje, prijateljevanje, pa i bratstvovanje vezano je, najprije, za list ”Mlada Hercegovina” gdje je Veljo, pochetkom 60-ih godina proshlog vijeka objavljivao prve stihove; nastavljeno brojnim susretima na knjizhevnim i kulturnim manifestacijama u Mostaru, shirom Bosne i Hercegovine i Jugoslavije; zatim gostovanjem SKPD ”Prosvjeta” u, tada josh dobro rovitom Mostaru 1995. godine – kada su u prepunoj dvorani ansambla ”Kamarad” Veljo Miloshevic', Sokrat Kaljevic', Zoran Bechic', Miki Trifunov, Stevo Latinovic', Natalija Bojic' i drugi akteri ove poetsko-muzichke priredbe – a u prisustvu prvog evropskog upravitelja Hansa Koshnika – odrzhali slovo naslovljeno chovjeku, s porukom da samo poezija, samo umjetnost, samo tolerancija i kultura dijaloga obasjavaju zhivot ljepotom, pogotovo nakon minulog rata koji je, kao i svaki rat, sa svim svojim gnusobama i rugobama najvec'e ponizhenje za chovjeka... – da bi ta saradnja trajala, evo, sve do danashnjih dana Veljinom stalnom saradnjom u chasopisu ”Most” na chijim je stranicama, pored stihova iz svojih zbirki ”Pasternak na Mojmilu”, ”Ovo je Balkan, draga” i ”Preko srushenog mosta” objavljivao svoje briljantne eseje i scenarije za dokumentarne filmove o Aleksi Shantic'u, Tinu Ujevic'u, Skenderu Kulenovic'u, C'amilu Sijaric'u, Hamzi Humi, Maku Dizdaru – uvijek s popratnim pismima u kojima nas je bodrio i hrabrio da ne klonemo; iz tih se pisama dalo naslutiti da je nash dragi i plemeniti Veljo, suochen sa zhivotom i brigama svakodnevlja pocheo da oboljeva od chezhnje i nostalgije – za koje vrijeme je svojim stihovima ispisivao svoju himnu o ljubavi i voljenju, ali je i nauchio da ugushi svoje glasne jauke, da zadrzhi svoje rodjene suze i da pjeva glasom chovjeka, saputnika i sapatnika.
Zato: hvala Orfeju sa Mojmila Velimiru Miloshevic'u za dobrotu koju nam je za zhivota nesebichno darivao; hvala za njegovu bolnu odanost i vezanost za nashu zajednichku kuc'u Bosnu i Hercegovinu, za Sarajevo i Mostar, za chasopise ”Bosanska vila” i ”Most”... Zato ovo slovo i zavrshavam stihovima koje je Veljo najvishe volio i koje je, s grchem i bolom recitovao i prilikom nasheg posljednjeg telefonskog razgovora prije neshto vishe od mjesec dana, kada se izvinjavao za svoj prvi izostanak sa Shantic'evih vecheri poezije:
Pishem pjesmu shto se muchi da pjesma bude
Stih po stih ispisuju smrtne nam presude
Satanske zore svic'u iz tmice
Mnozhe se kao rulja, pjesmo crna kukavice...
Zato, dragi Veljo, ako si zaista umro, nemoj sasvim zaklopiti ochi – da vidish kako tvoje Sarajevo, tvoj Mostar, Tuzla, Lukavac, tvoja Bosna i Hercegovina i Drushtvo pisaca BiH tuguju za chovjekom koji je pjevao:
Da bude hljeba, kolacha,
Da svako dijete ojacha,
Da nema suza ni placha,
Djeca su vojska najjacha!
Alek
|